- Poruka
- 15.156
Jesi li ti uopće čitao Porfirogeneta? Ne bih rekao da jesi.
-
- Popularno:
- Haplogrupa I2a
- Да ли Србија дугује захвалност Русији...
- Reči domaćeg i stranog porekla
- Rusofobija kod Srba
- Intuicija
- Đedović Handanović: Srbija dala dodatna...
- Mapa koja prikazuje najpoznatiju osobu...
- Socijalna anksioznost i kako je...
- Teške vesti za Srbiju; Vanredno...
- Da li ga poznajete?
"Crvena Hrvatska"
- Začetnik teme Акај
- Datum pokretanja
Jesi li ti uopće čitao Porfirogeneta? Ne bih rekao da jesi.
- Poruka
- 15.156
Vlah nije istoznačnica pojmu Srbin. Vlasi su poseban narod ili etnička skupina čiji su pripadnici većim dijelom prihvatili pravoslavlje zbog čega su se u doba buđenja nacionalizma poistovjetili sa Srbima. Manji dio prihvatio je katoličku vjeru i poistovjetio se s Hrvatima. Povijesni izvori, shodno tome, govore o hrvatskim i srpskim Vlasima.
- Poruka
- 15.156
Načekat ćeš se.
- Poruka
- 15.156
Praviš se duhovit? Okani se toga, ne ide ti.
Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Možeš čekati do Božića ali uzalud. Tada šahovnice nije bilo.
Prva šahovnica, koja je imala neki narodni simbol i značaj je bila ona iz 1527 na Cetinjskom saboru. To potrvrđuju i hrvatski izvori.
Polja definitivno ne predstavljaju bijelu i crvenu Hrvatsku a niko ne zna tačno, zašto je baš šahovnica- možda zbog jednostavnosti crtanja ili su kopirali od nekoga ili se crtaču to jednostavno sviđelo.
Ova iz 1491, koja je bila porodični grb doseljeničke porodice Perović i koji se čuva u Senjskoj katedrali, nije nikad prestavljao neki državni ili narodni simbil.
Zašto je šahovnica na grbu porodice Perović, takođe niko ne zna. Možda su bili dobri šahisti ili onako slučajno je nacrtano.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.567
Orione, taj dio koji se inkorporisao u srpsku naciju međ' svijem pravoslavnima ne može biti relevantan, ako pogledamo što su danas Rumuni i Moldavci i ako vidimo Rumune i Vlahe istočne Srbije, te Cincare u BJRM...
kumanovo
Domaćin
- Poruka
- 3.096
Sta su cincari iz BJRM ???????????????
- Poruka
- 30.986
Ma ne moj.Pominje se samo u LPD i nigde vise,svi ostali citiraju istog,pogotovo ovi novovekovni kako rece Slaven.
Bajo Pivljanin
Domaćin
- Poruka
- 4.059
Дакле 2 извора из 14, и један из 15. века. Притом ми се чини да Дандоло преузима из ЛПД?
vujadin
Poznat
- Poruka
- 9.689
Било како било. Ако је шаховница по бојама жупанија или нечег другог, бело поље мора бити на почасном месту, по хералдици. То није случај, јер је а 8 црвено поље на шаховској табли. А а 8 је почасно место у хералдици. Међутим пошто хрватска шаховница има 25 поља, значи да је а 5 бело поље. То треба да хрватски хералдичари објасне.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.567
Poslednja izmena:
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.567
Pa u hrvatskoj heraldici postoje oba vida šahovnice...inverzna.
- Poruka
- 30.986
Treba Hrvati mnogo sto sta da objasne,nije samo to sporno.
Sto se tice sahovnice oni danas koriste inverznu jer su ustase koristile onu sa prvim belim poljem pa da se kao razlikuju.
Kao kada bi Nemci danas koristili kukasti krst ali sa onim perajima okrenutim u suprotnom smeru.
Inace je ceo hrvatski grb heraldicki neispravan.
- Poruka
- 30.986
Evo sta kaze Zmago Jelincic, Hrvati u svetlu istorijske istine:
POREKLO HRVATA
Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta".
Donoseći sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, već je katoličkom Rimu poslužila kao oruđe za katoličke nasrtaje na južno slavenstvo kroz čitava stoleća. Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u prvom redu katolički sa pravoslavnima.
O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini". Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje.
Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase".
Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obeležja sa kojima je došlo, pa čak i svoj materinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestiž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obeležja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jače i kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održe. Što ih je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoličkog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolešću naturavanja njihovog imena odomaćilo jedno zlo od koga će se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatoličkom programu kroz vekove.
Kao što god postoji oprečnost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer „suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabeležio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV. 1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović (1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezović kaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939). Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba. Datum njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važan, ali, njegovo je fiksiranje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovićevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlašku (Slavoniju).
Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.
Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić – koji nisu istog etničkog obeležja sa dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezoviću – u Hrvatsku 640 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski šovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom „Vijencu“ iz 1891. godine rečenicom: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska". – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač još u XIII. veku i smatrao, da su Srbi narod, a Hrvati pleme.
POREKLO HRVATA
Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta".
Donoseći sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, već je katoličkom Rimu poslužila kao oruđe za katoličke nasrtaje na južno slavenstvo kroz čitava stoleća. Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u prvom redu katolički sa pravoslavnima.
O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini". Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje.
Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase".
Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obeležja sa kojima je došlo, pa čak i svoj materinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestiž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obeležja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jače i kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održe. Što ih je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoličkog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolešću naturavanja njihovog imena odomaćilo jedno zlo od koga će se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatoličkom programu kroz vekove.
Kao što god postoji oprečnost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer „suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabeležio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV. 1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović (1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezović kaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939). Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba. Datum njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važan, ali, njegovo je fiksiranje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovićevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlašku (Slavoniju).
Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.
Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić – koji nisu istog etničkog obeležja sa dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezoviću – u Hrvatsku 640 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski šovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom „Vijencu“ iz 1891. godine rečenicom: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska". – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač još u XIII. veku i smatrao, da su Srbi narod, a Hrvati pleme.
- Poruka
- 30.986
Nastavak
„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva „Dux Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana država.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u laži onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoleća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a još manje o „organizatorskom smislu“, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoleća niti znalo za ime Hrvata, a još manje za njihovu – nazovi – državu.
Uhvatimo li se za 852. godinu kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj formi samostalne organizacije (u šta mi opravdano sumnjamo) i da je Trpimir stekao titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posede svome kumu još i tome splitskom nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to: Ko je u to doba vladao hrvatskim zemljama, te prema tome ko je Trpimiru podelio dostojanstko hrvatskoga kneza? I drugo: Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio potčinjen Rimu.
Razmatrajući prvo pitanje, znamo da je car Budimir Srpski već u VII. stoleću razdelio srpske zemlje na županije, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim oblastima nalazi se i donja Dalmacija, koja je tek u XIX. veku u Zagrebu prozvana „Crvenom Hrvatskom“. U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija Višeslavljevića, a u te zemlje bila je uklopljena i donja Dalmacija. Ništa, dakle, prirodnije nego da je Trpimir kneževsku titulu dobio od srpskih vladara, jer je u to doba od drugoga i nije mogao dobiti.
Na drugo pitanje nije težak odgovor, pošto je u ono doba splitska episkopija potpadala pod jurisdikciju carigradske patrijaršije, pa je Trpimir jedino mogao potvrđivati imanja splitskom episkopu, a nikako nadbiskupu, pošto je splitska episkopija otpala od carigradske tek 924. godine, odnosno 72 godine posle te takozvane „glasovite“ Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio među mrtvima. Godina 924. uzeta je iz dela hrvatske „suvremene povijesti“ štampanog u „Hrvatskom Listu“ od 22. IV. 1939., pa kako znamo da su se datumi ovakve vrste često puta pomerali desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgrađivati fiktivnu hrvatsku istoriju, to bi mogli pretpostaviti da je splitska episkopija možda i docnije otpala od carigradske patrijaršije.
Prema „najobjektivnijim" piscima „nadopunjene hrvatske povijesti" trebalo bi da su Hrvati usporedo sa svojim dolaskom – polovicom VII. stoleća – zagospodarili srpskim starosedelaštvom, koje je bilo u većini, i naturili im takozvanu državnu organizaciju i ratnički smisao. Tako kažu sada. Međutim, mada im mi mnogo ne verujemo, oni nam u XVII. veku preko Pavla Vitezovića rekoše, da su Srbi još oko Hrista i pre njega naselili zemlje, u kojima su Hrvati našli utočište, te da se Srbi još u to doba pojavljuju kao samostalna državna organizacija koja, dakle, od došljačkih Hrvata nije morala ništa pozajmljivati, a najmanje organizatorske i vojničke vrline, pošto se za njih ni devet vekova posle toga nije ništa znalo. A o nekakvim ratnim veštinama ili organizatorskom smislu ne može kod Hrvata biti ni govora – ne samo od doseljenja pa do prvo njihove samostalnosti pod Tomislavom 924. godine, nego i docnije.
„Avari i Slaveni, poplaviše Dalmaciju, Meziju, Ilirik i Trakiju sve do Carigrada" („Hrvatski List“ od 14. aprila 1939.). Hrvatski se povjesničar, doduše, stidi da umesto Slavena spomene Srbe, iako se za vreme cara Heraklija, kada se ovo događalo, za druge Slavene u ovom delu sveta nije znalo osim za Srbe. Po hrvatskoj istorijskoj priči, Heraklije (610. - 641.) je nalazeći se na rubu propasti usled navale Persijanaca sa istoka i Srbo-Avara sa zapada pronašao negde, Bog bi znao gde, pleme Hrvata kao „najbolje organizovano slavensko pleme", koje se suprotstavilo srpskoj snazi i spasilo Heraklijevo carstvo. A što je još zamršenije, Heraklije ih poziva negde na jugoistog Balkanskog poluostrva! Izgleda da „braći“ Hrvatima nije bilo dosta, što su nam toliko zla naneli od svoga dolaska, već bi želili da nam makar u mašti priređuju iznenađenja i onda kada za njih niko, pa ni oni sami nisu ništa znali. Uostalom, sve i kada bi to „junačko“ hrvatsko pleme predstavljalo neku biološku jedinicu u to doba, kako bi i mogli priteći Herakliju u pomoć, kada je ovaj sa svih strana bio opkoljen – i to, Persijancima sa istoka, a sa zapada, da upotrebimo hrvatski termin, Avaro-Slavenima. Kad su već maštali fabrikujući ovu istorijsku nemogućnost, mogli su izmisliti i transportnu avijaciju pomoću koje su caru Herakliju pritekli u pomoć. Da bi ovakva besmislica hrvatskog „sočinjenija“ mogla opstati, morali bi Srbi sada posle tolikih stoleća preko svoje slavom ispisane istorije hrvatskoj povijesnoj fikciji ostaviti koridor, da bi ovi mogli caru Herakliju priteći u pomoć.
Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosedelaštvo koje su Hrvati zatekli kada su nas svojim dolaskom „usrećili“. Primivši od Srba hrišćanstvo, oni su sve do Branislava, koga su tek nedavno krstili u Branimira, pripadali nadležnosti carigradske patrijaršije, a tek za njegovog vremena su pripali pod rimsku administrativnu nadležnost, jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima praktičnije. U savremenoj, šovinizmom inspirisanoj i pod katoličkom prizmom pisanoj „povijesti“ Hrvata, označen je ovaj administrativni prelaz iz nadležnosti Carigrada rimskoj nadležnosti ništa manje nego kao drugo krštenje Hrvata, mada se zna, da je rascep crkava usledio za blizu dva stoleća docnije. Iz prostog razloga što je notorno da drugo krštenje pretstavlja prekrštavanje nekoga ko je već jednom kršten u kojoj od hrišćanskih veroispovesti, hrvatska istorija o ovome drugom krštenju daje oskudnu publikaciju i zadovoljava se samo na spoljašnjem sjaju proslava. Poznato je da je Zdeslav doveo Hrvate u vezu sa carigradskom patrijaršijom, koja ih je primila u hrišćanstvo. Branimir je iz praktičnih razloga zamolio da se administrativno potčine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo krštenje Hrvata. Od kako se ovo, takozvano drugo krštenje proslavlja na vidniji način po hrvatskim katoličkim crkvama, počeli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove proslave. Međutim, svećeničke su im prodikaonice radije zasenjivale oči poznatim katoličkim frazama, nego što bi im priznali, da su nekada pripadali istočnopravoslavnoj veri.
Ovu katoličku misteriju objasnio je, međutim, dr. Ferdo Šišić u „Vjesniku hrvatskog arheološkog društva" za godinu 1914. i celom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu istinu.
„Poznato je da se hrvatski knez Branimir, smaknuvši kneza Zdeslava obratio s proljeća 879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako odružio od carigradskog patrijarha, sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov predčasnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog poglavara drugome shvaćao u tradiciji kao krštenje, pokazuje naročito, što Konstantin Porftfogent i Zdeslavov korak prikazuje kao tobožnje treće krštenje Hrvata, a kome dakako isto tako kao i o drugom ne može biti ni govora.«
Otkriće dr. Ferde Šišića, poznatog hrvatskog naučnika, tim je dragocenije što je usledilo u vreme kada mu se ni sa koje strane nije moglo prigovoriti da su ga inspirisali „protunarodni režimi iz Beograda", kako je Zagreb za vreme zajedničkog života od 1918. godine uvek požurio da protumači ma kakvu istorijsku publikaciju, koja ne bi bila u skladu sa hrvatskom istorijskom naduvenošću.
Sve do rascepa crkava polovicom XI. stoleća takozvano drugo krštenje Hrvata, odnosno administrativni prelaz iz Carigrada Rimu, nije imalo nikakvog naročitog uticaja na međusobne odnose Hrvata i Srba. Međutim, rascepom crkava pojavila se pored rasne i verska razlika, koja je bila razlogom, da je srpstvo u došljačkim Hrvatima našlo večito jezuitske protivnike koji su, oslanjajući se na katolicizam svu svoju pažnju usredsredili na to, da pomere svoj prostor na račun srpskog istorijskog i etnografskog tla. Sa svima obeležjima slepe upornosti, ovaj je hrvatski napor produžen sve do aprila 1941. godine, i posle njega.
„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva „Dux Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana država.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u laži onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoleća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a još manje o „organizatorskom smislu“, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoleća niti znalo za ime Hrvata, a još manje za njihovu – nazovi – državu.
Uhvatimo li se za 852. godinu kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj formi samostalne organizacije (u šta mi opravdano sumnjamo) i da je Trpimir stekao titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posede svome kumu još i tome splitskom nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to: Ko je u to doba vladao hrvatskim zemljama, te prema tome ko je Trpimiru podelio dostojanstko hrvatskoga kneza? I drugo: Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio potčinjen Rimu.
Razmatrajući prvo pitanje, znamo da je car Budimir Srpski već u VII. stoleću razdelio srpske zemlje na županije, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim oblastima nalazi se i donja Dalmacija, koja je tek u XIX. veku u Zagrebu prozvana „Crvenom Hrvatskom“. U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija Višeslavljevića, a u te zemlje bila je uklopljena i donja Dalmacija. Ništa, dakle, prirodnije nego da je Trpimir kneževsku titulu dobio od srpskih vladara, jer je u to doba od drugoga i nije mogao dobiti.
Na drugo pitanje nije težak odgovor, pošto je u ono doba splitska episkopija potpadala pod jurisdikciju carigradske patrijaršije, pa je Trpimir jedino mogao potvrđivati imanja splitskom episkopu, a nikako nadbiskupu, pošto je splitska episkopija otpala od carigradske tek 924. godine, odnosno 72 godine posle te takozvane „glasovite“ Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio među mrtvima. Godina 924. uzeta je iz dela hrvatske „suvremene povijesti“ štampanog u „Hrvatskom Listu“ od 22. IV. 1939., pa kako znamo da su se datumi ovakve vrste često puta pomerali desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgrađivati fiktivnu hrvatsku istoriju, to bi mogli pretpostaviti da je splitska episkopija možda i docnije otpala od carigradske patrijaršije.
Prema „najobjektivnijim" piscima „nadopunjene hrvatske povijesti" trebalo bi da su Hrvati usporedo sa svojim dolaskom – polovicom VII. stoleća – zagospodarili srpskim starosedelaštvom, koje je bilo u većini, i naturili im takozvanu državnu organizaciju i ratnički smisao. Tako kažu sada. Međutim, mada im mi mnogo ne verujemo, oni nam u XVII. veku preko Pavla Vitezovića rekoše, da su Srbi još oko Hrista i pre njega naselili zemlje, u kojima su Hrvati našli utočište, te da se Srbi još u to doba pojavljuju kao samostalna državna organizacija koja, dakle, od došljačkih Hrvata nije morala ništa pozajmljivati, a najmanje organizatorske i vojničke vrline, pošto se za njih ni devet vekova posle toga nije ništa znalo. A o nekakvim ratnim veštinama ili organizatorskom smislu ne može kod Hrvata biti ni govora – ne samo od doseljenja pa do prvo njihove samostalnosti pod Tomislavom 924. godine, nego i docnije.
„Avari i Slaveni, poplaviše Dalmaciju, Meziju, Ilirik i Trakiju sve do Carigrada" („Hrvatski List“ od 14. aprila 1939.). Hrvatski se povjesničar, doduše, stidi da umesto Slavena spomene Srbe, iako se za vreme cara Heraklija, kada se ovo događalo, za druge Slavene u ovom delu sveta nije znalo osim za Srbe. Po hrvatskoj istorijskoj priči, Heraklije (610. - 641.) je nalazeći se na rubu propasti usled navale Persijanaca sa istoka i Srbo-Avara sa zapada pronašao negde, Bog bi znao gde, pleme Hrvata kao „najbolje organizovano slavensko pleme", koje se suprotstavilo srpskoj snazi i spasilo Heraklijevo carstvo. A što je još zamršenije, Heraklije ih poziva negde na jugoistog Balkanskog poluostrva! Izgleda da „braći“ Hrvatima nije bilo dosta, što su nam toliko zla naneli od svoga dolaska, već bi želili da nam makar u mašti priređuju iznenađenja i onda kada za njih niko, pa ni oni sami nisu ništa znali. Uostalom, sve i kada bi to „junačko“ hrvatsko pleme predstavljalo neku biološku jedinicu u to doba, kako bi i mogli priteći Herakliju u pomoć, kada je ovaj sa svih strana bio opkoljen – i to, Persijancima sa istoka, a sa zapada, da upotrebimo hrvatski termin, Avaro-Slavenima. Kad su već maštali fabrikujući ovu istorijsku nemogućnost, mogli su izmisliti i transportnu avijaciju pomoću koje su caru Herakliju pritekli u pomoć. Da bi ovakva besmislica hrvatskog „sočinjenija“ mogla opstati, morali bi Srbi sada posle tolikih stoleća preko svoje slavom ispisane istorije hrvatskoj povijesnoj fikciji ostaviti koridor, da bi ovi mogli caru Herakliju priteći u pomoć.
Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosedelaštvo koje su Hrvati zatekli kada su nas svojim dolaskom „usrećili“. Primivši od Srba hrišćanstvo, oni su sve do Branislava, koga su tek nedavno krstili u Branimira, pripadali nadležnosti carigradske patrijaršije, a tek za njegovog vremena su pripali pod rimsku administrativnu nadležnost, jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima praktičnije. U savremenoj, šovinizmom inspirisanoj i pod katoličkom prizmom pisanoj „povijesti“ Hrvata, označen je ovaj administrativni prelaz iz nadležnosti Carigrada rimskoj nadležnosti ništa manje nego kao drugo krštenje Hrvata, mada se zna, da je rascep crkava usledio za blizu dva stoleća docnije. Iz prostog razloga što je notorno da drugo krštenje pretstavlja prekrštavanje nekoga ko je već jednom kršten u kojoj od hrišćanskih veroispovesti, hrvatska istorija o ovome drugom krštenju daje oskudnu publikaciju i zadovoljava se samo na spoljašnjem sjaju proslava. Poznato je da je Zdeslav doveo Hrvate u vezu sa carigradskom patrijaršijom, koja ih je primila u hrišćanstvo. Branimir je iz praktičnih razloga zamolio da se administrativno potčine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo krštenje Hrvata. Od kako se ovo, takozvano drugo krštenje proslavlja na vidniji način po hrvatskim katoličkim crkvama, počeli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove proslave. Međutim, svećeničke su im prodikaonice radije zasenjivale oči poznatim katoličkim frazama, nego što bi im priznali, da su nekada pripadali istočnopravoslavnoj veri.
Ovu katoličku misteriju objasnio je, međutim, dr. Ferdo Šišić u „Vjesniku hrvatskog arheološkog društva" za godinu 1914. i celom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu istinu.
„Poznato je da se hrvatski knez Branimir, smaknuvši kneza Zdeslava obratio s proljeća 879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako odružio od carigradskog patrijarha, sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov predčasnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog poglavara drugome shvaćao u tradiciji kao krštenje, pokazuje naročito, što Konstantin Porftfogent i Zdeslavov korak prikazuje kao tobožnje treće krštenje Hrvata, a kome dakako isto tako kao i o drugom ne može biti ni govora.«
Otkriće dr. Ferde Šišića, poznatog hrvatskog naučnika, tim je dragocenije što je usledilo u vreme kada mu se ni sa koje strane nije moglo prigovoriti da su ga inspirisali „protunarodni režimi iz Beograda", kako je Zagreb za vreme zajedničkog života od 1918. godine uvek požurio da protumači ma kakvu istorijsku publikaciju, koja ne bi bila u skladu sa hrvatskom istorijskom naduvenošću.
Sve do rascepa crkava polovicom XI. stoleća takozvano drugo krštenje Hrvata, odnosno administrativni prelaz iz Carigrada Rimu, nije imalo nikakvog naročitog uticaja na međusobne odnose Hrvata i Srba. Međutim, rascepom crkava pojavila se pored rasne i verska razlika, koja je bila razlogom, da je srpstvo u došljačkim Hrvatima našlo večito jezuitske protivnike koji su, oslanjajući se na katolicizam svu svoju pažnju usredsredili na to, da pomere svoj prostor na račun srpskog istorijskog i etnografskog tla. Sa svima obeležjima slepe upornosti, ovaj je hrvatski napor produžen sve do aprila 1941. godine, i posle njega.
- Poruka
- 30.986
PRVA SAMOSTALNOST POD TOMISLAVOM
Jedna teška ratna slučajnost, koja je zadesila srpski narod na ovoj ervopskoj vetrometini, osokolila je Tomislava da, kao savesni ban, prigrabi celokupnu vlast svoje banovine i da se 924. godine otrgne iz srpske zajednice. Slično slučaju iz 1941. godine.
Kad je Zarija Pribisavljević – srpski vladar oko 924. godine – odbio da produži priznanje vlasti bugarskog cara Simeuna i kada već na početku neprijateljstava većina Zarijinih vojskovođa zbog Simeunovog lažnog osećanja dopadoše bugarskoga ropstva, Bugari su osvojili veliki deo Srbije. Među onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i Časlav Klonimirović, unuk Stojimirov. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je i pod Mihailom Viševićem, srpskim velikašem, pružila Simeunu otpor i najzad ga posle trogodišnjeg rata prisilila na mir. U međuvremenu je Tomislav kao zavisni ban od srpskih vladara izabrao srpsku nesreću da bi dovršio svoju rešenost o nezavisnosti i u docnijem odnarođivanju postao pionir rimokatoličkih aspiracija u ovom delu Evrope. Hrvati su docnijim razvojem situacije mogli osetiti Tomislavljevu prenagljenost. Tomislav je, naime, verovao da će se propašću srpske države ostvariti želja za prostiranje hrvatske vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo deo Srbije, a Rim je osetio snagu Neretve i Mihaila Viševića u tolikoj meri, da je Višević sa svojom vojskom zaratio protivu Rima i dve godine posle Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat. Ovde dolazi i smrt Simeunova, koja je doprinela da se Časlav Klonimirović oslobodi bugarskog ropstva i sjedini razjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar deo srpskih oblasti, među kojima Srem sa većim delom Slavonije. Za vladavine Časlavljeve spada i neretljanska bitka protivu mletačke republike kada su mlečani potučeni i 948. godine sklopljenim mirom naterani da se obavežu na plaćanje danka. To je stanje trajalo sve do 960. godine, kada je Časlav proterao Mađare iz Bosne u Srem i tu u Sremu, u jednoj bitci poginuo. Za sve to vreme Hrvati su lešinarskom hladnokrvnošću posmatrali džinovske borbe srpskoga naroda od
koga su se počeli odnarođivati, čekajući pogodno vreme da očerupaju lešinu, koju bi drugi mesto njih oborio.
U „suvremenoj hrvatskoj povijesti" nailazimo na nepreglednu gomilu ispisanih pokušaja da prisvoji šta je tuđe. Tako se prvi Tomislavov korak prikazuje u lažnom svetlu samo zato, da bi se iz njega mogle iskonstruisati takozvane „Bijele“ i „Crvene Hrvatske“, a naročito ove poslednje, koje nikada nije ni bilo, već ju je novija hrvatska“istorija naprosto morala izmisliti, kako bi u najkritičnijim srpskim trenucima mogli podastreti svoje „povijesno pravo" na srpske zemlje.
Dosledna samoj sebi, hrvatska istorija, fabrikovana pre nekoliko godina, kaže da je u doba ratovanja Zarije Pribisavljevića sa bugarskim carem Simeunom 924. godine Tomislav tobože proterao Bugare i prisilio ih na mir. A zatim još smelije, da su, tobože, „domaći vladari“ Zahumlja, Travunije i Duklje, među kojima i knez Mihailo Višević priznavali Tomislavljevu vlast. To – da je, onda, „Crvena Hrvatska". O toj novoj hrvatskoj fikciji „suvremena hrvatska povijest" ovako mahnita:
„Prema popu Dukljaninu, razdijelio je kralj Budimir Svetopelek na velikom zaboru na Duvanjskom polju državu na Primorje i Zagorje. Primorje nazivlje još Hrvatskom ili Dalmacijom, a dijeli ga na Bijelu Hrvatsku i na Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska sezala je od Duvna do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Drača. Jedan od najpoznatijih vladara u oblastima Crvene Hrvatske bijaše knez Mihailo Višević“. („Hrvatski List“ od 18. IV. 1939.).
Ova konstatacija, u kojoj se kao primarni momenat ističe neko tobožnje stvaranje „Bijelih i Crvenih“ Hrvatski, otkriva, međutim, ono radi čega hrvatska istorija zasigurno ne bi spomenula ime kralja Budimira, iako je vešto prećutala čiji je to bio vladalac, a koje njegova država. Na jednom mestu nedaleko spomenutih „v carjeh Budimira srpskog“, koji je oko 675. godine razdelio svoju državu na županstva, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim srpskim pokrajinama nailazimo na Humsku i Ramsku, odnosno bosansku Srbiju. Što tvorci naduvene hrvatske povijesti nisu, ili nisu hteli, upoznati svoje čitaoce sa ovim „Budimirom v carjev srpski“, imali su sa svoga stanovišta razloga za to, jer je njegova zemlja morala biti Srbija, a u njoj Hrvati – bez ikakve ili takve Hrvatske, koja ne bi prevazilazila onaj prostor triju docnijih hrvatskih županija oko Zagreba. U ostalom, i ova hrvatska istorijska naduvenost o stvaranju nekakvih farbanih Hrvatski spada u red dobro smišljenih laži koje vekovima smeraju na to, da u srpskoj istoriji stvore takvu zbrku, iz koje bi zatim po volji mogli da vade ono, što im je za pokriće njihove istorijske golotinje potrebno.
Jedan letimičan pogled preko brda hrvatskih fraza, koje se sukobljuju jedna sa drugom. Po ovom tvrđenju, Hrvati dolaze u svoju Hrvatsku zapadno od Slavonije i Bosne polovicom VII. stoleća, gde zatiču Slavene, razume se, Srbe. Oni tobože odmah po svome dolasku svojom ratničkom i organizatorskom sposobnošću naturaju svoje ime tome srpskom starosedelaštvu i osnivaju takozvanu „Bijelu Hrvatsku“, „Crvenu Hrvatsku“ itd. Koliko je istine u priči o velikim „državničkim i organizatorskim sposobnostima hrvatskih došljaka, vidi se i po tome, što se za njih ni 200 godina docnije za vreme održavanja franačkog sabora u Frankfurtu na Majni (825.) nije ni znalo da postoje, dok su polapski i južni Srbi na tome saboru predstavljali narode. Nalazeći se u takvoj prošlosnoj oskudici, nije ni čudo što su Hrvati morali izmišljati svoje „države“ sviju boja. Doduše, ove farbane Hrvatske razgolićio je rođeni Hrvat istoričar Ivan Šver, koji svojim hrvatskim istorijskim kolegama otvoreno dobaci da „Crvena Hrvatska" u stvari nije ništa drugo doli Srbija. (Zagreb: „Ogledalo" II, str. 119). Drugi hrvatski naučnik, dr. Tomo Maretić, obračunava se sa „sočinenijima“ Smičiklasa i njegovih pomagača o tobožnjoj Hrvatskoj kao zasebnom državnom pojmu i kaže: „Eto na kako slabom temelju stoji Velika Hrvatska! Nje nikada nije bilo, nego ju je Porfirogent naprosto izmislio". („Slaveni u davnini" str. 69).
Ni sa tako, po dr. Maretiću, navodno, izmišljenom Hrvatskom, međutim, Porfirogent nije prema istoku prekoračio reku Cetinu, jer o istočnoj granici Hrvatske Porfirogent doslovice veli:
„Od reke Cetine počinje zemlja Horvatska i stere se uz primorje sve do granica Istrije, odnosno do grada Albuna, a u gorama i prelazi donekle temat istorijski. Kod Centine i Livna graniči sa zemljom Srbljije". (Ib. 145-7).
Porfirogent je zaista imao pravo. Hrvatska do njegovog doba (912. - 959.) nije prelazila Cetinu, a za dalje znamo. Samo, propustio je on zabeležiti, da se i zapadno od Cetine prostirala srpska etnografska celina sve do linije, koja se sa zapadne strane sreza ogulinskog spušta u more na međi srezova gospićskog i senjskog.
I Rački o granici između Hrvatske i Srba kaže:
„Hrvatska je zapremala zapadni dio rimske Dalmacije, imajući za južnu granicu kod Mora rijeku Cetinu" („Rad jugoslovenske Akademije 56", strana 140).
Nobel je mirne duše mogao osnovati još jednu od svojih nagrada, koja bi se dodeljivala onom istoričaru izvan hrvatske i unutar hrvatske narodnosti koji bi ma gde i kod kojeg ozbiljnijeg pisca pronašao koju od onih ofarbanih Hrvatski, pa da ta nagrada večito ostane u kasi. Još manje bi se ko našao, sem hrvatske istorijske naduvenosti, ko bi mogao postaviti tvrdnju, da je jedan Mihailo Višević koji, iako srpski velikaš, često puta nije hteo priznati vlast srpskih vladara, mogao priznati vlast srpskog otpadnika kneza Tomislava, koji tek što je bio pošao stazama otpadništva. Ta zbog Mihaila Viševića i njegove tvrdoglavosti je i propao srpski otpor prema bugarskom caru Semeunu. Jer, kada se srpstvo pod Zarijom Pribisavljevićem nalazilo zbog Simeunovog pritiska u teškom položaju, Višević je ostao veran tradiciji mnogobrojnih srpskih tvrdoglavaca samo zato, da bi se održao na svome kneževskom položaju, pa nije pomogao Pribisavljeviću, već je dočekao da Simeun ugrozi granice njegove zemlje. Tek tada je on sa svojom kopnenom i pomorskom snagom navalio na Simeuna i posle trogodišnjeg ratovanja prisilio ga na mir. Eto, taj je mir iznudio Mihailo Višević, a ne Tomislav, kako to hrvatska naduvenost („Hrvatski List“ od 20. i 21. IV. 1939.) kontira u svoju korist samo zato, da bi izvrtanjem istorijskih činjenica nešto od srpske istorijske baštine ukrala i okitila svoje istorijsko siromaštvo.
Jedna teška ratna slučajnost, koja je zadesila srpski narod na ovoj ervopskoj vetrometini, osokolila je Tomislava da, kao savesni ban, prigrabi celokupnu vlast svoje banovine i da se 924. godine otrgne iz srpske zajednice. Slično slučaju iz 1941. godine.
Kad je Zarija Pribisavljević – srpski vladar oko 924. godine – odbio da produži priznanje vlasti bugarskog cara Simeuna i kada već na početku neprijateljstava većina Zarijinih vojskovođa zbog Simeunovog lažnog osećanja dopadoše bugarskoga ropstva, Bugari su osvojili veliki deo Srbije. Među onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i Časlav Klonimirović, unuk Stojimirov. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je i pod Mihailom Viševićem, srpskim velikašem, pružila Simeunu otpor i najzad ga posle trogodišnjeg rata prisilila na mir. U međuvremenu je Tomislav kao zavisni ban od srpskih vladara izabrao srpsku nesreću da bi dovršio svoju rešenost o nezavisnosti i u docnijem odnarođivanju postao pionir rimokatoličkih aspiracija u ovom delu Evrope. Hrvati su docnijim razvojem situacije mogli osetiti Tomislavljevu prenagljenost. Tomislav je, naime, verovao da će se propašću srpske države ostvariti želja za prostiranje hrvatske vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo deo Srbije, a Rim je osetio snagu Neretve i Mihaila Viševića u tolikoj meri, da je Višević sa svojom vojskom zaratio protivu Rima i dve godine posle Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat. Ovde dolazi i smrt Simeunova, koja je doprinela da se Časlav Klonimirović oslobodi bugarskog ropstva i sjedini razjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar deo srpskih oblasti, među kojima Srem sa većim delom Slavonije. Za vladavine Časlavljeve spada i neretljanska bitka protivu mletačke republike kada su mlečani potučeni i 948. godine sklopljenim mirom naterani da se obavežu na plaćanje danka. To je stanje trajalo sve do 960. godine, kada je Časlav proterao Mađare iz Bosne u Srem i tu u Sremu, u jednoj bitci poginuo. Za sve to vreme Hrvati su lešinarskom hladnokrvnošću posmatrali džinovske borbe srpskoga naroda od
koga su se počeli odnarođivati, čekajući pogodno vreme da očerupaju lešinu, koju bi drugi mesto njih oborio.
U „suvremenoj hrvatskoj povijesti" nailazimo na nepreglednu gomilu ispisanih pokušaja da prisvoji šta je tuđe. Tako se prvi Tomislavov korak prikazuje u lažnom svetlu samo zato, da bi se iz njega mogle iskonstruisati takozvane „Bijele“ i „Crvene Hrvatske“, a naročito ove poslednje, koje nikada nije ni bilo, već ju je novija hrvatska“istorija naprosto morala izmisliti, kako bi u najkritičnijim srpskim trenucima mogli podastreti svoje „povijesno pravo" na srpske zemlje.
Dosledna samoj sebi, hrvatska istorija, fabrikovana pre nekoliko godina, kaže da je u doba ratovanja Zarije Pribisavljevića sa bugarskim carem Simeunom 924. godine Tomislav tobože proterao Bugare i prisilio ih na mir. A zatim još smelije, da su, tobože, „domaći vladari“ Zahumlja, Travunije i Duklje, među kojima i knez Mihailo Višević priznavali Tomislavljevu vlast. To – da je, onda, „Crvena Hrvatska". O toj novoj hrvatskoj fikciji „suvremena hrvatska povijest" ovako mahnita:
„Prema popu Dukljaninu, razdijelio je kralj Budimir Svetopelek na velikom zaboru na Duvanjskom polju državu na Primorje i Zagorje. Primorje nazivlje još Hrvatskom ili Dalmacijom, a dijeli ga na Bijelu Hrvatsku i na Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska sezala je od Duvna do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Drača. Jedan od najpoznatijih vladara u oblastima Crvene Hrvatske bijaše knez Mihailo Višević“. („Hrvatski List“ od 18. IV. 1939.).
Ova konstatacija, u kojoj se kao primarni momenat ističe neko tobožnje stvaranje „Bijelih i Crvenih“ Hrvatski, otkriva, međutim, ono radi čega hrvatska istorija zasigurno ne bi spomenula ime kralja Budimira, iako je vešto prećutala čiji je to bio vladalac, a koje njegova država. Na jednom mestu nedaleko spomenutih „v carjeh Budimira srpskog“, koji je oko 675. godine razdelio svoju državu na županstva, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim srpskim pokrajinama nailazimo na Humsku i Ramsku, odnosno bosansku Srbiju. Što tvorci naduvene hrvatske povijesti nisu, ili nisu hteli, upoznati svoje čitaoce sa ovim „Budimirom v carjev srpski“, imali su sa svoga stanovišta razloga za to, jer je njegova zemlja morala biti Srbija, a u njoj Hrvati – bez ikakve ili takve Hrvatske, koja ne bi prevazilazila onaj prostor triju docnijih hrvatskih županija oko Zagreba. U ostalom, i ova hrvatska istorijska naduvenost o stvaranju nekakvih farbanih Hrvatski spada u red dobro smišljenih laži koje vekovima smeraju na to, da u srpskoj istoriji stvore takvu zbrku, iz koje bi zatim po volji mogli da vade ono, što im je za pokriće njihove istorijske golotinje potrebno.
Jedan letimičan pogled preko brda hrvatskih fraza, koje se sukobljuju jedna sa drugom. Po ovom tvrđenju, Hrvati dolaze u svoju Hrvatsku zapadno od Slavonije i Bosne polovicom VII. stoleća, gde zatiču Slavene, razume se, Srbe. Oni tobože odmah po svome dolasku svojom ratničkom i organizatorskom sposobnošću naturaju svoje ime tome srpskom starosedelaštvu i osnivaju takozvanu „Bijelu Hrvatsku“, „Crvenu Hrvatsku“ itd. Koliko je istine u priči o velikim „državničkim i organizatorskim sposobnostima hrvatskih došljaka, vidi se i po tome, što se za njih ni 200 godina docnije za vreme održavanja franačkog sabora u Frankfurtu na Majni (825.) nije ni znalo da postoje, dok su polapski i južni Srbi na tome saboru predstavljali narode. Nalazeći se u takvoj prošlosnoj oskudici, nije ni čudo što su Hrvati morali izmišljati svoje „države“ sviju boja. Doduše, ove farbane Hrvatske razgolićio je rođeni Hrvat istoričar Ivan Šver, koji svojim hrvatskim istorijskim kolegama otvoreno dobaci da „Crvena Hrvatska" u stvari nije ništa drugo doli Srbija. (Zagreb: „Ogledalo" II, str. 119). Drugi hrvatski naučnik, dr. Tomo Maretić, obračunava se sa „sočinenijima“ Smičiklasa i njegovih pomagača o tobožnjoj Hrvatskoj kao zasebnom državnom pojmu i kaže: „Eto na kako slabom temelju stoji Velika Hrvatska! Nje nikada nije bilo, nego ju je Porfirogent naprosto izmislio". („Slaveni u davnini" str. 69).
Ni sa tako, po dr. Maretiću, navodno, izmišljenom Hrvatskom, međutim, Porfirogent nije prema istoku prekoračio reku Cetinu, jer o istočnoj granici Hrvatske Porfirogent doslovice veli:
„Od reke Cetine počinje zemlja Horvatska i stere se uz primorje sve do granica Istrije, odnosno do grada Albuna, a u gorama i prelazi donekle temat istorijski. Kod Centine i Livna graniči sa zemljom Srbljije". (Ib. 145-7).
Porfirogent je zaista imao pravo. Hrvatska do njegovog doba (912. - 959.) nije prelazila Cetinu, a za dalje znamo. Samo, propustio je on zabeležiti, da se i zapadno od Cetine prostirala srpska etnografska celina sve do linije, koja se sa zapadne strane sreza ogulinskog spušta u more na međi srezova gospićskog i senjskog.
I Rački o granici između Hrvatske i Srba kaže:
„Hrvatska je zapremala zapadni dio rimske Dalmacije, imajući za južnu granicu kod Mora rijeku Cetinu" („Rad jugoslovenske Akademije 56", strana 140).
Nobel je mirne duše mogao osnovati još jednu od svojih nagrada, koja bi se dodeljivala onom istoričaru izvan hrvatske i unutar hrvatske narodnosti koji bi ma gde i kod kojeg ozbiljnijeg pisca pronašao koju od onih ofarbanih Hrvatski, pa da ta nagrada večito ostane u kasi. Još manje bi se ko našao, sem hrvatske istorijske naduvenosti, ko bi mogao postaviti tvrdnju, da je jedan Mihailo Višević koji, iako srpski velikaš, često puta nije hteo priznati vlast srpskih vladara, mogao priznati vlast srpskog otpadnika kneza Tomislava, koji tek što je bio pošao stazama otpadništva. Ta zbog Mihaila Viševića i njegove tvrdoglavosti je i propao srpski otpor prema bugarskom caru Semeunu. Jer, kada se srpstvo pod Zarijom Pribisavljevićem nalazilo zbog Simeunovog pritiska u teškom položaju, Višević je ostao veran tradiciji mnogobrojnih srpskih tvrdoglavaca samo zato, da bi se održao na svome kneževskom položaju, pa nije pomogao Pribisavljeviću, već je dočekao da Simeun ugrozi granice njegove zemlje. Tek tada je on sa svojom kopnenom i pomorskom snagom navalio na Simeuna i posle trogodišnjeg ratovanja prisilio ga na mir. Eto, taj je mir iznudio Mihailo Višević, a ne Tomislav, kako to hrvatska naduvenost („Hrvatski List“ od 20. i 21. IV. 1939.) kontira u svoju korist samo zato, da bi izvrtanjem istorijskih činjenica nešto od srpske istorijske baštine ukrala i okitila svoje istorijsko siromaštvo.
- Poruka
- 30.986
Hrvatska istorija za isti vremenski period tvrdi, da je Tomislav imao jaku vojsku i još jaču flotu, ciljajući, razume se, na onu vojsku i flotu Mihaila Viševića koja godine 926. pređe Jadransko more i osvoji italijanski grad Sinopad. Na veliko hrvatsko razočaranje, međutim, videsmo, da je to bila srpska, a ne hrvatska snaga.
Ipak, posle Tomislavljevog gesta od 924. godine, jedan deo Hrvata je pokazivao otpor prema Rimu i svima novinama koje su iz njega dolazile. Narod, koji je bio privržen srpstvu i pravoslavlju, vodio je više od jednog stoleća posle toga borbu protivu rimskih pristalica unutar svojih redova i pokazivao otpor protivu otpadanja od srpstva i carigradske nadležnosti pravoslavlju. Ova se borba prenosila posle Tomislava i na ostale knezove – rimske sluge, a dostigla je vrhunac u ubistvu kralja Zvonimira.
Zvonimir je, kao i njegovi prethodnici, a kao i njegovi potomci 1941. godine, zatirao sve ono što bi u programu hrvatskog odnarođavanja podsećalo na doba kada su Hrvati došavši među Srbe i primivši od njih hrišćansku veru, vremenom postali srpsko pleme. Usred narodnog revolta zbog ovakvog odnarođavanja, Zvonimir je, po nagovoru pape Grgura VII., sakupio na Kninskom Polju sabor, koji ga je trebao ovlastiti da po Hrvatskoj sakupi vojsku i da sa njome pođe na Svetu Goru da je „oslobodi od pravoslavnih siledžija“. Zvonimir je još prerano smatrao proces hrvatskog otpadništva završenim, jer je to usledilo nekoliko vekova docnije. Zato je narodni gnev na tome saboru dostigao takve razmere, da je Zvonimir sasečen noževima svoje vlastele i naroda. Da posle ovog istorijskog dana na Kninskom Polju nije nastupila mađarska najezda, te se srpske zemlje našle pred novim problemom, možda bi Zvonimirovom smrću rimski uticaj isčezao i hrvatski narod ostao veran srpskoj tradiciji. Time bi se srpstvu, a i hrvatstvu kroz tolika stoleća uštedeli mnogi teški dani.
Ipak, posle Tomislavljevog gesta od 924. godine, jedan deo Hrvata je pokazivao otpor prema Rimu i svima novinama koje su iz njega dolazile. Narod, koji je bio privržen srpstvu i pravoslavlju, vodio je više od jednog stoleća posle toga borbu protivu rimskih pristalica unutar svojih redova i pokazivao otpor protivu otpadanja od srpstva i carigradske nadležnosti pravoslavlju. Ova se borba prenosila posle Tomislava i na ostale knezove – rimske sluge, a dostigla je vrhunac u ubistvu kralja Zvonimira.
Zvonimir je, kao i njegovi prethodnici, a kao i njegovi potomci 1941. godine, zatirao sve ono što bi u programu hrvatskog odnarođavanja podsećalo na doba kada su Hrvati došavši među Srbe i primivši od njih hrišćansku veru, vremenom postali srpsko pleme. Usred narodnog revolta zbog ovakvog odnarođavanja, Zvonimir je, po nagovoru pape Grgura VII., sakupio na Kninskom Polju sabor, koji ga je trebao ovlastiti da po Hrvatskoj sakupi vojsku i da sa njome pođe na Svetu Goru da je „oslobodi od pravoslavnih siledžija“. Zvonimir je još prerano smatrao proces hrvatskog otpadništva završenim, jer je to usledilo nekoliko vekova docnije. Zato je narodni gnev na tome saboru dostigao takve razmere, da je Zvonimir sasečen noževima svoje vlastele i naroda. Da posle ovog istorijskog dana na Kninskom Polju nije nastupila mađarska najezda, te se srpske zemlje našle pred novim problemom, možda bi Zvonimirovom smrću rimski uticaj isčezao i hrvatski narod ostao veran srpskoj tradiciji. Time bi se srpstvu, a i hrvatstvu kroz tolika stoleća uštedeli mnogi teški dani.
Casino Royal
Poznat
- Poruka
- 7.364
Tako je. Zanimljivije je pitanje šta je sastavljača GRS (LjPD) opata Ruđera inspirislao da Gornju Dalmaciju zamjeni Crvenom Hrvatskom. Zapravo ne inspirisalo u smislu zašto je to uradio - to je jasno. Nego na osnovu kojih ranijih istorijskih izvora je sklepao tzv. Crvenu Hrvatsku. Očito na osnovu određenog tumačenja djela Skiličinog nastavljača i dodataka Mihaila Devolskog iz 1118. godine i određenih djelova u djelima Vrijenija i Honijata.
Bajo Pivljanin
Domaćin
- Poruka
- 4.059
gonič zmajeva
Primećen član
- Poruka
- 545
Skros gore desno je Slavonija.
Ruka sa mačem je Bosna.
Dvoglavi orao je kralj.
Četri c i potkove su Srbske.
Može mi netko reči čije su zastave pod slovima:A,G,D,K.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.567
Zapravo, drugačiji je odgovor; Sloveni na zapadu jesu dijelili strane svijet po bojama, a što se nikada ni u kom slučaju ne javlja kod Južnih Slovena; to je preuzeo iz domaće terminologije.
Casino Royal
Poznat
- Poruka
- 7.364
Da - odatle crvena. A ne zbog Crmnice kako je misli Skok
A uvijek mi su bila interesantna ta etimološka tumaranja - znači Crna Gora nije gora koja izgleda crna, kakvih toponima inače ima za gore širom svijeta, već sigurno ima neko "uzvišenije, skriveno značenje" Pa tako pročitah i da se ime Duklja izvodi iz starijeg indoevropskog korijena "dhoukl", sa značenjem skrovit, taman, crn - pa je odatle i Crna Gora naslijedila ime Duklja 
Jasno je zašto Ruđer naziva Gornju Dalmaciju crvenom - ali odakle mu je sinula ideja da je nazove Hrvatskom, što mu je palo kao kec na desetku. E gore sam dao odgovor.
Ali zašto su pojedini vizantijci koristili uz Duklju i termin Hrvati, to je pitanje? Zašto na primjer Mihailo Devolski dodaje bilješku u radu Siličinig nastavljača 1118. godine, za Mihaila Vojislavljevića da je vladar "u to doba pomenutih Hrvata, i imao je sedište u Deataru i Prapratnu, i imao pod sobom ne malu zemlju"?
Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
Da - odatle crvena. A ne zbog Crmnice kako je misli Skok
Jasno je zašto Ruđer naziva Gornju Dalmaciju crvenom - ali odakle mu je sinula ideja da je nazove Hrvatskom, što mu je palo kao kec na desetku. E gore sam dao odgovor.
Ali zašto su pojedini vizantijci koristili uz Duklju i termin Hrvati, to je pitanje? Zašto na primjer Mihailo Devolski dodaje bilješku u radu Siličinig nastavljača 1118. godine, za Mihaila Vojislavljevića da je vladar "u to doba pomenutih Hrvata, i imao je sedište u Deataru i Prapratnu, i imao pod sobom ne malu zemlju"?
Duklja je od DUHI, što neđe znači miris a ođe kontra mirisu.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.567
Da - odatle crvena. A ne zbog Crmnice kako je misli Skok
Jasno je zašto Ruđer naziva Gornju Dalmaciju crvenom - ali odakle mu je sinula ideja da je nazove Hrvatskom, što mu je palo kao kec na desetku. E gore sam dao odgovor.
Ali zašto su pojedini vizantijci koristili uz Duklju i termin Hrvati, to je pitanje? Zašto na primjer Mihailo Devolski dodaje bilješku u radu Siličinig nastavljača 1118. godine, za Mihaila Vojislavljevića da je vladar "u to doba pomenutih Hrvata, i imao je sedište u Deataru i Prapratnu, i imao pod sobom ne malu zemlju"?
Casino Royal, sa Skiličinim nastavljačem počinje poistovjećivanje Srba i Hrvata, a to čini i Mihailo Devolski (čas Srbi, čas Hrvati), koji se kako sam kažeš nadovezuje / dodaje bilješku. Otuda i odgovor na to pitanje.
Casino Royal
Poznat
- Poruka
- 7.364
Tako je - od Skiličinog nastavljača. A on se nastavlja na Skiličino izlaganje. A Skilica govori o Tribalima i Srbima - koje uzgred miješa za vrijeme Vojislava. Kao da je Skuličin nastavljač uradio to isto, samo je umjesto Tribala stavio Hrvate
A Devolski očigledno daje nove podatke o Mihailu koje nije dao niko prije njega da mi znamo - da ima dvorove u Kotoru i Prapratni, što znači da o Duklji zna nešto više nego ostali - a za Mihaila kaže da je vladar Hrvata - naravno to i ne mora da znači da je Mihailo zaista vladao Hrvatima, ali kao da svi za stanovništvo države Vojislavljevića upotrebljavaju dva termina, uzrokovana sa dvije oblasti nad kojima su vladali (Trimalijom i Srbijom), a pri tom miješaju te Tribale i Srbe i ne znaju ko je ko. Kao što ovdje Skiličin nastavljač i Devolski miješaju Srbe i Hrvate (koje je ovaj prvi moguće upotrijebio umjesto Tribala).
Poslednja izmena: