Црква босанска

Stjepan Tvrtko I (oko 1338 - oko 10. marta 1391) je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.

Bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, te unuk Stjepana I Kotromanića, Jelisavete Nemanjić i Juraja II Šubića.

Dolazak na vlast i odnosi sa Ludovikom Ugarskim [uredi]

Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića 1353. godine. Nakon smrti njegova oca 1354. uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić.

Uskoro je papa prouzrokovao spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao ustupiti Ludoviku Hum, navodno kao miraz Elizabete. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća u Bosnu na vlasti.

Pravo na srpsku krunu [uredi]
Zlatnik Tvrtka I
Ostaci temelja crkve u Milama
Zlatnik Tvrtka I

Zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića 1373. i proširio se na područja Drine i Lima. Početkom 1377. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu. U njegovoj državi bilo je područje ranije države Nemanjića. Na taj način je stekao uslove da preuzme i obaveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, naročito u odnosima sa Dubrovnikom. Tvrtko je imao i formalne uslove da to učini. Nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. godine, on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjićima.

Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju



Pretenzije na Hrvatsku [uredi]

Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivaniš Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.

Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih trupa. U boju na Kosovu učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače. Postoji samo jedan historijski izvor iz prve ruke o Boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389.

Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1374) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmansko prodiranje.
 
Mile
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Ostaci temelja crkve u Milama
Detalj ostataka

Mile su bile kraljevsko stolno i saborno mjesto Velikog rusaga bosanskog, te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva za vrijeme srednjovjekovne Bosne. Osim toga, u to vrijeme u Milama se nalazio i franjevački samostan, a od 1340. biva središte vikarije. Mile se nalaze u neposrednoj blizini Visokog, u današnjem naselju Arnautovići na desnoj obali rijeke Bosne i blizu ušća rječice Goruše. Danas je arheološko područje Mile zaštićeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1]
 
Smrt [uredi]

Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine. [1][2] Naslijedio ga je rođak, Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan (lilium bosniacum). Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

Tvrtko je kroz svoju vladavinu mijenjao svoje titule i dodavao nove osvajanjem teritorija.

* 1353-1377: Tvrtko, milošću Božijom ban bosanski
* 1377-1390: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu
* 1390-1391: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu

Brak i potomci [uredi]

Godine 1374. Tvrtko I je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom.

Tvrtko I imao je tri sina, dva kralja Bosne i jednoga pretendenta:

* Tvrtko II (možda zakoniti, a možda vanbračni sin) [4]
* Stjepan Ostoja (vanbračni sin)
* Vuk Banić (vanbračni sin Tvrtka I i neke Grubače)[5]

Chronicon Polono-Silesiacum Tvrtku I pripisuje vanbračnu kćer:

* Jelena Kotromanić (umrla 1434. ili 1435. godine), koja se udala za opavskog vojvodu Przemeka I i imala dvije kćerke i sina.[6]

Preci [uredi]

Tvrtko I je patrilinearno bio potomak bosanske vladarske porodice Kotromanića, a njegova majka je bila patrilinearno potomak hrvatske vladarske porodice Šubića. Majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anžuj porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.


1. ↑ Zemaljski muzej u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1951
2. ↑ Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Pomorski zbornik, 1982
3. ↑ Institut za istoriju Sarajevo: Kontributions, Institut za istoriju, 2003.
4. ↑ Joseph Reese Strayer, Dictionary of the Middle Ages, Scribner, 1989.
5. ↑ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
6. ↑ Medieval Lands

Jel ovo dosta?????????!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
 
Poslednja izmena:
NickFreak:
Ban Tvrtko nije nikoga osvojio i nije širio Bosnu? I nije sa Lazaraom oslepeo Nikolu Altomanovića i sa njim podelio teritoriju?I nije upao u Dalmaciju i proglasio se kraljem Dalmata u vreme Kosovskog boja?

Evo šta ti vidiš ovde , mirna neutralna politika bez osvajanja?



Da li ovde piše Bosna istoričaru?
Kliknite za proširenje...
Ko je rekao da Tvrtko nije osvajao ? I ko je oslijepio Altomanovića , zar kralj Milutin nije dao da mu se sin oslijepi ..

A šta piše na ovoj karti gdje imaš 'realm' -ove :
http://upload.wikimedia.org/wikiped..._1395.png/585px-Central_balkans_1373_1395.png
Na tvojoj ne piše jer je tema širenje Bosne ..
Nije riječ o neutralnoj politici bez osvajanja , već o politici zaštite proganjanih :
"Za one koje su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rasije
I Arkadije
Proklinjali
...
Neka je djedovska velika kuća
Uvijek i širom
otvorena"
 
NickFreak:
Naravno zato ste danas Muslimani zato što ste pobedili Turci su bili Hrišćani a vi ste ih Islamizirali......
A za ono pitanje u vezi krunisanja Tvrtka uzmi udžbenik pa pogledaj!
Kliknite za proširenje...

Ne znam što vi protestvujete oko islamizacije , vi ste se za to borili ,
1396. ste na strani Osmanlija bili na Nikopolju protiv kršćanske vojske ,
1399. ste bili sa Osmanlijama u pohodu na Bosnu ..
P.S. Što se krunisanja Tvrtka tiče - zar nije i Prvovjenčani dva puta kršten ..
 
Poslednja izmena:
Mile su bile kraljevsko stolno i saborno mjesto Velikog rusaga bosanskog, te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva za vrijeme srednjovjekovne Bosne. Osim toga, u to vrijeme u Milama se nalazio i franjevački samostan, a od 1340. biva središte vikarije. Mile se nalaze u neposrednoj blizini Visokog, u današnjem naselju Arnautovići na desnoj obali rijeke Bosne i blizu ušća rječice Goruše. Danas je arheološko područje Mile zaštićeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Jel Franjevački samostan Mile se prvi put spominju 1244. godine kao mjesto gdje se nalazila crkva sv. Kuzme i Damjana, koja je bila posvećena svecima-liječnicima, a koje je bilo posjed bosanske biskupije! Jel to Djedovska crkva šupljoglavče?
 
"Ustroj Crkve bosanske

U duhu srednjovjekovnih laičkih bratstava Crkva bosansko-humskih krstjana ima svoje punopravne članove, »kršteniem’, koi su prave vere apostolske, praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i pravem’ kmeticam’ kr’st’janicam’.« Slijede »krst’jani i krst’janice koi greha ne ljube« i »mr’sni ljude«. Krstjanskim prvacima i predstojnicima Crkve bosanske pripada naziv »dobri ljude« ili »dobri mužje«. Tako se za »tepačiju« Batala Santića kaže da on »biše mnogo dobr’ dobrim’ ludem’ i mnogo slavan’ dobrim’ kr’stija(no)m’ a za to ga b(og)’ množaše u vjeki vjekom. Am(en)«, tj. da je bio vrlo ugledan član vjerničke zajednice Crkve bosansko-humskih krstjana i darežljiv u odnosu na predstavnike njezine hijerarhije.

Redovnički korijeni bosansko-humskih krstjana?

Neki povjesničari uporno tvrde da su bosansko-humski krstjani zapravo neka vrst redovnika. Tako se 1403. u jednoj odluci dubrovačkog Malog vijeća spominju »patareni ili redovnici bosanske sljedbe«, a 5. listopada 1433. Dubrovčani izvješćuju svog sugrađanina Ivana Stojkovića, animatora Baselskog koncila, da narod bosanske patarene zove redovnicima, a da bi bilo ispravnije reći da su oni bez vjere, reda i pravila. Prvi se naziva djed, drugi gost, treći starac a četvrti strojnik. Dubrovčani se 14. travnja 1442. obvezuju da će čuvati poklad kralja Tvrtka II. postupajući onako kako kralj naredi »u svom’ listu pod’ svoiom’ pečatju, koji bude upisao prid’ redovnici rim’ske vjere ili vjere bosan’ske«. Stjepan Vukčić Kosača gosta Radina Butkovića naziva »svojim redovnikom«.

Pojmovi christianus, societas fraternitatis i fratrum conventus iz bazilijanske su tradicije, a izrazi prior i prelatus, koji u latinskim dokumentima označuju krstjane i njihove zajednice, benediktinskog su podrijetla. Pojam redovnik, u smislu člana heterodoksne Crkve bosanske, najvjerojatnije se oslanja na zajednički život krstjana. Ovu analogiju s redovništvom ima pred očima i Aeneas Silvius Piccolomini (Pio II, 1458–1464) kada bosanske krstjane prikazuje kao »krivovjerne manihejce koji u zabitnim brdskim dolinama imaju svoje samostane (hiže)«. "
http://www.matica.hr/HRRevija/revija2004_1.nsf/AllWebDocs/krs
 
"Hijerarhijsko uređenje Crkve bosanske

Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se djed. On je po svojoj službi biskup heterodoksne Crkve bosanske. Njemu asistiraju gosti i starci, koji se zajedničkim imenom nazivaju strojnici. Iako podrijetlo naziva najuglednije ličnosti u Crkvi bosanskoj nije još posve objašnjeno, neki ga povjesničari dovode u vezu sa »dedecom od Sredeca«, bogumilskim krivovjercem kojega 1211. proklinje Sinodik cara Borila.

Djedov ugled nesporan je ne samo među krstjanima Crkve bosanske nego i u društvu. Ban Stjepan II. Kotromanić oko 1323. izdaje povelju u prisutnosti »velikog djeda Radoslava«. Stjepana Rajkovića (1370) ban Tvrtko predaje »u veru dedinju, i vse C’rque Bosanske (...) i da ne sužanj nikadar dokle je koren u Bosne C’rque Božje, da o tom ima C’rqua statti«. Hval krstjanin piše »1404 ljeto v’ dni ep’iskup’stva i nastavnika i s’vr’šitela cr’kvi bosan’skoi gospodina djeda Radomera«. Isti taj djed 8. siječnja 1404. Dubrovčanima javlja da je izgladio spor između kralja Ostoje i vojvode Pavla Klešića te im po »svoimi strojniki i kr’stjani« šalje pismo koje je napisano »u gospodina episkupa na Janikih«. Darovnicu sinovima Ivaniša Dragišića 22. kolovoza 1446. kralj Stjepan Tomaš predaje »gospodinu didu Miloiu (...) u ruke cr’kovne«. Radoslav krstjanin prepisuje Knjigu otkrivenja i liturgijske tekstove Crkve bosanske »u dni dida Ratka«.

Dubrovčani znaju za ugled djeda bosansko-humskih krstjana kad 30. travnja 1405. vojvodi Sandalju predlažu posredovanje »djeda, koji je gospodin i duhovni otac vaše Crkve bosanske«. Mjesec dana poslije, poslanici Republike parafirani tekst mirovnog ugovora pohranjuju kod djeda Crkve bosanske. U latinskim ispravama imenica izraz djed prevodi se s ’magister’ ili ’abbas’.

Djed krstjana i biskup Crkve bosanske u 13. i 14. st. stekao je određeni ugled među talijanskim patarenima i južnofrancuskim katarima. Ostaci pijemontskih i lombardskih krivovjeraca otkrivaju u Bosni ne samo utočište i zaštitu, nego i izvorište njihova heterodoksnog nauka. Nije isključeno da je djed Crkve bosanske 1223. preko svog predstavnika podržao progonjene južnofrancuske albigenze.

Posebno se ističu poglaviti krstjani, koji pripadaju redu strojnika. Pod nazivom strojnik/strojnici podrazumijevaju se pojedini starješine ili zbor starješina Crkve bosanske. Djed Radomer, vidjeli smo, 8. siječnja 1404. u Dubrovnik šalje svoje »stroinike i kr’stjani: starca Mišljena i starca Lelka i Stojana kr’st’janina, Ratka kr’st’janina, Radosava kr’st’janina, Radaka kr’st’janina i Dobrašina kr’st’janina«. Od sedam predstavnika Crkve bosanske dvojica staraca pripadaju hijerarhijskom redu strojnika. Pomirenje sa sinom Vladislavom 19. srpnja 1453. vojvoda humski Stjepan Vukčić Kosača jamči vjerom »dida bosanskoga i š nim’ 12 poglavitijeh kr’st’jan’,« a mirenje sa ženom Jelenom učinjeno je pred »gospodinom didom cr’kve bosanske i 12 strojnikov, među kojemi strojnici bude gospodin’ gost Radin, za svoga života«. Prodaju Konavala Dubrovniku 15. srpnja 1454. jamče »mnogopočteni strojnici gospodin’ gost’ Radosav’ Bradievik’ i gospodin’ starac’ Radosav«.

Duhovna služba strojnika, gosta i starca, još uvijek je predmet istraživanja. Crkva bosansko-humskih krstjana imala je istovremeno i po nekoliko gosta i staraca. Na hijerarhijskoj ljestvici gosti su bili ispred staraca. Radin Butković, gost Crkve bosanske, bio je najprije krstjanin, zatim starac i konačno gost. Na nadgrobnom stećku gosta Milutina iz Humskog kod Foče urezan je njegov lik u kratkoj odjeći sa štapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci. Gosti su, čini se, pomagali djedu (biskupu) Crkve bosanske u propovijedanju i upravljanju krstjanskim zajednicama. Nije međutim jasna uloga velikog gosta iz povelje bana Stjepana II. Kotromanića (1323). "
http://www.matica.hr/HRRevija/revija2004_1.nsf/AllWebDocs/krs
 
NickFreak:
Mile su bile kraljevsko stolno i saborno mjesto Velikog rusaga bosanskog, te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva za vrijeme srednjovjekovne Bosne. Osim toga, u to vrijeme u Milama se nalazio i franjevački samostan, a od 1340. biva središte vikarije. Mile se nalaze u neposrednoj blizini Visokog, u današnjem naselju Arnautovići na desnoj obali rijeke Bosne i blizu ušća rječice Goruše. Danas je arheološko područje Mile zaštićeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Jel Franjevački samostan Mile se prvi put spominju 1244. godine kao mjesto gdje se nalazila crkva sv. Kuzme i Damjana, koja je bila posvećena svecima-liječnicima, a koje je bilo posjed bosanske biskupije! Jel to Djedovska crkva šupljoglavče?
Kliknite za proširenje...

Bosanski vladari su bili krstjani, ali neki od njih su prihvatili katoličanstvo iz političkih razloga.
Posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača je bila revnosna katolkinja.
 
"Krstjani u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne i Huma

Krstjani sredinom 13. st. postaju takmaci katoličkom kleru u društvenom i političkom životu Bosne i Huma kao savjetnici i diplomatski predstavnici banova, vojvoda i plemstva. Dubrovčani u sporovima s bosansko-humskim vladarima i vlastelom nerijetko traže posredovanje krstjana. Gost Radin Butković je glavni savjetnik hercega Stjepana Vukčića Kosače u odnosima s Dubrovčanima, koji ne zaboravljaju njegove usluge i obasipaju ga priznanjima i znakovima prijateljstva. Na stećku gosta Milutina istaknuto je da je živio »u časte bosan(s)ke g(o)spode« te da je, što je opće poznato, primio darove »oo velike g(o)spode i vlasteo i oo gr’čke g(o)spode«.

Djedu Crkve bosanske pripada važno mjesto u javnom životu srednjovjekovne Bosne. Na djedov se ugled pozivaju bosanski banovi, kraljevi i gospoda u najdelikatnijim društvenim i političkim pitanjima. Njegova rezidencija ima status ’loci credibilis’, gdje su se ovjeravali, izdavali i pohranjivali spisi od privatnog i javnog značenja. Djed redovito posreduje u sporovima između bosanske vlastele i kralja, sudjeluje u političkim raspravama, te kao savjetnik i glavni svjedok stavlja svoj potpis na kraljeve povelje, a obraćaju mu se i građanske stranke da njihovim pravnim činima dade ’publica fides’. "
http://www.matica.hr/HRRevija/revija2004_1.nsf/AllWebDocs/krs
 
"Nauk bosansko-humskih krstjana

Bilinopoljski akt u crkvenoj politici pape Inocenta III. primjer je za dogovor sa siromašnim katolicima Duranda iz Huesce (1207) i s humilijatima Bernarda Primma (1210). Na strukturalnu sličnost krstjana sa siromašnim katolicima, humilijatima i valdenzima odanim Crkvi upućuje i leksička podudarnost bilinopoljske abjuracije.

Unatoč obećanju da se »neće kao dosad nazivati kršćanima nego braćom,« spomenuto ime ostaje znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Tko su zapravo bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provenijencije, ili bogumili, »koji ne štuju ikone i ne klanjaju se križu,« na što aludiraju istočno-pravoslavni nomokanoni i sinodici?

Nauk bosansko-humskih krstjana ima određenih sličnosti s vjerskim učenjem bugarskih i makedonskih bogumila. Ozbiljna povijesna vrela isključuju njihov neposredni dodir, a spisi katoličkih hereziologa svjedoče o doktrinarnim vezama sa carigradskim umjerenim dualistima i njihovom izravnom utjecaju na talijanske katare ’slavonskog reda’.

Krstjani Crkve bosanske nisu, čini se, nikako mogli pomiriti pojam dobroga Boga sa stvaranjem vidljivog materijalnog svijeta, koji je po sebi raspadljiv i u kojem prevladava zlo. Kao i mnogobrojni egzaltirani osporavatelji odveć materijaliziranog europskog kršćanstva u srednjem vijeku, bosansko-humski krstjani se zalažu za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama. Prakticirajući život u duhu zajedništva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskih i monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet, pa su se kao katari, patareni ili valdenzi uskoro našli u sukobu s institucionalnom Crkvom i završili na marginama kršćanstva. "
http://www.matica.hr/HRRevija/revija2004_1.nsf/AllWebDocs/krs
 
NickFreak:
Evo šta je smešno!

Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.
Kliknite za proširenje...

а ево зашто су му Дубровчани признали титулу, и шта о свему томе каже сам краљ Стефан Твртко у својој повељи Дубровчанима од 10. априла 1378 године:

Blagočastivno i dostoljepno pohvaliti istin` noju vjeroju i željanoje slovo prinesti k`svojemu blagodjetelju,vladicje Hristu. Imže vsač`skaja s`tvorenja i javljenja biše na hvaloslovije Bož`stv`nago smotrenija. Ježe milosrdova o rode človč`scjem, jegože s`tvori v` prečisti obraz svojego Bož`stva. I dast jemu oblast i razum, jako biti jemu vsjemi zemlj`nimi jest`stvi i razumjeti i tvoriti sud i pravdu po srjede zemlje. Takožde že i mene, svojemu rabu, za milost svojego Bož`stva, darova, procisti mi otrasli blagosadnjej v` rode mojem.

I spodobi me sugubim vjencem, jako oboja vladić`stvija ispravljati mi, prveje ot isprva - v` blagodarovan`njej nam Zemlje Bosne. Potom ,že Gospodu mojemu Bogu spodobl`šu me nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj`, gospode srbske, za nje bo ti bjehu moji prjeroditeljije, v` zemlj`njem carstvje carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se. Mene že videštu zemlju prjeroditelj` mojih po njih ostavl`šu i ne imuštu svojego pastira. I idoh v` srbskuju zemlju, željaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj` mojih. I tamo š`dšu mi, vjenčan bih Bogom darovanim mi vjencem na Kraljevstvo prjeroditelj mojih jako biti mi o Hriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu, Kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam. I. potom, načeh s` Bogom kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje, željaje padšaja sa v`zdvignuti i razoršaja se ukrjepiti.

I došadšu mi zemlje Pomorskije i tu priš`dšu pred slavni i dobronaročiti grad Dubrovnik, i tu izidoše pred Kraljevstvo mi vsepočteni vlastele Dubrovasci. s` vsakoju slavoju i č`stiju. I upomenuše Kraljevstvu mi o svojih zakoneh i uvjeteh i poveljeh, koje su imali s praroditelji Kraljevstva mi, z gospodom Bos`nskom...
Kliknite za proširenje...

дакле, шта каже краљ Твртко?!

''и идох у Српску земљу, желећи и хотећи укрепити престо родитеља мојих. и тамо отишавши венчан бих Богом дарованим венцем на краљевство прародитеља мојих да будем у Христу Исусу благоверни и Богом постављени Стефан Краљ Србима и Босни и Приморју и Западним Странама.''

толико о томе где је краљ Стефан Твртко крунисан.
 
Poslednja izmena:
bh_citadela:
Ne znam što vi protestvujete oko islamizacije , vi ste se za to borili ,
1396. ste na strani Osmanlija bili na Nikopolju protiv kršćanske vojske ,
1399. ste bili sa Osmanlijama u pohodu na Bosnu ..
P.S. Što se krunisanja Tvrtka tiče - zar nije i Prvovjenčani dva puta kršten ..
Kliknite za proširenje...

наравно да није :roll:
ти си вероватно краља Стефана Првовенчаног помешала са његовим оцем Стефаном Немањом.
а и он није два пута крштен, него је други пут миропомазан.. миропомазање и крштење су два различита обреда.
ја не очекујем да се ти разумеш у Свете Тајне Цркве Божије, али основно познавање историјских чињеница би ти користило,
ако ни за шта друго, а оно за троловање којим се једино и бавиш :hahaha:
 
Statler and Waldorf:
а ево зашто су му Дубровчани признали титулу, и шта о свему томе каже сам краљ Стефан Твртко у својој повељи Дубровчанима од 10. априла 1378 године:

дакле, шта каже краљ Твртко?!

''и идох у Српску земљу, желећи и хотећи укрепити престо родитеља мојих. и тамо отишавши венчан бих Богом дарованим венцем на краљевство прародитеља мојих да будем у Христу Исусу благоверни и Богом постављени Стефан Краљ Србима и Босни и Приморју и Западним Странама.''

толико о томе где је краљ Стефан Твртко крунисан.
Kliknite za proširenje...

"Stjepan Tvrtko I (oko 1338 - oko 10. marta 1391) je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.

Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića 1353. godine. Nakon smrti njegova oca 1354. uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić.

Uskoro je papa prouzrokovao spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao ustupiti Ludoviku Hum, navodno kao miraz Elizabete. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća u Bosnu na vlasti.

Pravo na srpsku krunu

Zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića 1373. i proširio se na područja Drine i Lima. Početkom 1377. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu. U njegovoj državi bilo je područje ranije države Nemanjića. Na taj način je stekao uslove da preuzme i obaveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, naročito u odnosima sa Dubrovnikom. Tvrtko je imao i formalne uslove da to učini. Nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. godine, on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjićima.

Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.
Pretenzije na Hrvatsku

Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivaniš Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.

Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih trupa. U boju na Kosovu učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače. Postoji samo jedan historijski izvor iz prve ruke o Boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389.

Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1374) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmansko prodiranje."
http://bs.wikipedia.org/wiki/Tvrtko_I,_kralj_Bosne

Tvrtko kaže da je bio ambiciozan :
Tvrtko I Kotromanić je bio unuk Stjepana I Kotromanića i Jelisave, kćerke sr(ij)emskog kralja katolika Stefana Dragutina i Kataline unuke Bele IV (po njoj je Dragutin postao vladar njenih posjeda), sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić.
Nakon smrti cara Uroša (krajem 1371.) on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjićima.
Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni 1373-1377.
Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1347.) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij.
 
Stećci :
"Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima." - Krleža
 
bh_citadela:
Stećci :
"Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima." - Krleža
Kliknite za proširenje...

Miroslav Krleža je deklarisani Hrvat ljubavi treba da pročitaš nešto od njega jako dobar pisac i poučan ne mođeš skidati sa neta neke rečenice sa neta van konteksta i infiltrirati je u svoju bajku.

Ako hoćeš da veruješ u bajke to je tvoje pravo ali ovo je pdf istorija a ne religija , književnost ili vile i vilenjaci.

Da li bi Francuzi trebali da traže Obeliksov stećak da bi dokazali da su gali...........................

Lepo je to kamenje sve je to ok. poštujem sve spomenike kulture ali štivo koje čitaš je publicističko i sam autor nije istoričar!

Toliko!
Pozdrav!
 
Људи не вреди расправљати се са њом.
Јер bh_citadela ни не чита шта јој људи пишу, она аутоматски одговара унапред припремљеним текстовима.
Тако да је расправљање бескорисно, треба је бановати.
 
NickFreak:
Miroslav Krleža je deklarisani Hrvat ljubavi treba da pročitaš nešto od njega jako dobar pisac i poučan ne mođeš skidati sa neta neke rečenice sa neta van konteksta i infiltrirati je u svoju bajku.

Ako hoćeš da veruješ u bajke to je tvoje pravo ali ovo je pdf istorija a ne religija , književnost ili vile i vilenjaci.

Da li bi Francuzi trebali da traže Obeliksov stećak da bi dokazali da su gali...........................

Lepo je to kamenje sve je to ok. poštujem sve spomenike kulture ali štivo koje čitaš je publicističko i sam autor nije istoričar!

Toliko!
Pozdrav!
Kliknite za proširenje...

Šta znači deklarisani Hrvat , zašto upotrebljavaš deklarisani ,
u nas se to obično stavi ispred neke negativne odrednice , s tim da taj deklarisani i sam priznaje tu odrednicu .
Inače, pročitala sam 'nešto' od Krleže , imam jasnu predstavu i o njegovom stilu duge komplikovane rečenice.
Krleža je bio pisac koji je istoriju ,po bosanski - "kakvi čit'o , hodo" , pročitaj malo biografiju :
"Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje Brusilovljevu ofanzivu."
http://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslav_Krleža
A kod tebe je izgleda diskvalifikovan kao istoričar , jer je Hrvat i pisac.

Ša ti misliš - da li se u Francuskoj negira postojanje Albižana ?
"Katari (starogrčki: καθαροί - čist, povezano sa katarzom, što znači pročišćenje) ili Albižani (po gradu Albi u Langdoku, današnja Francuska) su bili pripadnici hrišćanskog pokreta koji se širio Evropom od 11. do 14. veka. Poznati su još i kao Bougres (Bugari) ili Sklavini (Sloveni), što ukazuje na slovensko poreklo njihovih verovanja.[1] Smatra se da je katarsko učenje nastalo pod uticajem bogumilskog učenja sa Balkana. Rimska crkva ih je proglasila za jeretike i surovo progonila, krajem 12. i početkom 13. veka, zbog njihovih ubeđenja.

Papa Inoćentije III je pozvao na krstaški pohod protiv njih, koji je prerastao u četrdesetogodišnji rat protiv domaćeg stanovništva Langdoka. Tokom ovog perioda masakrirano je oko 500.000 langdokških muškaraca, žena i dece, a njihova zemlja je okupirana i pripojena Francuskoj. Tokom tog sukoba dogodila se i opsada tvrđave Karkason, nakon čijeg je pada katarsko stanovništvo bukvalno golo proterano iz grada.[2] Inkvizicija je uvedena da iskoreni i poslednje ostatke katarskih uverenja. Poslednji poznati katarski prefekt (sovršitelj) je pogubljen u Langdoku 1321. godine. Katarski pokret je kasnije poslužio kao osnov za crkvenu reformaciju do koje će doći u Evropi u 16. veku."
http://sr.wikipedia.org/sr-el/Албижани

Krleža : "Sačuvaj me bože srpskog poštenja i hrvatske kulture.“
 
bh_citadela:
Krleža : "Sačuvaj me bože srpskog poštenja i hrvatske kulture.“
Kliknite za proširenje...


Додао бих - руског пријатељства и бошњачке хисторије. Иако Срби имају јунака "за извоз", али нећу да испадне да хвалим свој народ.


И било би добро да не ширите причу на Крлежу. Употребљавање његовог цитата на тему о којој се дискутује је ок, али мора се знати да нема никакву историјску тежину.
 
Не мора бан, али игнорисање свакако. Шта ми значли ако ми она копира неке швајцарско-емигрантске сајтове који се баве босанским пирамидама, или босшњачка хисторија за које пише ДУКЉАНИН или сајтове исламске заједнице Србије који доказјују да "крстјани" у Босни нису били хришћани већ слични исламу или боснахисторија.орг где су теме "Србистан 2011", "Геноцидна творевина/република Шумска/Четнитет" и томе сличне глупости. Ту нема познавања историографије већ само копи/пејст у недоглед.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top