Da li se ljubav ipak može sakriti?

  • Začetnik teme Začetnik teme Taisa
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
zaljubljenost se ne moze sakriti,ljubav da.
najvece su one ljubavi o kojima se cuti i sa kojima ne mases drugima ispred nosa.
to sam skoro shvatila.dok sam imala potrebu da se razmecem osecanjima,bila sam zaljubljena.
sada,kad "cutim",kad se ne radujem,ne placem....znam da je moja ljubav postala deo mene i da ce ziveti koliko i ja.a nikada vise nikome o tome necu pricati.NIKADA.
 
Želja za skrivanjem ljubavi može biti raznolika i mislim da ova diskusija ima svoju svrhu.
Nije licemerno, nego se u živoptu ispreče neki opravdani, logični razlozi za tim, ili jednostavno je to neko subjektivno osećanje, nešto nas navede da se tako ponašamo.
Ne kažem da je bolje, kažem da može da se sakrije i ja to razumem.

Zaljubljenost se ne može sakriti, to je i moje mišljenje.
 
Taisa:
Treba biti potpuno otvoren, mislim da je to nešto najlepše, pa makar sve ostalo samo na tome (na izjavi).


Tacno, iskrenost i otvorenost je on, sto je potrebno coveku da shvati, da li tu ima ljuvbavi, tj. da li vredi da se i dalje boris ili jednostavno da ostane sve kako je i bilo.

Ali to je vec jedna druga tema.

Tvoje pitanje o skrivanju ljubavi je cesto postavljeno ( skoro svaki covek se bar jednom upitao, da li je mogucesakriti ljubav ) i neko ce raci ovo ili ono. Moje misljenje je da sve to zavisi od karaktera osobe.
 
I P. Neruda je doživeo jednu od takvih ljubavi:

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Što održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....


Desi se, ponekad, nekome. :) 'Nemoguća ljubav.' A on to tako džentlmenski prihvata... E, a to je već jako teško, i još ređe. :razz:
 
Taisa:
Da li ste se nekada ogledali u nečijem licu i blistali i istovremeno smatrali da vas taj/ta ne voli?
Gledala sam blistava lica često i razmišljala da li se to samo kod nekih ljudi vidi, a da oni toga nisu svesni, ili se ljubav ukoliko je potrebno ipak može sakriti.
Da li me taj ipak voli iako mu lice ne blista u mojoj blizini ili da li me taj voli a lice mu tek tako blista.
Možda će neki primer odgonetnuti dilemu ljubavi za razliku od zubobolje.

Uvek smatram da me svi ljudi vole, samo sam ih nesto uvredila, ili imaju neki problem, ili ih jako uveseljavam pa zato su ponekad neprijatni ili se cudno ponasaju prema meni.
 
Da li ste se nekada ogledali u nečijem licu i blistali i istovremeno smatrali da vas taj/ta ne voli?
Gledala sam blistava lica često i razmišljala da li se to samo kod nekih ljudi vidi, a da oni toga nisu svesni, ili se ljubav ukoliko je potrebno ipak može sakriti.
Da li me taj ipak voli iako mu lice ne blista u mojoj blizini ili da li me taj voli a lice mu tek tako blista.
Možda će neki primer odgonetnuti dilemu ljubavi za razliku od zubobolje.
Moze, al' cemu?
 
I P. Neruda je doživeo jednu od takvih ljubavi:

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Što održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....


Desi se, ponekad, nekome. :) 'Nemoguća ljubav.' A on to tako džentlmenski prihvata... E, a to je već jako teško, i još ređe. :razz:

:roll:
Nemoze se kriti- ovakava "ljubav " se ne desava svaki dan .
I kad sam probala da krijem nije uspevalo mada kad razmislim
mozda je trebalo da je krijem da nebi ovoliko zena poludelo
i zlobno postalo.
Ja nemogu nista da ovu ljubav sprecim
niti hocu niti mogu
koja je obostrana
to je kazu sudbina .... i ja sam joj zahvalna .
 

Back
Top