Proces učenja je, bez obzira šta kaže savremena pedagogija, mukotrpan proces.
Učenje je težak rad i svaka parola tipa "učenje uz igru" je pogrešan put, besramno izgovorena laž.
Nisu nas uzalud naši učitelji i nastavnici terali da napamet učimo tablicu množenja, pesmice, godine koje prate istorijske bitke, stotinu podataka naizgled nepotrebnih. Takvo biflovanje mozga je bilo naporno, ali nije dozvoljavalo mozgu da se ulenji (čemu je mozak položan). Teško bubanje je dovodilo do povećanja brzine usvajanja narednih znanja, jačalo je memoriju i stvaralo odličnu bazu da se kasnije razvijamo u određenom pravcu, da se tek tada "igramo" i to u onoj oblasti u kojoj smo se pronalazili, bilo da su društvene nauke u pitanju, prirodne ili umetnost, sport, naposletku.
U obrazovanju je tehnologija kamen spoticanja.
Kad su u učionicama nastavnici počeli da kače slike, postere, šeme, plakate, znalo se da je došlo vreme umno slabih generacija.
Sve te slike su bile znak da učenici nemaju razvijenu maštu i um da bi sebi dočarali, ili da bi upamtili, izgled ljudskih mišića, ćelije, lobanje, na času biologije ili izgled zemljinog jezgra na času geografije.
Ono što ja hoću da kažem, jeste da smo kao vrsta omanuli po svojim umnim kapacitetima i da su naši preci bili ljudi britka uma baš zato što su razvjali mozak bez savremene tehnologije. Razvijali ga na ooruk, računali, čitali, učili napamet, izvodili zaključke, pratili udžbenike u kojima su reči onih koji su bili još pametniji, onih pre njih.