Pa, ne verujem da bih se dobro snašla u tom prošlom vremenu i kad god poželim da živim vek ranije odem na selo kod rodbine na par dana i gledam da im što više pomognem u baštama, voćnjacima, njivama, livadama, a što manje da slušam mjuz, gledam TV, posećujem net.
U muzici prošlosti možemo i danas da uživamo tako da ne primećujem da sam obogaljena jer živim danas.
Prave vrednosti mogu da cenim iz bilo koje perspektive jer su neprolazne, plus postoje i pravovremene sistemske regulacije koje su tu na klik i poziv.
Zašto je danas čoveku život brz i neizvestan, kuda juri, gde treba da stigne? Sam to hoće.
Što se tiče morala... morala sam!
Čovek je uvek mogao da bude čovek ako je hteo, najteže mu je bilo u ratnim stanjima, međuratnoj bedi i nemaštini, polnim, rasnim i religijskim nejednakostima, među okupatorima i izdajnicima koji nisu pomišljali na život. Ljudi su umirali od polia, tuberkoloze, kolere, groznice, besnila, sifilisa... Postojalo je skoro sve od bolesti što danas znamo, a tada samo nije imalo ime. Dobro, nije postojala korona. Valjda!
Revolucije, otkrića, sveopšta diskriminacija, iskorištavanje žena i dece u manifakturama itd. Fuzije i fisije raznih društvenih previranja da bi se došlo do ovoga danas... pa, definitivno bih odala počast svim prošlim generacijama i zahvalila im se, ali ne bila im u njihovim cipelama!
Patili su ako su inovativni, bivali neshvaćeni, odbačeni i linčovani... bilo je kao danas čaša piva uživati u opijumu, ljudi su u zdravstvene svrhe koristili arsen.
Pa javna pogubljenja, pa lov na veštice, pa progon svakog ko je ispred tog svog vremena...
Sve to zbrda-zdola, ali se desilo.
Vala... neka hvala, ostajem tu gde jesam!