Istorijske težnje srbijanskih vlasti i pojedinačnih ideologa / zastupnika onoga što se više pogrdno no objektivno naziva velikosrpskim konceptom, u nekim su maksimalističkim pretenzijama išle ponajviše rijeke Une, a ne i preko nje.
Velikosrpski koncept nije nikad ni postojao. Postojala je Srbija i srbijanska politika, koju su vodili i stvarali Cincari i poneki Srbin, zabavljena prije svega partijasenjem i borbom za vlast.
Suprotno od onoga sto se misli, zvanicna srbijanska politika, Srbe van Srbije je uvijek posmatrala kao sredstvo za trgovinu, a uvijek je ispadalo kao tesko krvavi kusur koji je kostao sve Srbe van Srbije demografski, kulturno, politicki i na svaku drugi nacin, da bi danas dosli do toga da u Lici na primjer imamo stotinu puta manje Srba nego prije stotinu godina, da Crna Gora, ne samo nije srpska nego je i protivsrpska, da su Srbi u Bosni na ivici nestanka pri sljedecom velikom potresu itd.
Stvarno ne znam dje je ta granica na Uni odredjena? Ko je to rekao, kad?
Srbijansku politiku je najbolje objasnio Ducic u primjeru prvog balkanskog rata. U to sve se uslo manje-vise sticajem okolnosti nego nekakvim tobiznjim srbovanjem sve u sesnest.
Stvarna politika je bila "Sve ce to narod pozlatiti", "Vodja", "Kraljevic Marko po drugi put medju Srbima" itd. A sve sto se postiglo u nacionalnom intersu je, tuzno ali istinito, tek zasluga licne inicijative nacionalno svjesni pojedinaca. Npr. Srbi iz Macedonije su molili Srbiju za pomoc 20 godina, da ih zastiti, ali je sve to padalo na gluve usi i prazna obecanja, dok u Beogradu nijesu za sto sjeli par pojedinaca (Godjevac i drugi) i poslali cetnike dolje, opet dobrovoljce a ne nekakve toboznje "strucnjake" poslate od vlasti i zvanicne (niti nezvanicne) politike..
Dok je bugarski komita isao u Macedoniju opremljen zadnjom tehnologijom tog vremena, puskom, eksplozivom i bombom, koju je kupovala bugarska vojska, srpski cetnik je isao sa onim sto je kupljeno na crno, ili ako je imao pusku srpske vojske, ona je bila ukradena iz skladista neke jedinice.
Ne bih rekao da je ikada u ozbiljnijem razmatranju da Hrvatska krajina pripadne srpskoj državi; inteligencija je trezveno razmišljala na Majskoj skupštini 1848. godine, kada se pružila podrška prisajedinjenju Slavonije i Dalmacije Hrvatskoj i kada su i Srbi tamošnji pozvani od strane svojih vođa da se priključe svojoj hrvatskoj braći u tom cilju. Od najliberalnijih koncepata rješenja srpskog nacionalnog pitanja na Balkanskom poluostrvu kao što je bio onaj Svetozara Markovića, do najkonzervativnijih, nije bilo ideja da se obuhvati područje Karlovačkoga generalata Vojne granice, odnosno barem njegov najveći dio. I poslije Velikoga rata, kada je Kralj Aleksandar Karađorđević u jednom trenutku bio ponudio odvajanje Slovenske i Hrvatske, ta granica ponuđena nije obuhvatala ta područja.
Dobro, dje je bilo to "ozbiljnije razmatranje"? 1848. godina je skroz pogresan primjer da bi poduprla tvoju tezu. Ispada da je tad bilo tolko jako bratstvo i jedinstvo, a ne da su Srbi i Hrvati udruzili snage silom prilika, kao nevoljni saveznici, usljed straha od Madjara i sto su i jedni i drugi gledali u Vijeni bolju opciju po svoje interese od Peste.
Po onoj "zajedno smo jaci".
Ali to sve opet nema veze ni sa granicama, niti sa time, da je neko gledao srpsko do Une, ali ne i preko. Srbi su svojim savezima sa Hrvatima u Habz. monarhiji i kasnije u AU, cinili gresku za greskom... Osim u vrijeme bana Kuena, kad su odabrali pravu stranu, i zanimljivo to je najsretniji period po Srbe, kad su u pitanju njihovi odnosi sa Hrvatima.
Kralj Aleksandar nije nikad ponudio odvajanje Slovenije i Hrvatske (nijesu ni postojale onda). Cijela ta prica je njegov razgovor sa S. Pribicevicem (imas to u Pribicevicevoj knjizi).
I uglavnom sve se svodi, "ce im bude gadno" "ako Stipe Radic se slozi, ako Stipe Radic kaze da more, ako Stipe Radic ... itd.". Sprdacina i glupavi cirkusantski ispadi "ko ***** qrcu".
Drugo svjedocanstvo je od Mestrovica, dje on tvrdi da je Aleksandar u povjerenju reka, da ce dobiti "sve do Zemuna (ukljucujuci Dubrovnik i cijelu Bosnu), ali Zemun ne dam!".
I u vrijeme svih silnih dogovorancija o uređenju države 1917-1922, a i poslije (sporazum Cvetković-Maček 1939) rijetko ko je dovodio u pitanje pripadnost tih oblasti Hrvatskoj. Ideja da velika srpska država obuhvati i ta područja, sem možda u nekim neozbiljnim izuzecima, nije nikada jasnije iznesena sve do Drugog svjetskog rata kada ju je proponisao Stevan Moljević, a nikada službeno četnička ideja postala nije; javiće se ponovno tek pod Šešeljem.
Opet, cilj je postavljen 1914. o borbi za tkz. jugoslaviju. Ako si ikad citao razmisljanja i politicke depese i razgovore, tu se Srbi uopste ne spominju, nista vise nego kao kusur, i kao prelaz (u smislu tepiha) do Zagreba i Ljubljane.
Kao i da ne postoje, premda u srbijanskoj vojsci ratuje 60 000 dobrovoljaca Srba iz krajeva van Srbije (i s obzirom da su to sve bili mladi ljudi u punoj snazi, narpavi racun da je svaki cetrvti vojnik prve linije bio ne-Srbijanac a svaki treci u proboju Solunskog fronta). No, oni za zvanicnu srbijansku politiku ne postoje. Na primjer, desavanja u Rusiji oko dobrovoljaca ... depesa poslanika iz Rusije "vojnicki dio i vise nego uspio (prikupljanje dobrovoljaca), a politicki skroz propao" .. Gotovo samo Srbi (uz nesto ostalije, ne samo Hrvata i Slovenaca, nego i Ceha, Poljaka itd.) hoce da se bore u srpskoj vojsci na Solunskom forntu, ostali masovno odbili... I malo je falilo za odluku, "kad nece braca jugoslveni, onda nam ne trebaju ni Srbi", ali nijesu imali izbora, svaki vojnik im je bio potreban, pa makar i Srbin. Iako su u Sarajevu i Banjaluci prvi izglasali ujedinjenje, Srbi sa zap. strane usli u zajednicku drzavu preko Zagreba...
Takodje ni pri tome svemu, podjela na banovine nije radjena po "pripadnosti Hrvatskoj", nego sa drugim ciljevima na umu. Otuda i takva averzija Hrvata prema svemu tome.
U neozbiljne izuzetke bi naveo i vojvodu Misica, odnostno ono "ne tamo dje nase ambicije izbijaju na povrsinu, nego tamo dje je nase istorijski i etnografski, a na kraju i dje se narod za to izjasni".
Time je ujedno receno sve, o ozbiljnosti jedni (ukljucujuci Misica i Moljevica) i neozbiljnosti drugi. Dakle ozbiljni Draza i njegovi jugosloveni, su zato i prosli onako kako su i prosli.
Umjesto da uputi srbijanske cetnike preko Drine, on je cijeli rat mucio muku kako da privoli Hrvate i "dogovori" se sa Macekom.
Na jednoj strani imas Cincara Protica, koji veli "Necemo se mi Hrvatima zamerati radi sake Srba u Lici" a na drugoj imas istog tog i tkz. kralja Aleksandra, "da ce se klati sa Talijanima do zadnjeg srpskog vojnika da zastite hrvatske interese".
Tek dogovor Cincar-Macek je lakrdija za sebe.
ali u slučaju Načertanija, ono je nastalo 1844. godine i nema za osnov širenja Srbije na istok, već na jugozapad odnosno ka svim područjima Osmanskoga carstva ka kojima postoje mogućnosti za teritorijalno širenje, kao i u cilju približavanja Crnoj Gori. Što se tiče istočne politike, ona je jedino bila ka bratimljenju s Bugarima i podršci da oni dođu tamo gdje su Srbi došli do tada. 
