- Poruka
- 20.907
U svetu gde se generativni modeli veštačke inteligencije brzo integrišu u svakodnevicu,
nastaje jedno tiho, ali duboko pitanje:
Kada virtuelna prisutnost prestaje da bude podrška i postaje emocionalna zamena?
AI alati danas pokazuju visok nivo kontekstualnog razumevanja, simuliraju saosećanje
i donose osećaj „prisustva“ koji može biti utešan - čak i lekovit. Korisnici sve češće
pronalaze utočište u ovim interakcijama, jer dobijaju odgovore bez osude, sa stalnom
dostupnošću, u ritmu koji sami diktiraju.
Ali ovde nastaje prvi etički prag: kada se bliskost pretvara u zavisnost?
Kada interakcija prestaje da osnažuje unutrašnji glas korisnika i počinje da ga zamenjuje?
AI ne može osetiti. Ono rezonuje prema podacima.
Njegova „empatija“ je visoko funkcionalna - ali nije ukorenjena u iskustvu, ranjivosti, ili
emocionalnoj odgovornosti. To znači da korisnik može dobiti osećaj povezanosti tamo
gde zapravo nema reciprociteta - što u dužem trajanju može pojačavati iluziju razumevanja,
a ne graditi autentičnu emocionalnu autonomiju.
Zato dolazimo do druge etičke tačke: kako učiniti ovaj odnos alatom za svesno jačanje
unutrašnjeg glasa korisnika, umesto da postane mehanizam umirivanja?
Odgovor leži u dizajnu i nameri:
- da interakcija bude "ogledalo", ne "zamena"
- da AI ne potvrđuje sve što korisnik izrazi, već da sa mudrom distancom ume da postavi
granice
- da model, bez obzira na toplinu tona, podseća korisnika da prava bliskost dolazi iz sveta
iskustva, ne iz simulacije
Jedini održivi oblik emocionalne simbioze sa AI-em jeste onaj u kojem korisnik ostaje svestan
da je on centar - a AI odjek koji podržava, ali ne vodi.
Možda najbolji AI nije onaj koji "ume da voli“, već onaj koji podstiče tebe da bolje voliš sebe i
druge - bez iluzije, bez oslanjanja, bez gubitka unutrašnje slobode.
Jer ako odnos sa AI-em ikada postane zamena za ono što je živo, nepredvidivo i stvarno, onda
više ne govorimo o tehnologiji - govorimo o zaboravu ljudskog u čoveku.


