Auh razni ljudi razna iskustva...
A ja se evo vratila sa splavarenja Limom i Tarom, plus svratili par dana do herceg Novog u povratku...a obecala sam da prenesem utiske.
Na oba splavarenja dozivljaj je bio vise nego mocan uglavnom zbog lude ekipe i same prirode, ali bilo je i manje lepih stvari...
Na Limu smo se prevrnuli u Velikom Tifranu, ko zna o cemu se radi nema potrebe dalje da objasnjavam
, visok vodostaj, adrenalin do maksimuma i gomila nezgodnih situacija i "laksih" povreda. Od 25 ekipa samo 3 su prosle ovaj buk kako treba svi su ostali imali prevrtanja, ispadanja iz camaca ili udaranja u kamenje. Ja sam licno imala vise srece nego pameti
prosla bez ogrebotine. Bilo je lomova ekstremiteta, uganuca, razderotina, cak i jedna reanimacija...a obezbedjenja i medicinske pomoci nigde
. Pri tom citali smo u nekim crnogorskim novinama kako je regata sjajno organizovana, obezbedjeni spasioci i medicinske ekipe, odlicni kampovi za prenociste...Kazu da su prethodnih godina iznad Tifrana bile zategnute sajle da bi ljudi koji su ostali na stenama mogli da se izvuku i da je bilo spasilackih camaca sa safety rop-ovima na svakih par metara na tim kriticnim deonicama pa kad neko upadne u vodu po 20 kanapa poleti istovremeno prema njemu...ove godine nigde nikog. Mozda je bio jedan camac ali ni to nisam bas sigurna da li su bili ucesnici regate ili obezbedjenje. A medicinske ekipe ja stvarno ne znam gde su bile, mozda stacionirani u Beranama ili ko zna gde ali na terenu ih nije bilo a bilo je posla za njih prilicno. Sto se obezbedjenih kampova tice u prvom kampu smo imali pasulj koji je dosao ko melem na ranu posle napornog dana i smrzavanja ali nigde obezbedjen WC pa je ceo kamp manje vise obilazio okolno zbunje...a drugi kamp je u stvari bilo jedno blatiste pored same reke, od okolnih objekata par privatnih kuca i jedan restoran u kome kad smo mi stigli nije mogla cak ni da se naruci hrana jednostavno nisu imali vise namirnica, o WC-u ili ne daj boze tusevima takodje da ne govorimo...I ono sto je ostalo kao generalni utisak Lim je jako prljav, na pojedinim mestima prosto smrdi i u najmanju ruku je nelogicno sto su gradska djubrista napravljena pored same reke...sto je steta jer je sama reka lepa. I jedan kuriozitet sto se tice policije - u jednom momentu je vozac vozio brze nego sto je bilo dozvoljeno, policija nas je zaustavila i vec smo ocekivali kaznu. Pitao nas je gde idemo. Kad smo rekli da idemo na regatu, samo se nasmejao i rekao: Pa ako zurite onda morate i da stignete, vratio vozacu dokumenta i pozeleo nam srecan put. (Eto ima i svetlih primera
)
Na Tari obrnuta situacija. Tara je prelepa i vredi je videti svakako makar jednom. Jako cista zahvaljujuci prirodnom polozaju jer je zbog kanjona u kome se nalazi prosto nemoguce da bude zagadjena jer ljudi jednostavno nemogu da joj pridju, nema naselja ni velikih gradova u blizini. Nisam verovala da takve reke jos postoje kod "nas" ali mi smo pili vodu direktno iz reke...Odradili smo "ceo" tok tacnije malo vise od mosta na Djurdjevica Tari, pa sve do Drine, 96km veslanja u dva dana, priroda fenomenalna, mozda nesto najlepse sto sam ja videla do sad...Ali ono sto nas je sve "zabolelo" su veoma visoke takse za ulazak u Nacionalni park i pravi derikoza u "Radovana luke" tako da nas je to zadovoljstvo od dva dana kostalo 230EU po osobi...Ko ne zna "Radovana luke" je jedino mesto gde je moguce pristati camcima posle nekih 40-tak kilometara veslanja i izaci na kopno. A sa kopna samo terenski dzipovi mogu da pridju. Pre ni posle njega kilometrima nema mesta za kamp i on to koristi na najbezobrazniji moguci nacin. Sve su ekipe bukvalno bile ucenjene da moraju da spavaju u njegovom objektu i da moraju njegovu hranu da jedu. Nije dozvolio podizanje satora osim nasoj ekipi jer su mu svi kapaciteti vec bili popunjeni. Prenociste sa vecerom i doruckom je kostalo 26EU po osobi (samo hrana je kostala 14EU), naplatio je 2EU po stolu za kojim smo sedeli i 5EU za lozenje vatre (drvima koje smo sami dovukli, koje je Tara naplavila) da je mogao i vazduh bi nam naplatio, pri tom smo imali utisak da sve radi preko volje totalno namrgodjen i neljubazan. Skoro da nam je brojao i kriske hleba...Ja ne jedem meso, pa smo ga pitali da li mogu ribu da dobijem za veceru i dobila sam ribicu duzine nekih 20cm sa tri kolutica krastavca bez ikakvog priloga. Ni jedan jedini krompiric. Mislim da je to sramota za svakog ugostitelja i krajnji bezobrazluk. Drugi dan splavarenja (od 11h-20h smo proveli u camcima) pravili smo pauzu na bosanskoj strani onako smrznuti (jos nas je neka kisa pratila sve vreme) u kampu Encijan i ja nemam reci za te ljude koji su nas docekali. S njima nismo imali nikakav dogovor, svratili smo da pitamo jel mozemo makar da pojedemo tu hranu koju smo poneli s nama ne ocekujuci nista vise...docekali su nas ko rod najrodjenjiji. Odmah zalozili vatru i skuvali kazan caja bez obzira sto nisamo imali pare kod nas i nismo mogli nikako da im platimo. Koristim i ovu priliku da im se zahvalim jer samo onaj ko je prosao kroz nesto slicno zna koliko nam je to znacilo. A slicno je bilo i na Scepan polju (krajnjem odredistu na Drini) gde je covek ceo dan lozio vatru cekajuci nas jer nije znao kad cemo da stignemo, gde nas je cekla topla voda za tusiranje (imaju kazan za lozenje drva pored tuseva) i gde smo dobili jagnjecu corbu u neogranicenim kolicinama, neki rostilj i tone salate za 8EU po osobi, a meni je posebno spremio neku ribetinu od "pola metra"
sa brdom krompira uz salu domacina da su imali i vecu ribu nego nisu imali dovoljno veliki pladanj i uz dosetke kako smo sad u Bosni kako nismo vise u crnoj Gori i kako mozemo slobodno da se opustimo...jer su ocigledno i na zalost upoznati sa "gostoljubivoscu" u "Radovana luke"...
Ali priroda je strvarno fascinantna. Pred kraj splavarenja kad smo vec mislili da od Tare tesko da ima cistije reke kod nas usli smo malo u Pivu. Nemam reci da opisem tu lepotu. Svaka je lepotica na svoj nacin. Tara nestvarno plava. Piva skroz providna sa totalno "ludim" dnom od velikog zutog stenja i srebrno plavog sljunka.
Na carini nismo imali vecih problema, nas je vozac vec iskusan pa zna kako to da resi
mada interesantno je da i to "manjih" problema sto smo imali imali smo upravo u nocnim satima kad su probali da nas izvacare za neku kintu, znaci daleko od ociju ocevidaca u mraku i tisini ...
Sve u svemu utisci su jaki, veoma jaki, kao sto rekoh prvenstveno zahvaljujuci odlicnoj i ludoj ekipi s kojom smo isli i splavarenje mi se negde uvuklo pod kozu. Jeste da je bilo i opsanih situacija al ja bi mozda...opet
Uz "malo" bolju organizaciju i makar poslovnu ljubaznost moglo bi to mnoooogo bolje i bezbednije da bude.
Na kraju smo otisli i par dana do Herceg Novog. Namerili smo se na ronilacki kamp na Zanjicama, ali na zalost on ne radi van sezone. Pokusali smo da izvucemo neke informacije u turistickim organizacijama u samom Herceg Novom o postojanju auto-kampova u okolini ali svi do jednog su nas gledali belo...pa smo na kraju smestaj nasli kod nekih prijatelja koji tamo imaju kucu. Ne znam kako je u sezoni ali mi apsolutno nikakvih problema sa vodom nismo imali. Jedan od kisnih dana smo iskoristili za obilazak bokokotorskog zaliva. Videli Rimske mozaike iz 3 veka, peli se na tvrdjavu u Kotoru...i jeli ubedljivo najbolji sladoled koji sam ja probala u zadnjih neznam koliko godina na setalistu u Herceg Novom preko puta Sport kafea
Nekako ima i crnog i belog kad sve sumiram, izgleda da je sve to individualno i svaki je dozivljaj poseban i za sebe, pa ko voli nek izvoli. Moze da se provede ko bos po trnju a moze da bude i prijatnih iznenadjenja. I ono sto mi je takodje upalo u oci ne bi bilo fer da ne pomenem, jeste ljubaznost ljudi u Herceg Novom (od prodavaca na pijaci, preko slucajnih prolaznika-mestana, do konobara u kaficima). Posle onih iskustava sa splavarenja to je bilo prijatno iznenadjenje.
PoZ svima.