Ideal monaškog života ne povlači sobom da svako ko je monah isti ideal ispunjava.
Niko ne govori da velika većina monaha taj ideal ispunjava, ali u svakom žitu ima kukolja, zar ne?
primer:
Monah u nekom manastiru čvrsto veruje da treba da radi na spas duša svih ljudi.
Posmatrajući razliku između verujućih i neverujućih turista monah zaključi da bi od neverujućih učinio verujuće ukoliko im prikaže "čudo".
I zaista neki od lakovernih neverujućih postanu verujući i gorljivi u veri, na osnovu "čuda" koje im je monah pokazao.
Da li je veći greh koji je monah učinio time što je falsifikovao čudo ili dobro delo koje je učinio time što je naveo neverujuće da iskreno veruju?
Po definiciji, bi se moglo odgovoriti da iz greha ne proizilazi ništa dobro.
Međutim, ovde odnos između težine greha i dobrog dela zavisi od toga kao definišemo okolinu.
Ukoliko posmatramo sistem koji čine: monah, lažno čudo i neverujući koji su postali verujući, kao i verujući koji su još više učvršćeni u veri, odgovor je jednostavan i jednoznačan. Dobro delo ubedljivo odnosi prevagu.
Ukoliko posmatramo sistem: monah, manastir, lažno čudo, neverujući koji su postali verujući, verujući koji su još više učvršćeni u veri, skeptik koji dokaže da je čudo lažno, onda kao posledicu imamo gubljenje kredibiliteta manastira i ostalih relikvija koje su smeštene u manastiru, opadanje vere u sva ostala čuda i povećanje broja neverujućih.
U ovom slučaju težina greha daleko prevazilazi težinu dobrog dela.
Uostalom potraži Arturov grob u Glastonberijskoj opatiji i sam ćeš sve shvatiti.