Da li je AI umetnost - umetnost?

Pitanje je, naravno, retoričko. Cilj mi je da na jednom mestu arhiviram neke radove za koje smatram da su vredni arhiviranja. Svi radovi koje budem postavio ovde su mojih ruku delo, zapravo, delo AI softvera koji moje reči prevodi u vizuelnu formu. Dakle, umetnik nisam direktno ja, već veštačka inteligencija.
Na forumu Likovna Umetnost sam takođe otvorio temu gde svi mogu da postavljaju sopstvene radove. Nastaviću da postavljam tamo, ali pošto ne želim da zatrpavam temu svojim postovima, prebaciću većinu radova ovde, kao svojevrsnu arhivu.

Svaki post će uz fotografiju imati i po kraći komentar i naslov. Naslov će zapravo biti komanda koju sam dao programu da bi generisao sliku.

Dakle, sve što bude postavljeno ovde je fiktivno. Svi likovi, predmeti i predeli ma koliko delovali stvarno su imaginarni, kreacije kompjuterskog programa koji reči pokušava da pretvori u nešto smisleno. A često su slike apstraktne, čudne, falične i upravo je to uzbudljivi deo AI umetnosti. Nepridvidivost. Biće tu i dosta mračnih, apstraktnih predstava. AI softver je "talentovan" za mračnu, jezivu estetiku gliča, deformacije, nerazumnog, bile to predstave demona ili anđela.

Cilj nije da uvredim ili povredim bilo koga ovde, već uz zabavu pokušam da stvorim nešto što je, po meni, novi oblik (digitalne) umetnosti. Lično preferiram mitske, religijske, filozofske, apstraktne i melanholične tematike, te će moji radovi uglavnom biti u tom stilu.
***

Počeću sa kolažom od četiri slike sa prikazom Lepe Plavokose Devojke. Ljudski portreti su veliki izazov većini AI programa, ali i u svoj toj deformisanosti, ima neke mistične lepote koja kao da proizilazi iz alternativne, paralelne dimenzije. Portreti nekih nepostojećih, imaginarnih devojaka. Kao dodatni izazov, naglasio sam da fotografije budu kao na polaroidu, dajući im dodatnu kvazirealističnost i nostalgiju.​

Pa da počnemo.


Polaroid of a Beautiful Blonde Girl

polaroid of a beautiful blonde girl.jpg
 
Selestijalni Vrtovi 3. Deo - Vrtovi Saturna

Za razliku od blaženog, elegantnog Jupitera, Saturn deluje haotičnije, vidimo čudnu floru koja oblikom čak podseća na oblik planete, neobične figure dominiraju ovo titanskom planetom. AI iz nekog razloga baš tu naseljava i kiklope, vidimo snažnu kiklopiju kako tumara divljinom, dok nešto drži u ruci. Na trećoj slici vidimo i stazu i građevinu s kupolom, nekakav hram možda, koji estetikom mene podseća na Bliski Istok.

Pogledajte prilog 1149375
Pogledajte prilog 1149376

Pogledajte prilog 1149377
Treca me podseca na Tadz Mahal ,ona zgrada .
 
Terens Mekena je na nekom od svojih predavanja koja sam davno slušao pominjao mogućnost granjanja čovečanstva na dva puta. Dionizijski je feminini i vezan za drvo, cvet, biće okrenuto unutra, instinktivno, šamansko, orgijastično i koje se stapa sa okruženjem gotovo na nivou nanotehnologije. S druge strane, stoji apolonijska, patrijarhalna neofašistička civilizacija svemirskih brodova, istraživača i kolonizatora dalekih zvezda, fokusirana na spoljašnost, red, disciplinu. Terens je bio feminista i ne slažem se sa njim oko mnogo toga ali su mi ove reči koje sam parafrazirao ovde ostale urezane u glavi.

Zato, predstavljam apolonijske svemirske brodove te neke imaginarne, kako je on nazvao fašističke apolonijske civilizacije svetlosti i tehnologije. Slike mi deluju kao iz nekih retrofuturističkih SF časopisa 60-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. veka, kada smo još uvek gajili kakav takav SF optimizam.



Apolonijski svemirski brodovi




apollonian spaceship8.png
apollonian spaceship19.png

apollonian spaceship15.png
apollonian spaceship17.png
 
Naredna dva portreta mi se posebno dopadaju. Verovali ili ne, komanda je bila portret demona, ulje na platnu. Na prvi pogled oba lika delovala su mi sasvim obično, ali ipak se primećuje nešto na njima.
Nazvao sam levog demonom skepse i laži. Pažljivo oko videće u njegovoj kosi crno zmijoliko biće dugog, crnog jezika. Drugi lik mi je teži za analiziranje. Ima dva različita oka i kosa je crna, duga...


4546.png
885658.png
 
Ova u sredini mi se dopada i tako me podseća na nešto , ali ne mogu da se setim..
Ali setiću se..Inače , mračna je i obojena očajem.
Malo mi ide na Beksinskog ..Setila sam se .

Prva mi se sviđa, ali je ljudska figura -višak.Izbacila bih je sa slike .
.Dakle samo pejzaž pakla..
Nikakvi oblici života..
Jesam li strog kritičar?

@White Guar

Zabrani ti meni dolazak ovde.. :rotf:
 
Ma jok, samo kuckaj :D svako je kritičar za sebe. Ja na sve ove radove gledam drugačije, bez ocenjivanja i da li mi se koja slika sviđa ili ne već samo reflektujem, kao neko ogledalo. U poslednje vreme sve više razvijam taj pogled na svet, ne samo na umetnost, već i na ljude i životne situacije. Ako su slike baš loše ispale neću ih ni sačuvati, a ako imaju to nešto u sebi što izaziva u meni reakciju, pa makar bile i falične, kičaste, ili ne po mom ukusu, sačuvaću ih.

Meni se na primer dopada ljudska silueta na gornjoj slici. Daje kompoziciji proporciju i narativ. Da li je to duša prokleta na večno lutanje tim prostranstvima ili putnik između svetova, poput Dantea?

Evo još nekih pejzaža pakla

hell landscape21.png

hell landscape36.png
 
Ma jok, samo kuckaj :D svako je kritičar za sebe. Ja na sve ove radove gledam drugačije, bez ocenjivanja i da li mi se koja slika sviđa ili ne već samo reflektujem, kao neko ogledalo. U poslednje vreme sve više razvijam taj pogled na svet, ne samo na umetnost, već i na ljude i životne situacije. Ako su slike baš loše ispale neću ih ni sačuvati, a ako imaju to nešto u sebi što izaziva u meni reakciju, pa makar bile i falične, kičaste, ili ne po mom ukusu, sačuvaću ih.



Pogledajte prilog 1150585
Pogledajte prilog 1150587
Slažem se .
Svi mi imamo neko svoje viđenje ..
I ukusi se razlikuju ..
 
Kada sam imao šest godina, moj simbol u vrtiću bila je crvena bulka. Shvatao sam to tada veoma ozbiljno i svaki put kada bih ugledao taj cvet pored puta, ili u polju suncokreta, pomislio bih - eno me!

Od tada, uvek sam patio za onim što je bilo. Tražio sebe u vremenu - i nailazio jedino na zamke i iluzije.

I moj poslednji fragment, na radost mnogih.​



Svi hodimo putem cveća. Okićeni i ovenčani, u iščekivanju Nota sa juga ili Boreja sa severa da nas apatičnim dahom oduvaju kao latice sumornog cveća sa livade, u zaborav.
Tamo, s kraja leta kada se jesenji vetrovi podlo uvuku u naše ulice i živote, bilo da se radi o tinjajućoj melanholiji kasnog avgusta ili agoniji oktobarskih vetrova, svet postaje ponovo uzvišen i magičan, ogoljen od suvišnih naslaga letnjeg hedonizma, da bi u purpurno-crnoj auri zimske noći pokazao, konačno, svoje pravo lice, opadajuće i mrtvoliko pod hladnim, beličastim zracima Meseca.
U noći i komešanju tinjajućih konstelacija razoružana ljudska svest postaje svesna bačenosti u divlji, uranski ponor; život tada pulsira herakleovskim žarom snošljivosti, okrenut ne više ka svetlosti istoka ili senci zapada, već gore, ka kosmičkom severu i beloj polarnoj noći kojom dominira zanosna igra Aurore Borealis, smaragdne krune sveta. Istinske svetlosti.





31.png
 

Back
Top