A što je bilo s drugom ekipom, Altomanovićima, Mrnjavčevićima (kraljević Marko) i t.d. ?
Nema Altomanovića. Nikola (umro negdje prije 1395.) je bio jedini Altomanov sin; umro je bez potomaka (bilo muških, bilo ženskih), između ostalog jer je proveo drugu polovinu svog života u zatočeništvu.
Što se tiče Mrnjavčevića, Marko (poginuo 1395. u borbi) nije imao djece; sve tri žene su ga brzo napustile i na kraju je čitav svoj vazalski period života proveo kao neženja. Ivaniš je poginuo u borbi s Turcima 1385. a za Dmitra se ne zna mnogo. Nije se mnogo i kopalo, možda je loza bila i nastavljena Dmitrom, ali zbog nedostatka izvora mogu se samo oko njega praviti spekulacije. Postoji teza, ali prilično slaba, da su Mrnjavčevići ostavili vanbračnu djecu po Crnoj Gori (Mrnjavčići), za šta i ima nekih slabih potvrda, ali to bi bilo sve.
Dmitar je završio u 1404.-1407. kao veliki i moćni ugarski velikaš. Možda nije bilo dovoljno istorijskih izvora u mađarskim arhivima koji bi mogli potvrditi njegove potomke (koji bi, ako ih je bilo, bili čista mađarska vlastela), ali današnja saznanja ne ukazuju na to, a sigurno je da bi potomci (tj. ako je muške imao) bili zapisani negdje, tako da (za sada) možemo reći sa relativnom sigurnošću da Dmitar nije imao djece (barem ne kroz brak).
O Andrejašu ne može biti puno riječi jer mu se trag gubi, u službi ugarske krune; poginuo je prije 1399. godine negdje u borbi s Osmanima za ugarskog kralja Žigmunda tako da vjerovatno nije ni stigao stupiti ni u kakav brak.
To je što se tiče Vukašinovih potomaka. Uglješa je imao samo jednog sina, a on je (Uglješa Despotović) preminuo (negdje prije 1378. god.) vrlo rano (kao četvorogodišnjak) i normalno, bez potomaka.
A što se tiče Lazarevića, Vuk je bio pogubljen od strane Osmanlija vrlo mlad (1410. god.). Visoki Stefan (umro 1427.) nije imao djece, vjerovatno je tu bilo problema tehničke prirode što mu Jelena Gatiluzijo lezboska nije dala djece. Upravo zbog nedostatka potomka (pa čak i nekog drugog rođaka iz Lazarevića) prestolje je prešlo u ruke Brankovića.
Pravo pitanje nije o "Altomanovićima", već
Vojinovićima. Altomanov brat Stefan Vojislav (nesumnjivo imenovan po onom rodonačelniku Vojislavljevića, inače) je imao dva sina: Stefana i Dobrovoja. Oni su bili obični klinci koji su u svemu zavisili od svoje majke, pa i sa njom zajedno izgubili bilo kakav status, što znači i da ih možemo 'iščlaniti' iz Vojinovića. Dobrovoj i Stevan su do današnjih dana ostali misterija hroničara, zato što su svi pokušavali naći te 'izgubljene ličnosti', ali po jedinim izvorima koje imamo, da se naslutiti da su umrli rano, tj. da su potrovani, negdje u drugoj polovini XIV stoljeća.
Priča o Brankovićima je možda malo zanimljivija, ali se svodi uglavnom na isto. Posljednji srpski despot iz njihove loze, Jovan, umro je 1502. godine sa
petoro djece - nažalost, sve same kćeri. Njegov brat Đorđe (Maksim, posljedni Branković, umro 1516. god.) se vrlo brzo posvetio pobožnom životu, tako da nije uspio da umjesto brata nastavi lozu.
Što se tiče Stefanove djece, to je to. Ako gledamo na njihovog strica Lazara (umro 1458.) on nije bio ništa drukčije sreće od nećaka mu Jovana - imao je tri djeteta, i to sve same kćeri. Drugi stric Grgur jeste imao jednog sina, nažalost vanbračnog, ali je uspio da dobije priznanje za Brankovića od ugarske krune, a i stoga ga i zovu Vuk
Grgurević. Avanturista veliki, za svoju ženu Barbaru Frankopan nije imao mnogo vremena, jer je volio više krv i mač. Umro je 1485. godine i nije uopšte ostavio djece.
To su sve Đurđevi potomci. Ako idemo malo dalje u prošlost, pogledajmo Đurđevu braću. Lazar je pogubljen 1410. godine od strane Turaka, a drugi mu se brat, Grgur, posvetio monaškom životu i tako i umro 1408, obojica ne ostavivši uopšte potomke iza sebe.
Brankoviće je pratio konstantan problem - ili monašenje ili nasilna smrt, a samo jedan od braće stigne da nastavi lozu. Tako je bilo i sa bilo i sa samom Vukovom braćom. Nesrećnom Grguru (umro nešto prije 1398. godine) oteše čak i ženu prije nego što je stigao da ima djece, a nakon što je dobio dvije ćerke, Nikola Radihnja se posvetio monaškom životu.
Ali sve u svemu, imajući na umu koliko daleko su Brankovići (tj. Vukovići) dogurali, mislim da je to i neki maksimum u odnosu na sve srpske dinastije srednjeg vijeka. Nemanjići su daleko bili, Uroš je umro 1371. godine bez potomaka, a njegova braća po stricu - Jovan Uroš se povukao u monaški život (Joasaf) i umro bez djece 1422. ili 1423. godine, kao posljednji Nemanjić. Stefan je lokalno upravljao Farsalom u Tesaliji krajem XIV stoljeća. Stefanova djeca bi bili prije
Duke nego Nemanjići, po sopstvenom opredjeljenju, ali tu se gubi svaki trag Nemanjića. Možda je tu došlo i do brkanja dinastija, ali bilo bi revolucionarno ako bismo ikada otkrili muškog potomka gospodara Stefana Duke.