Da li bi i zašto napustili bolesnog muža/ženu?

Nisam očekivala osuđivanje osobe
Ja sam osudila postupak
I to naravno samo u slučaju bolesti tako specifične koja ima kraj
Ovakav ili onakav
Kod psihičkih bolesti potpuno razumem da se odustane ili nega i briga prepusti stručnim licima

Razumem i slabost..
Vidiš, to je izuzetan korak od tebe, to što razgraničavaš osobu od postupka. To jako malo ljudi ume, mada je osnova psihologije kao takve. Svaka čast, poštujem.
 
To jeste sebičan postupak, ali ne treba da čudi jer su danas ljudi ekstremno sebični, skoro kao nikad pre. Brakovi se prekidaju zbog sitnih iritacija i nesporazuma, svi se kurvaju, švrljaju, jure materijalni uspeh i opsednuti su novcem, sve im se dopušta i oprašta... tako da ovo i ne treba da iznenadi. Globalizam, sveopšta demokratija i zapadnjački stil življenja su ljudima dali mogućnost da rade šta žele, a bez osude. Sve vrednosti su odavno umrle... Deca treba da stanu uz majku i prekinu svaki kontakt sa ocem u ovom slučaju, po meni, mada kapiram da to njega ne bi nešto pogodilo.
 
Poznajem ženu koju je muž napustio u sred hemoterapije.
Objašnjenje je bilo da više ne može da izdrži, da se zaljubio u drugu i da želi da živi normalno.

Bili su u braku15 godina imaju dva sina.
Ona je dobila karcinom dojke, zračena, operisana(odstranjena) i bila je na pola prepisane hemoterapije.Opala joj je kosa, iscrpljena od bolesti i terapija.

I onda on odluči da živi.

Ona ode sa decom.

Kako dođe do toga
Da li mora neko da je karakterno lišen empatije?
Egoista, egocentrik?
Da li iko može svojim postupcima da zasluži da bude ostavljen u takvom stanju?
Tu iskrene ljubavi nije ni bilo. U nevolji se covek vidi kao na dlanu.
 

Back
Top