Da li se plašite...

Jedino se plašim da ću živeti previše dugo,
mumificirana, slepa, gluva, bespomoćna, a pametna.:)

Pita baba od 94 godine, nepokretna ali pametna, svoju snaju koja se brine od njoj, tridesetak godina mlađa..." Jel, a šta ću ja kad tebe više ne bude, kad ti umreš?"
Istinita priča, znam jednu i drugu...želja za životom je čudo...nepokretna, bolesna, ali još uvijek planira.
 
u slucaju da smrt uopste postoji, brinem da li cu ostaviti neki trag i ostati upamcen, zavrsiti zapocete projekte,
a najvise sta ce biti sa mojim stvarima, i nisam jos testament napisao (i ne znam gde i kako se to radi?), a ako se dokopaju pogresne bolesne retardirane osobe oko mene,(roditelji, brat, rodjaci) moze biti svasta.
 
da ćete umreti a nećete ostvariti sve stvari koje želite?
Naravno neminovnost je da čovek ne može da ostvari sve želje
ali neke koje može on odlaže i ignoriše...
A ljudi koji znaju da će uskoro umreti
prvo se bacaju na ispunjavanje neostavrenih želja...
Kako vam se to čini?
I onako koliko procentualno ispoštujete sebe ostvarivanjem želja?

Problem je što su ljudi zauzeti preživljavanjem pa se ne sete da žive.

Ovi koji saznaju da im je ostalo još malo, gube taj pritisak preživljavanja jer ne moraju dugoročno da razmišljaju pa mogu da se posvete ostvarivanju želja,
 
Pita baba od 94 godine, nepokretna ali pametna, svoju snaju koja se brine od njoj, tridesetak godina mlađa..." Jel, a šta ću ja kad tebe više ne bude, kad ti umreš?"
Istinita priča, znam jednu i drugu...želja za životom je čudo...nepokretna, bolesna, ali još uvijek planira.

ti ljudi su stoka...uzimaju drugima zivot i zive namerno da bi unistavali.
 
da ćete umreti a nećete ostvariti sve stvari koje želite?
Naravno neminovnost je da čovek ne može da ostvari sve želje
ali neke koje može on odlaže i ignoriše...
A ljudi koji znaju da će uskoro umreti
prvo se bacaju na ispunjavanje neostavrenih želja...
Kako vam se to čini? I onako koliko procentualno ispoštujete sebe ostvarivanjem želja?

E a ja sam se tako uplašila da ću poginuti u poslednjem ratu, da sam, čim je počelo bombardovanje, postala trudna.:D
Pre toga sam radila na tom poduhvatu bez uspeha zato što je moja podsvest odbijala da preuzme odgovornost za jedan novi život.
 
plasim se da nesto ne zabrljam

- - - - - - - - - -

u slucaju da smrt uopste postoji, brinem da li cu ostaviti neki trag i ostati upamcen, zavrsiti zapocete projekte,
a najvise sta ce biti sa mojim stvarima, i nisam jos testament napisao (i ne znam gde i kako se to radi?), a ako se dokopaju pogresne bolesne retardirane osobe oko mene,(roditelji, brat, rodjaci) moze biti svasta.

haha isto nekad razmisljam o testamentu al preterano mi je : ))
mada i nije, al treba kao sad da odes to da uradis i tako
 
da ćete umreti a nećete ostvariti sve stvari koje želite?
Naravno neminovnost je da čovek ne može da ostvari sve želje
ali neke koje može on odlaže i ignoriše...
A ljudi koji znaju da će uskoro umreti
prvo se bacaju na ispunjavanje neostavrenih želja...
Kako vam se to čini? I onako koliko procentualno ispoštujete sebe ostvarivanjem želja?

razmišljala sam dosta o tome i suštini nije da se plašim, više je to neka žalost što nisi ostvario te neke svoje snove o kojima si maštao
da, poželela sam još vremena za neke stvari, ali razmišljala sam i o tome da li bi to nešto izmenilo?
u korenu tih mojih želja leži valjda nepomirljivost sa prolaznošću života i želja da živim još duže
u suštini jesam u jednom momentu napravila neku retrospektivu i dala konačno vrednost nekim stvarima u svom životu koje su se desile
a sad što tiče tih želja, imam ih još, sanjam ih i priželjkujem, ali sad sa onom pomirljivošću da će se ispuniti ako tako treba da bude
..
naravno ove sitne želje i željice, u njima mnogo više uživam sad nego ranije
 

Back
Top