Patrijarh Srpski Pavle
Bez osuda, otvoreno, očinski [sećanja i razmišljanja]
Svojim dolaskom na Kosovo, za episkopa Raško-Prizrenskog (1957), video sam i drugu stranu iskušenja srpskog naroda. Pošto je od Stare Srbije načinjena autonomna oblast Kosova i Metohije, Srbi su odjednom u svojoj zemlji postali manjina, kao u tursko doba.
Već u svojim prvim episkopskim izveštajima, ukazivao sam da, iako su Srbi na vlasti, Kosovo u stvari drže Šiptari. Za vreme Drugog svetskog rata njihov narod, najvećim delom, dočekuje talijansku okupaciju kao svoje oslobođenje, jer se po prvi put Šiptari iz Albanije ujedinjuju sa onima na Kosovu, u Metohiji, Zapadnoj Makedoniji. Stvorena je Velika Šipnija, ali bez obzira što je ona trajala koliko i okupacija, kao talijanski protektorat, ona je masama, opčinjenim od njihovih vođa, ostala kao jednom već zadobijeni nacionalni cilj, koji treba sačuvati. Uveravani da će se privremeno izmenjene prilike promeniti, oni su samo čekali, a umnogome i dočekali, da se izgubljeno vrati.
Dobijao sam upozorenja da pazim na svoje redovne izveštaje Svetom Sinodu, jer oni dolaze i do ruku svetovne vlasti, ali je bilo sve jasnije daje Kosovu i Metohiji negde, na nekom mestu, presuđeno da više ne budu srpski. Tako se ponašao običan svet, na razne načine, sem starijih koji su osuđivali nasilja i lakomosti da se dođe do komšijske kuće ili zemlje. Među tim svetom bilo je ljudi koji su znali za svoje srpsko poreklo i osećali da se sprema nešto što dobru ne vodi.