- Poruka
- 44
ju, moram da ponovim opet za ovu 'devojcicu' > slightly retarded person
ubedjen sam, ubedjen
ČOVJEK ZVIJER
AIDA-SLO
Preneto sa (post 440. ) : http://forum.bgdcafe.com/index.php?showtopic=22466&st=420
Svjesna sam da ću svojim prilogom onu ljepšu polovinu koju Alah stvori da budemo žene rasplakati jer nas je lako rastužiti a teško utješiti i da ću navući gnjev onih Srba koji se busaju i tvrde da su samo oni bogomdani, te zbog toga zamoljavam i prvu i drugu kategoriju tih i takvih čitatelja da ovo što pišem ne čitaju kako ne bih povrijedila njihova osjećanja. Dugo vremena nosim ovu bolnu istinu u sebi i nikako da je ispljunem kako bih sama sebi olakšala muke. Vjerojatno da ni danas ne bih smogla toliko snage i hrabrosti da se na ovom forumu nije pojavila ova tema DRAGI BRATE SRPSKI RADIKALU !
te reakcija čovjeka-zvjeri, vjerujem da ljudsko ima samo obličje, a sve drugo je krvoločna zvijer, koja uživa u mučenju nedužnih ljudi. Već nekoliko puta u posljednje vrijeme sam pokušavala da sa svim ovim upoznam širu javnost, no kao što već rekoh strah je taj koji me je sputavao da to učinim.
Profesora Kovjenića poznajem od daleke 1981. godine. Te godine sam upisala istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, te sam morala da posjećujem časove latinskog jezika i nešto malo grčkog koje je vodio profesor Kovjenić, tada asistent na tom fakultetu. Neću tajiti da mi je bio, nažalost ne samo meni, veoma simpatičan i da sam se istoga trena kada sam ga vidjela do ušiju zacopala u njega. Osvajala sam ga na sve moguće načine ali uvjek mi se je izmigoljio govoreći da ne može ni da zamisli da sa svojim studetkinjama ima bilo šta. Ubrzo sam shvatila da mi taj fakultet uopšte ne odgovara, te sam se zaposlila i počela sa profesorom Kovjenić sve češće da se sastaje. Da bijaše svašta - traja kratko ali mi bi BAŠ slatko. Negdje na početku 1982. godine profesor Kovjenić je nestao bez riječi. Tek poslije godinu-dvije saznala sam da se nalazi u Bagdadu. Ubrzo poslije njegovog povratka iz Iraka, valjda je tamo bio četiri-pet godina se je zaratilo i on je otišao u Srbiju. Prije nego što je otišao tamo sreli smo se možda tek dva-tri puta i to onako u prolazu jer sam tada imala ozbiljnu vezu, a i on nije baš navaljivao.
Mjeseca maja 1993. godine, hvala Alahu da mi ga je tada poslao kada mi je bio najpotrebnije čovjek na svijet, opet sam ga srela u Banjoj Luci. U Sloveniji sam čula da su mi mlađeg brata Samira uhapsili i da se nalazi u zatvoru na Manjači. Tri dana mi je trebalo da doputujem do Banje Luke kako bi bilo šta više saznala o njemu. Sjećam se da sam od rane zore stajala ispred nekakve nove zgrade u blizini stare autobuske stanice u BL, ali vojska i policija nas nisu puštali u zgradu. Čula sam da dolazi nekakva delegacija, valjda se je ta zgrada ili nešto u njoj otvaralo. Tek negdje oko jedanest sati kada me je toplo sunce već bilo dobro uspavalo jer prije toga nisam oka sklopila tri dana začula sam nekakav smijeh i poslije njega dobropoznat glas. Tek kada sam malo bolje pogledala vidjela sam dragog profesora u prisustvu Radića, poznavala sam ga iz medija i znala sam da je gradonačelnik Banje Luke, i još pet-šest meni nepoznatih vojnih lica. Nisam se usdila da mu priđem, ali on me je ubrzo spazio, nasmijao se onako šeretski kako sam on zna i mahanjem ruke pozvao me je da mu priđem. Vjerujte mi da sam imala osjećaj da sanjam. Niko na ovom svijetu ne postoji koga bih željela u toj situaciji susresti kao njega - mog dragog profesora. Nijesam mogla da zaustavim suze i zaridala sam na sav glas da su se svi koji su tu stajali okrenuli u pravcu mene. Na profesorovo pitanje šta se događa uspjela sam samo da izusti, da su Samira uhapsili i da je po mom saznanju na Manjači. Odmah se je okrenuo prema gradonačelniku Radiću i kratko rekao:
"Idemo li?"
"Da !" rekao je Radić, te smo sjeli u nekakva crna kola u kojima je već bio vozač i odvezli smo se u meni nepoznatom pravcu. Od BL do mjesta gdje su me dovezli mislim da nijesam vidjela niti jedno naselje. Uz put ništa niko nije govorio i ustavili smo se negde u šumi kod nekakve rampe ispred koje su stajali naoružani nekakvi vojnici. Nisam izlazila iz kola, već su samo profesor i Radić stupili do vojnika i sačekavši možda minutu dvije u prisustvu nekakvog brke, vjerojatno je nekakav vojni starješina, stupili su u krug tog objekta i uputili se prema nekakvom kućerku koji je bio dvadesetak meteri udaljen od rampe. Onaj brko je odključao vrata na tom kućerku. Vidjela sam kako je moj buraz Samir izšao i kako se uplakan pozdravlja sa profesorom. Nijesam mogla izdržati već sam naprosto projurila kroz kapiju i čvrstim zagrljajem stiskala, stiskala i stiskala svog buraza i dragog profesora sve dotle dok se nisam uvjerila da je to java, a ne košmar koji mi je tih dana stalno lebdeo pred očima i nadimao dušu. Profesor je bio toliko dobar, toliko plemenit i toliko dobronamjeran da je od tog brke kada je čuo zbog čega se tu ti golobradi mladići, uglavnom Muslimani, nalaze molio da ih sve pusti na slobodu. Čula sam ga kako tom objašnjava:
"Pa bolje je da neće da uzmu puške, jer šta bi se desilo da ih uzmu i pređu na njihovu stranu. Ako ništa drugo nijesu zgriješili apelujem da ih odmah pustite !?"
Zaista to se i dogodilo. U tom trošnom kućerku je bilo negde oko pedesetak maldića is vi su bili natovareni, osim mog Samira kojega nisam ispuštala iz ruku, na nekakav kamion koji je vozeći iza nas došao u Banju Luku.
Moj Samir je bio veoma prestrašen. Dan-dva kada sam ga dovela u Sloveniju zajedno sa ostalim članovima svoje porodice uspeo je da mi ispriča ovo zvjerstvo o kojemu ću sada nešto napisati. Rekao mi je da su odmah po njegovom uhićenju i prebacivanju na Manjaču taj logor posetili nekakvi arkanovci i dvojica civila. Jedan je bio raspop, a drugi "književnik" zloglasni zločinac Petar Milatović Ostroški. Govorio je da nikada prije toga nije čuo za tog "književnika" ali da ih je satima tukao govoreći da je on "najveći srpski književnik" i da dobro turci zapamtimo njegovo ime. Kada su mu arkanovci rekli:
"Pero, mi ne prljamo ruke o takva govna !"
Pero je upitao:
"Ima li ko čakiju?"
Raspop Nikodim, valjda toj zvijeri bi takvo ime,m se je tada nasmijao, tek kratko izustio:
"Šta će ti čakija!?"
i zubima zagrabio prvog mladića do sebe. Petar Milatović je to isto učinio. Krv je šikljala na sve strane Kada su se uvjerili da su prvoj dvojici jadnika zubima iščupali grkljan i da su mrtvi prešli su na drugu dvojicu i sa njima isto učinuli.
Moj buraz Samir, i sada je jadnik šćućuren pokraj mene i gleda šta pišem stalno uzdišući i tresući se kao jasika na vjetru, je rekao da je Milatović naprosto lokao krv kao podivljali pas. Kada su tako tu četvoricu pokončali na najokrutniji način ti ljudi-zveri odnekud se je pojavio upravnik zatvora i sa pištoljem u ruci natjerao te životinje.
Takav je zločinac Petar Milatović Ostroški. Ta životinja vidim i sada napada nevine ljude samo zato što se usuđuju da pišu o njegovim stravičnim zločinima. Gdje su sada Karla del Ponte, žene u crnom, crne udovice i žene Srebrenice da bi videli kako nekažnjeni zločinci nastavljaju sa svojim vampirskim činom ? Koliko nevinih ljudi zbog verbalnog delikta (sločaj Šešelj) ili nekakve "komandne odgovornosti" robija u Hagu dok najstrašniji zločinci preko interneta se diče svojim zločinima ! Gdje su ljudi ? Gdje intelektualci ? Gdje su sad oni koji kažu da ne treba zločince pronalaziti i najstrožije kažnjavati ? Gdje je taj čovjek koji ima išta ljudskog u sebi koji može Petra Milatovića Ostroškog čovjekom uopšte nazvati ? Takvi zločinci se nalaze na svim stranama i naša dužnost i ljudska obeveza je ta da ih prijavimo organima gonjenja kao bi odgovarali za svoje zločine i kako nikada nikome nešto slično ne bi palo na pamet. Svog rođenog brata bih pljunula i prijavila kada bih samo čula da je mrava zgazio, a kamo li na tako okrutan i zvjerski način nekoga ubio samo zato što je neke druge vjere ili politički neistomišljenik.
P. S.
Poštovani profesore Krstane Kovjeniću, znam da ti se sve ovo neće svidjeti jer te veoma dobro poznajem i znam da o ovoj mojoj, vjerujem i tvojoj jer znam da i ti znaš za ovaj slučaj, muci nijesi spreman javno diskutovati, ali vjeruj mi da bih naprosto pukla ukoliko ovo ne bi ispročala upravo sada kada i tebe ova zvijer (ovdje se najčešće pojavljuje kao: "Stanoje_Tanaskovic (ucitelj)", a na današnjem forumu koji sam navela i kao: "beogradjanka (pedagog)" i "vesna (general contractor)" ) na tako neljudski način progoni samo zato što pišeš o njegovim zločinima. Dragi Krle, nemoj mi zamjeriti zbog svega ovoga što napisah !
