Da li djeci treba sve ispričati?

Rekao bih da zavisi od toga šta je u pitanju, kao i na koji način će se reći.
Ako prirodno dođe do pitanja deteta prema meni najverovatnije bih rekao to i to.
Sa druge strane ako je u pitanju nešto što je teško i što sam prevazišao ne vidim razlog zašto bih tako nešto prećutao - to je potencijalno korisno iskustvo iz koga dete em može nešto naučiti, em me može nešto bolje shvatiti, međutim ako je u pitanju nešto što ni sam nisam prevazišao verovatno ne bih tako nešto pominjao jer potencijalno može da stvori teret detetu što je po meni nepotrebno.
 
Ljudi su ratovali i ubijali i nema tu sta da se precuti,dalja sestra je saznala da joj nije pravi otac s kim zivi sa jos jednom sestrom i bratom,jedino je ona iz neke kres seme njene majke i normalno da ne treba ni o tome cutati,mnogo smo svi nebitni i umisljeni da bi nekom i tim postupkom zagorcavali zivot
Pade mi jedno pitanje na pamet:
Recimo da si u mladosti roknuo nekoga slučajno i izvukao se od toga bez da bilo ko sazna da si bio počinilac, da li bi tako nešto podelio sa svojim detetom ili bilo kim?
 
Ima stvari koje bih volela da sam saznala kasnije. Pogotovo ovako retroaktivno gledajuci to je bila jedna strana price. Moze da utice na odnose i misljenja kod dece u ranom uzrastu.
E sada ako je neko vec odrastao mislim da treba da se kaze ako je nesto bitno. Ne znam sta je to sve? Niko nije u stanju da isprica sve...To je nemoguce i nepotrebno.
 
imala sam večeras jedan lep razgovor pa evo i teme


Treba li svojoj odrasloj deci ispričati sve? Na primer, najmračniji trenutak svog života? Tugu, bol, uspeh ili neuspeh?

Kazati ili ponijeti sa sobom u grob ?
Mislim da to ne zavisi od toga sta se govori, vec na koji nacin se to saopstava... Uz kakva objasnjenja, uz kakva osecanja... Da li to govori neko ko je jak i ko je sve to prevazisao i pobedio ili to govori neko kao slomljeni gubitnik...Koliko god da je teska stvar u pianju... Dakle, ko moze sve da podnese, neka govori, prenece snagu na decu, a ko ne ume, neka precuti, ne mora sve da se kaze....
 
imala sam večeras jedan lep razgovor pa evo i teme

Treba li svojoj odrasloj deci ispričati sve? Na primer, najmračniji trenutak svog života? Tugu, bol, uspeh ili neuspeh?

Kazati ili ponijeti sa sobom u grob ?

iako bih voleo da znam ponesto, a ne mogu
ipak mislim da im treba ispricati samo ono sto zele da saznaju,
a to obicno znaci neka poucna prica
 
imala sam večeras jedan lep razgovor pa evo i teme


Treba li svojoj odrasloj deci ispričati sve? Na primer, najmračniji trenutak svog života? Tugu, bol, uspeh ili neuspeh?

Kazati ili ponijeti sa sobom u grob ?

:mrgreen:

Ispričao bih ono što bi me direktno pitali.
Mislim da ne bih krio ništa, jedino bi odgovor ovisio o njihovom uzrastu.
Da me recimo pitaju s nekih 11 ili 12, naravno da bi odgovor bio da se tata npr. nikada nije opijao, drogirao i radio slične gluposti.
 

Back
Top