(iz objavljene zbirke priča)
Nedeljno jutro proveo bih kao i obično, izležavajući se u krevetu i slušajući „Korn“ koji će me – nadao sam se – pokrenuti, da nisam čuo buku ispred susedne kuće. Da sam stavio slušalice, vrlo verovatno nikada ne bih otkrio misteriju praznine koju sam do tada osećao.
Seoska jutra su uglavnom predvidiva tokom cele godine. Juli je posebno dosadan, lepljiv mesec kada moje studije u velikom gradu čame, i kada se pauza od ispita pretvori u nezanimljivu dokolicu. Imao sam dvadeset pet godina, i već hiljadu dana bezuspešno pokušavao da položim završni ispit na fakultetu. Bila me je obuzela malodušnost, podstaknuta spoznajom da me ni diploma neće izvući iz učmale atmosfere palanke. Um mi je bio trom a telo umorno od dremanja, besciljnih šetnji trasama koje sam prepoznavao i žmureći. Sa dvadeset pet više nisam očekivao nikakva iznenađenja.
Dakle, razbuđen galamom, pohitao sam ka prozoru i odatle video auto u komšijskom dvorištu, iz kojeg su izašli nepoznati ljudi: muškarac, žena, dete. Kuća do nas pripada gimnazijskoj profesorki latinskog, sada u penziji, s kojom su moji roditelji gajili dobrosusedske odnose. Znao sam da ima sina u inostranstvu kojeg je povremeno, uz suze, spominjala. To nije neobično: u selu uvek postoji nečiji sin u tuđini koji se ne javlja mesecima ili godinama, pa iznenada iskrsne, uz svirače i trube novog polovnog mercedesa, pompezno deleći komšiluku austrijsku kafu i čokolade. U drugim okolnostima bili bi mi interesantni koliko i ostali prolaznici kroz našu vukojebinu, ali tada – u sparno jutro, kada ni “Korn” više nije predstavljao stimulans, kada je taj, i svaki sledeći dan, počinjao da liči na crnu rupu u centru prostor-vreme vrtloga, tražio sam sitnicu za koju bih se uhvatio kao moguću zanimljivost.
Objekat mog interesovanja bilo je dete: devojčica u cvetnoj haljinici, sa crvenim šeširićem ispod kojeg su vijorili čuperci kovrdžave plave kose. Ne starija od sedam-osam godina, pravo osveženje u julskom mrtvilu jalovog sela. Bio sam dirnut belinom njene gradske puti. Za razliku od seoske dece, potamnele i od nemilosrdnog sunca ogrubele kože, ličila je na oživljenu porcelansku lutku, na negovano biće koje budi asocijacije na miris talka i pomada za bebe – mirise prema kojima sam do tada bio ravnodušan. Palo mi je na pamet kako je lepo biti čedno, nevino dete, ili kako je lepo imati baš takvo dete – čistu, dragocenu gromuljicu kojoj bih mogao predstaviti svoj svet.
Neko bi pomislio da me je devojčica podsetila na dane ranog detinjstva, na omiljenu drugaricu, rođaku ili prvu simpatiju prema kojoj se oseća sentimentalnost tokom celog života. Ali nikada nisam imao drugaricu i simpatiju, a jedinu rođaku s kojom sam se igrao u tom periodu pamtim kao muškobanjastu i trapavu. Nikada, čak, nisam bio ni zaljubljen. Kad god bih ozbiljno razmišljao o sebi u budućnosti, i tamo bih sretao usamljenika kakav sam oduvek, i nijedna žena, moje nesuđeno dete, porodica, ne bi promenili činjenicu da će mi uvek nešto nedostajati kako bih bio potpun.
Mala je, naravno, bila profesorkina unuka. Otac i majka otperjali su iste večeri, i ostavili baki slatku igračku. Pomisao o devojčici u komšiluku ispunjavala me je pozitivnim mislima. Eto razloga da se otvori prozor na sobi: zbog pogleda na razigrani cvet u bašti drečavog mrtvila, zbog glasića koji je kontrapunkt režanju gitare sa mojih zvučnika, zbog radoznalog, svega žednog pogleda koji se krije pod obodom crvenog šeširića.
„Zdravo, ja sam Vuk“, rekao sam sledećeg jutra, pruživši joj ruku preko ograde. Bila je baš onakva kakvu sam je i zamišljao: zbunjena i stidljiva. Okrenula je glavu na drugu stranu, pogledom tražeći baku, verovatno očekujući dozvolu za otpozdrav.
„Kaži kako se zoveš i koliko imaš godina“, dobacila je, sa trema, profesorka. Zatim, ponosnim tonom: „Moja unučica. Ove godine kreće u školu.“
„Dobar dan. Milica. Šest i po.“
Nasmešila mi se. U gornjem nizu zuba nedostajao je jedan biserčić, što je osmehu davalo još više ljupkosti. Glas joj je milozvučno zvonio. Primetio sam, ispunjen nežnošću, da su joj nokti u sandalama obojeni u ružičasto. Prelivali su se na suncu poput sitnih sedefa. Za trenutak me je obuzela želja da obuhvatim njeno malo stopalo i pod prstima osetim glatkoću i mekoću. Nekim ljudima ime savršeno pristaje, kao da im je ono, a ne geni, odredilo karakter. Da sam joj mogao izabrati ime, sigurno bi bilo upravo Milica, reč koja zvuči kao deminutiv miline, dragost izrečena tepanjem.
Oči ogromne i plave, plave ... da plavlje ne mogu biti. U senci crvenog šeširića skoro ljubičaste. Cela pojava krhka, zastrašujuće nežna i ranjiva, ali sa aurom koja zrači odlučnošću. I da, izbliza je još više ličila na lutku, jednu od onih starinskih, kakvu moja majka čuva u vitrini: oblog lica, srcolikih usta, dugačkih trepavica koje prave senku na blago zarumenjenim obrazima, u lepršavom oblaku od haljine i sa veselo naherenim šeširićem na glavi. Refleksija u lutkinim očima ostavljala je na mene utisak svetlucanja svesti, duše ukradene od ljudskog bića i zarobljene u porcelanskom telu. “Dečaci se ne igraju lutkama”, bila je lekcija koju sam dobio u klinačkom dobu, kad sam poželeo da je dodirnem. “Dečacima koji se igraju lutkama fali daska u glavi”, govorio bi moj otac, a ja sam, zabrinut i uplašen, zamišljao unutrašnjost svoje glave kao krhki sklop letvica i daščica koji će se srušiti ukoliko ijedna bude nedostajala. Još uvek sam, ponekad, prolazeći pored zaključane vitrine, imao poriv da lutku oslobodim ropstva pod staklom i sedenja na šustikli; da osetim pod prstima teksturu kose i tkanine i – ma kako budalasto delovalo – otkrijem da li je zaista stvar.
Nedeljno jutro proveo bih kao i obično, izležavajući se u krevetu i slušajući „Korn“ koji će me – nadao sam se – pokrenuti, da nisam čuo buku ispred susedne kuće. Da sam stavio slušalice, vrlo verovatno nikada ne bih otkrio misteriju praznine koju sam do tada osećao.
Seoska jutra su uglavnom predvidiva tokom cele godine. Juli je posebno dosadan, lepljiv mesec kada moje studije u velikom gradu čame, i kada se pauza od ispita pretvori u nezanimljivu dokolicu. Imao sam dvadeset pet godina, i već hiljadu dana bezuspešno pokušavao da položim završni ispit na fakultetu. Bila me je obuzela malodušnost, podstaknuta spoznajom da me ni diploma neće izvući iz učmale atmosfere palanke. Um mi je bio trom a telo umorno od dremanja, besciljnih šetnji trasama koje sam prepoznavao i žmureći. Sa dvadeset pet više nisam očekivao nikakva iznenađenja.
Dakle, razbuđen galamom, pohitao sam ka prozoru i odatle video auto u komšijskom dvorištu, iz kojeg su izašli nepoznati ljudi: muškarac, žena, dete. Kuća do nas pripada gimnazijskoj profesorki latinskog, sada u penziji, s kojom su moji roditelji gajili dobrosusedske odnose. Znao sam da ima sina u inostranstvu kojeg je povremeno, uz suze, spominjala. To nije neobično: u selu uvek postoji nečiji sin u tuđini koji se ne javlja mesecima ili godinama, pa iznenada iskrsne, uz svirače i trube novog polovnog mercedesa, pompezno deleći komšiluku austrijsku kafu i čokolade. U drugim okolnostima bili bi mi interesantni koliko i ostali prolaznici kroz našu vukojebinu, ali tada – u sparno jutro, kada ni “Korn” više nije predstavljao stimulans, kada je taj, i svaki sledeći dan, počinjao da liči na crnu rupu u centru prostor-vreme vrtloga, tražio sam sitnicu za koju bih se uhvatio kao moguću zanimljivost.
Objekat mog interesovanja bilo je dete: devojčica u cvetnoj haljinici, sa crvenim šeširićem ispod kojeg su vijorili čuperci kovrdžave plave kose. Ne starija od sedam-osam godina, pravo osveženje u julskom mrtvilu jalovog sela. Bio sam dirnut belinom njene gradske puti. Za razliku od seoske dece, potamnele i od nemilosrdnog sunca ogrubele kože, ličila je na oživljenu porcelansku lutku, na negovano biće koje budi asocijacije na miris talka i pomada za bebe – mirise prema kojima sam do tada bio ravnodušan. Palo mi je na pamet kako je lepo biti čedno, nevino dete, ili kako je lepo imati baš takvo dete – čistu, dragocenu gromuljicu kojoj bih mogao predstaviti svoj svet.
Neko bi pomislio da me je devojčica podsetila na dane ranog detinjstva, na omiljenu drugaricu, rođaku ili prvu simpatiju prema kojoj se oseća sentimentalnost tokom celog života. Ali nikada nisam imao drugaricu i simpatiju, a jedinu rođaku s kojom sam se igrao u tom periodu pamtim kao muškobanjastu i trapavu. Nikada, čak, nisam bio ni zaljubljen. Kad god bih ozbiljno razmišljao o sebi u budućnosti, i tamo bih sretao usamljenika kakav sam oduvek, i nijedna žena, moje nesuđeno dete, porodica, ne bi promenili činjenicu da će mi uvek nešto nedostajati kako bih bio potpun.
Mala je, naravno, bila profesorkina unuka. Otac i majka otperjali su iste večeri, i ostavili baki slatku igračku. Pomisao o devojčici u komšiluku ispunjavala me je pozitivnim mislima. Eto razloga da se otvori prozor na sobi: zbog pogleda na razigrani cvet u bašti drečavog mrtvila, zbog glasića koji je kontrapunkt režanju gitare sa mojih zvučnika, zbog radoznalog, svega žednog pogleda koji se krije pod obodom crvenog šeširića.
„Zdravo, ja sam Vuk“, rekao sam sledećeg jutra, pruživši joj ruku preko ograde. Bila je baš onakva kakvu sam je i zamišljao: zbunjena i stidljiva. Okrenula je glavu na drugu stranu, pogledom tražeći baku, verovatno očekujući dozvolu za otpozdrav.
„Kaži kako se zoveš i koliko imaš godina“, dobacila je, sa trema, profesorka. Zatim, ponosnim tonom: „Moja unučica. Ove godine kreće u školu.“
„Dobar dan. Milica. Šest i po.“
Nasmešila mi se. U gornjem nizu zuba nedostajao je jedan biserčić, što je osmehu davalo još više ljupkosti. Glas joj je milozvučno zvonio. Primetio sam, ispunjen nežnošću, da su joj nokti u sandalama obojeni u ružičasto. Prelivali su se na suncu poput sitnih sedefa. Za trenutak me je obuzela želja da obuhvatim njeno malo stopalo i pod prstima osetim glatkoću i mekoću. Nekim ljudima ime savršeno pristaje, kao da im je ono, a ne geni, odredilo karakter. Da sam joj mogao izabrati ime, sigurno bi bilo upravo Milica, reč koja zvuči kao deminutiv miline, dragost izrečena tepanjem.
Oči ogromne i plave, plave ... da plavlje ne mogu biti. U senci crvenog šeširića skoro ljubičaste. Cela pojava krhka, zastrašujuće nežna i ranjiva, ali sa aurom koja zrači odlučnošću. I da, izbliza je još više ličila na lutku, jednu od onih starinskih, kakvu moja majka čuva u vitrini: oblog lica, srcolikih usta, dugačkih trepavica koje prave senku na blago zarumenjenim obrazima, u lepršavom oblaku od haljine i sa veselo naherenim šeširićem na glavi. Refleksija u lutkinim očima ostavljala je na mene utisak svetlucanja svesti, duše ukradene od ljudskog bića i zarobljene u porcelanskom telu. “Dečaci se ne igraju lutkama”, bila je lekcija koju sam dobio u klinačkom dobu, kad sam poželeo da je dodirnem. “Dečacima koji se igraju lutkama fali daska u glavi”, govorio bi moj otac, a ja sam, zabrinut i uplašen, zamišljao unutrašnjost svoje glave kao krhki sklop letvica i daščica koji će se srušiti ukoliko ijedna bude nedostajala. Još uvek sam, ponekad, prolazeći pored zaključane vitrine, imao poriv da lutku oslobodim ropstva pod staklom i sedenja na šustikli; da osetim pod prstima teksturu kose i tkanine i – ma kako budalasto delovalo – otkrijem da li je zaista stvar.