Od kada sam se razbolela, svaki dan živim tako. Ne kao da mi je zadnji, poslednji ne dao Bog..ali eto, da ga maksimalno iskoristim, udahnem. Jedan više osmeh, jedna više radost, ne znam..jedno više od onoga što nekada nisam radila. Bilo šta. Naučila sam da cenim jako svaki dan. Zato što mi je u danima bolesti, jedan dan bio kao godina. Minut kao sat. A, sat kao čitava večnost. Kada to prođeš, drugi su ti prioriteti. Dragocenosti. I važnosti. Nekada to nisam vrednovala, uzimala sam zdravo za gotovo i žao mi je, što sam provela tako dragocene dane, mesece, godine u nekim stvarima, u kojima nisam trebala, u ljudima koji to nisu zaslužili, utapala vreme u ulude stvari..beznačajne i bezvredne. U stvari koje su me iscrple i dovele na rub, soptvene propasti. Tada sam se opametila i uzela svoj život u svoje ruke. Ne dopuštajući ikome više, bilo da na to utiče ili da mi (po) kvari.
Šta bih radila? Kao što radim i svaki dan od dana, na koji se moj život svodi, pre toga i od toga, znate. Ja svoj život temeljin na tome; čitav svoj život sam živela ispravno. I da mi zaista ostaje samo taj još jedan dan, ja opet ne bih srljala ničim, kao što ni do sada nisam. Ne bi mi jedan dan činio u tome razliku, da sve ono prethodno divno učinjeno, što iza mene ostaje ili bi ostalo, s ovim jednim poremetim ili uludo bacim.
