svarozic
Buduća legenda
- Poruka
- 35.145
Čitao sam skoro, sad ću da potražim...
-
- Popularno:
- Председник Вучић: Ограничавамо...
- "Kompleks provincije"
- Da li si veći Srbin Il veći...
- Tuča zbog trobojke!
- "Vidimo se": Studenti objavili novi...
- Hitna pomoć nije došla po momka od 26...
- Pontonski most koji povezuje Zemunski...
- Turčin pretučen, pa pokraden na...
- Policija u Kruševcu zabranila Prajd...
- Burek
Чотрић: Захтевати права за Србе у Албанији
- Začetnik teme Andjela
- Datum pokretanja
Čitao sam skoro, sad ću da potražim...
- Poruka
- 69.400
Гуми, умишљаш да си ти и твоја националност тема мојих размишљања на ову тему.
Poslednja izmena od moderatora:
Alter_Ego_
Stara legenda
- Poruka
- 89.689
Тешко си га мени. Нишку тврђаву градили Турци.
- Poruka
- 38.576
U redu, Skadar je Srbija!
Pa smiješan si, kakve to veze ima?
Šta su Turci gradili po Srbiji? Jel to Turska?
Što ti znaš o popisu stanovništva u Albaniji?
Daj mi bilo koji relevantan podatak o broju Srba u Albaniji.
Alter_Ego_
Stara legenda
- Poruka
- 89.689
А шта је иначе Гуми по националности?
Тихи
Starosedelac
- Poruka
- 184.852
Gde ces boljeg dokaza od ove vesti da je srpski rezim u beogradu CIA-placenicki i izdajnicki!
Siptarima se ovde daju sva moguca i nemoguca prava dok 30.000 Srba u Albaniji nema pravo ni da se izjasni tako, nemaju pravo da daju srpska imena svojoj deci, nemaju pravo da uce svoj jezik!
Totalna diskriminacija!
A sluga nemacki konjusar Vucic nam ovde drzi neka predavanja i uvodi bosanske jezike!
Siptarima se ovde daju sva moguca i nemoguca prava dok 30.000 Srba u Albaniji nema pravo ni da se izjasni tako, nemaju pravo da daju srpska imena svojoj deci, nemaju pravo da uce svoj jezik!
Totalna diskriminacija!
A sluga nemacki konjusar Vucic nam ovde drzi neka predavanja i uvodi bosanske jezike!
svarozic
Buduća legenda
- Poruka
- 35.145
To poređenje nije na mjestu jer je Turska bila okupator na Balkanu, a Srbi su autoktoni... Popis u Albaniji nije u skladu sa međunarodnim i evropskim principima tako da to ništa ne vrijedi...
Andjela
Elita
- Poruka
- 23.874
Ne znam što znate o Srbima u Albaniji, još manje koliko ih ima.
Najlakše reći da ih ima 500.000, ali se izjašnjavaju kao Albanci jer im je zabranjeno izjašnjavati se kao Srbi.
Dragi Gumi...
Najbolje bi bilo da svoju primedbu napises RTS-u i gospodinu Cotricu i kazes im da lazu
Albanija ima nekakve clanove ustava i uredbe, ali to se ne primenjuje, nazalost. Drzava je u rasulu, vladaju bezakonje i fasizam...
"Što se tiče političkih prava nacionalnih manjina, stanje u Albaniji je dosta neodređeno.Osim grčke, druge nacionalne manjine nemaju nikakvih funkcionalnih prava. Pripadnici srpsko-crnogorske manjine u Albaniji kažu da su tokomč itavog 20. veka bili izloženi neprekidnoj diskriminaciji, kao što su to bile i ostale nacionalne manjine u ovoj zemlji.
Politika suzbijanja nacionalnih manjina uvedena je početkom tridesetih godina prošlog veka i nastavila se i u vreme Envera Hodže. Nije do puštana nastava na maternjem jeziku, nacionalne manjine izbrisane su iz udžbenika istorije, nealbanska imena i prezimena su zabranjivana ili menjana u albanska. Politička prava nisu postojala. Postepene promene uvedene su posle pada režima Envera Hodže, ali one napredujusporo. Srpsko-crnogorska manjina koncentrisana je na severu oko grada Skadra i u dolini Vrake, iako njenih pripadnika ima i drugde u Albaniji. Njihov tačan broj nije poznat i procenjuje se da ih je između 2.000 i 8.000, iako izvori bliski ovoj manjini tvrde da ih ima oko 30.000. Srpsko-crnogorska manjinska organizacija Morača-Rozafa zagovara integraciju u politički, javni i kulturni život, zaštitu i unapređenje nacionalnog identiteta, pravo na obrazovanje na maternjem jeziku i prostor u medijima podržan državnim programima, a sve to u skladu sa pravima navedenim u Ustavu Albanije i Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope. Kada je reč o političkim pravima manjina, Albanija je osnovala Nacionalni savet nacionalnih manjina, ali samo kao savetodavno telo pri vladi, lišeno stvarnog uticaja. U Savetu, međutim, postoji predstavnik srpsko-crnogorske manjine, što u neku ruku predstavlja priznanje njenog postojanja. Srpsko-crnogorska manjina traži usvajanje sveobuhvatnog zakona o nacionalnim manjinama koji bi ustanovio odgovarajući okvir za unapređenje položaja manjina. Oni takođe zagovaraju sklapanje bilateralnog sporazuma između Srbije i Albanije o zaštiti prava nacionalnih manjina koji bi poslužio kao most između dve zemlje.
Jedan učesnik je naveo da mnogi Albanci ne znaju koje grupe sačinjavaju slovensku manjinu u Albaniji, i da vrlo često brkaju Gorance, Makedonce, Srbe i Crnogorce.
Član 20 albanskog Ustava garantuje etničkim manjinama u Albaniji sva verska, etnička i jezička prava, kao i pravo na kulturni identitet. Te odredbe, međutim, ne ostvaruju se u praksi lako, uglavnom stoga što albanska vlada nije dovoljno aktivna u politici prema manjinama. Treba napomenuti da je usvajanje Zakona
protiv diskriminacije u ovoj zemlji pozitivan korak napred, jer on pruža zakonsku osnovu za borbu protiv diskriminacije u sektorima kao što je obrazovanje.
Nacionalisti u Albaniji se,međutim, snažno suprotstavljaju popisu koji bi sadržavao pitanja o verskoj i etničkoj pripadnosti, pre svega zbog toga što se plaše da će se broj Grka u Albaniji ispostaviti kao mnogo veći od priznatog. Nacionalisti strahuju da će se neki Albanci izjasniti kao Grci da bi stekli pristup boljim uslovima života u Grčkoj ili beneficijama u Albaniji. Oni nemaju poverenja u veliku grčku manjinu zbog zahteva da oblasti u južnoj Albaniji (severnom Epiru) naseljene Grcima dobiju autonomiju, ako ne i da budu prisajedinjene Grčkoj. Februara 2011. godine grupa od 52 intelektualca među kojima su bili i bivši predsednici Alfred Mojsiju i Redžep Mejdani, poslali su otvoreno pismo predsedniku Bamiru Topiju tražeći da se iz upitnika izbrišu dva gorepomenuta pitanja vezana za identitet. Posle duge javne debate popis stanovništ va je u aprilu odložen za novembar 2011. godine.
Albanija treba da usvoji sve neophodne zakone o manjinama u skladu sa najboljom evropskom praksom.
Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope za to pruža dobu osnovu. Bilo mi, međutim, od koristi proučiti i zakonska rešenja primenjena u drugim zemljama. Zakoni koje je donela Srbija ostvaranju saveta nacionalnih manjina i drugim oblicima kulturne i političke autonomije dobar su primer ovakvih reformi, kao što je i uvođenje „prirodnog“ cenzusa za političke stranke nacionalnih manjina koji obezbeđuje njihov ulazak u parlament."
- Poruka
- 3.896
- Poruka
- 38.576
Ma gle, ja znam da ste s razlogom nadrkani na Albance, ali advokatu Brajoviću pola toga ne vjerujem, a on priča ono što je tebi drago za čuti.
Zato se to i koristi za dnevopolitikantske potrebe, pa je to jasno i u naslovu: Vučiću, pitaj Ramu za to!
Zašto se nitko nije zabrinjavao pravima Srba u Albaniji prije 10 godina?
- Poruka
- 38.576
Dragi Gumi...
Najbolje bi bilo da svoju primedbu napises RTS-u i gospodinu Cotricu i kazes im da lazu
...
Pa može, a hoćeš li ti nazvati nekoga na HTV i reći da laže kada priča o tome kako se ugrožavaju prava Hrvata u Srbiji i kako ih je zbog toga dvostruko manje nego prije 30 godina?
- Poruka
- 69.400
Немам појма, очигледно је нешто из комшилука што има неодољиву потребу да види преко плота.
Расправа са њим и о њему нас одвлачи од разговора на ову тему која није ни мало безначајна.
Andjela
Elita
- Poruka
- 23.874
"Albanija spada u manju grupaciju onih evropskih i balkanskih zemalja u kojima je, nakon drugog svjetskog rata 1945. godine, uspostavljena tzv. vlast narodne demokratije. Godinu dana kasnije (1946) ona je dobila svoj prvi ustav, uglavnom, po ugledu na Ustav FNRJ koji je donešen, takođe, 1946. godine. U periodu do 1976. godine izvršene su njegove izmjene i dopune, da bi se iste godine (1976) došlo do novog ustava kojim je Albanija "država diktature proletarijata koja izražava i brani interes svih trudbenika". U ovom Ustavu se još kaže da je Albanija stupila u etapu potpune izgradnje socijalističkog društva i da je njen cilj "ostvarenje potpune izgradnje socijalizma i komunizma". U vezi sa ovakvim opredjeljenjem ona je promijenila ime u Narodnu Socijalističku Republiku Albaniju.[1]
Sa aspekta naslovljene teme neophodan je globalni uvid u onaj dio ustava i drugih pravnih akata u kojima se tretiraju opšta prava građana stanovnika, odnosno državljana Albanije. Lako je uočiti da su ona evidentno reducirana. Ustav Narodne Socijalističke Republike Albanije ne sadrži niz onih prava građana koja znače opštu civilizacijsku vrijednost i koja su proklamovana univerzalnom deklaracijom o pravima čovjeka.[2] To su: pravo na slobodu riječi, pravo na slobodno kretanje i vraćanje u zemlju, pravo na slobodno napuštanje i vraćanje u zemlju, pravo na imovinu, pravo roditelja da slobodno bira vrstu škole za svoju djecu, pravo na slobodno i mirno okupljanje, pravo na slobodu misli, vjeroispovijesti i savjesti, koje uključuje i pravo na promjenu vjeroispovjesti, savjesti i ubjeđenja, pravo da čovjek sam manifestuje svoju vjeru ili ubjeđenje putem nastave, ispovijedanje vjere ili obavljanja obreda a da zbog toga ne bude uznemiravan, pravo na slobodno izražavanje mišljenja uključujući pravo da ne bude uznemiravan zbog svoga mišljenja, pravo da prima ili emituje informaciju bez obzira na granice zemlje itd. Naveli smo samo ograničenja ili reduciranja onih prava koja su univerzalno prihvaćena kao opšte civilizacijske vrijednosti.[3] Dobar dio ostalih ograničenja građanskih prava proizlaze zbog drastičnog raskoraka između proklamovanog i stvarnog.
Nećemo detaljnije analizirati svako od navedenih a reduciranih građanskih prava. Analiziraćemo radi ilustracije samo par takvih primjera. Proklamuje se sloboda organizovanja, ali se odmah potom kaže da je Albanska partija rada (Partija na vlasti - primjedba autora) "jedina politička snaga društva". Čak se Ustavom zabranjuju organizacije "antidemokratskog, religioznog ili antisocijalističkog karaktera".[4] I dalje: garantuje se sloboda naučnog rada, književnog i umjetničkog stvaralaštva, ali se to podvodi pod socijalistički realizam i komunizam, odnosno pod ideologiju marksizma-lenjinizma.[5]
Kada su ovako drastično ograničena univerzalna prava svih građana Albanije, jasno je da ni prava nacionalnih manjina nisu bila pošteđena dodatnih ograničenja. U stvari, po Ustavu Narodne Socijalističke Republike Albanije "nacionalnim manjinama su garantovani zaštita i razvoj njihove kulture i narodnih tradicija, upotreba njihovog maternjeg jezika i njegovo učenje u školi, jednakost razvoja u svim oblastima društvenog života. Protivustavni su i kažnjivi po zakonu svaka privilegija, svaka nacionalna neravnopravnost i svaki postupak kojim se vređaju prava nacionalnih manjina".[6] Ova ustavna odredba razrađena je u Krivičnom zakonu na sljedeći način: "Pod pojmom genocida smatraju se djela učinjena u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja nacionalne, etničke ili rasne grupe. Krivični zakon inkriminiše i radnje uperene protivu nacionalnih manjina, zatim izazivanje mržnje ili razdora među nacionalnostima ili rasama."[7] Na žalost, nijedan drugi pravni propis Albanije ne obezbeđuje druge garancije koje prema ustavu imaju nacionalne manjine. I ovdje će doći do drastičnog odstupanja od proklamovanog i stvarnog, kako će se to vidjeti u daljem izlaganju.
Istakli smo da je položaj jugoslovenskih manjina u Albaniji zavisio od stanja međudržavnih odnosa. Odnose između Albanije i Jugoslavije u prvim godinama nakon oslobođenja 1945. godine karakteriše izuzetno prijateljstvo, koje je stvoreno u periodu narodno-oslobodilačkog rata i revolucije 1941-1945. godine. Razvoj međudržavnih odnosa do 1948. godine odvijao se u smislu širokog i permanentnog produbljavanja političkih, ekonomskih, kulturnih i svih drugih odnosa. U tom smislu sklopljeno je niz raznih ugovora i konvencija kojima su proširivane ekonomske veze dviju država, kulturna saradnja medu narodima i naročito prijateljstvo albanskog i jugoslovenskih naroda. Da bi se uklonile sve barijere za lakši i obimniji granični saobraćaj uložen je obostrani napor za stvaranje carinske unije i izjednačavanje nacionalnih valuta. Ove odnose je stimulisala ideja iz vremena NOR-a i revolucije o stvaranju jedne federativne zajednice albanskog i jugoslovenskih naroda, ili pak zajednice svih balkanskih naroda.
Ovoj saradnji je Jugoslavija pristupila sa željom da se podstaknu ljudski i materijalni potencijali siromašne i ratom opustošene Albanije. Odobravani su Albaniji beskamatni krediti isporučivana je čak i ona roba i oprema u kojima je oskudijevala i jugoslovenska privreda, intenzivna je bila naučno-tehnička i druga stručna pomoć."
svarozic
Buduća legenda
- Poruka
- 35.145
To je dobro pitanje... ne samo prethodnih 10, već prethodnih 100 godina... Srbi su asimilovani i u Rumuniji, i u Bugarskoj (u Bugarskoj i ubijani) i u Mađarskoj, Makedonci u Grčkoj (raseljavani i ubijani) itd. niko o tome nije vodio računa...
- Poruka
- 3.896
Zna li neko sa foruma nekog Srbina iz Albanije?
Da li je ikada u ičijoj famili postojalo makar i predanje o nekim rođacima iz Albanije?
Da li je ikada u ičijoj famili postojalo makar i predanje o nekim rođacima iz Albanije?
Andjela
Elita
- Poruka
- 23.874
"Ovakvo stanje međudržavnih odnosa uticalo je i na položaj jugoslovenskih manjina u Albaniji. I ovdje se može govoriti o dva bitno različita perioda odnosa u komne 1948. godina neosporno predstavlja pravi kamen međaš. S obzirom da su glavna pravna akta koja regulišu pitanja prava i života nacionalnih manjina uopšte - uslijedila nakon 1948. godine, kratki trogodišnji period najranijeg tretmana jugoslovenskih manjina u Albaniji - ostaje praktično epizodan.
Pod jugoslovenskim narodima koji kao manjina žive u Albaniji podrazumijevamo Makedonce, Srbe, Crnogorce, Muslimane i Hrvate. Na takav zaključak nas upućuju pouzdani izvori kao što su zapisnička saslušanja povratnika iz Albanije i albanskih emigranata, zapažanje naših građana koji su boravili u Albaniji, razgovori sa građanima koji imaju svoju rodbinu u Albaniji itd.[16] Izuzetno skromna literatura i novinski članci takođe upućuju na ovakav zaključak.
Hronološki gledano, jugoslovenske nacionalne manjine u Albaniji se nalaze još od prije stvaranja Albanije kao samostalne države prije prvog svjetskog rata. Jedan broj je došao u Albaniju u vrijeme prvog svjetskog rata 1914-1918. godine i u vrijeme međuratnog perioda 1918-1941. godine. Čak i u vrijeme NOR-a i revolucije 1941-1945. godine imamo primjera da su pripadnici jugoslovenskih naroda stalno se nastanjivali sa svojim porodicama u Albaniji. Motivi njihovog dolaska na ovaj geografski prostor su istoriografski objašnjeni. Od mnogih razloga navešćemo samo ekonomski momenat - išlo se iz siromašnih u poljoprivredno bogatije krajeve. Zatim valja istaći da ima dosta primjera da je glavni motiv ovakvih iseljavanja, naročito kod Crnogoraca, bio krvna osveta, odnosno bijeg zbog dugovanja u krvi.
Poslije 1945. godine ova narodna grupacija je uvećana za blizu 1000 novih pripadnika jugoslovenskih naroda, koji su kao stručna i tehnička pomoć dolazili u Albaniju. Jedan broj od njih je tamo zasnovao porodicu i trajno se naselio u Albaniji. Njima je, svakako, uvećana jugoslovenska kolonija u Albaniji. Najzad da kažemo da je nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine, takođe, bilo prebjega iz Jugoslavije u Albaniju, kojima se praktično završava proces doseljavanja pripadnika jugoslovenskih naroda na teritoriju Albanije.
Veoma je teško utvrditi broj Jugoslovena koji kao nacionalne manjine žive u Albaniji u navedenom periodu. Albanija je odmah poslije oslobođenja 1945. godine proglasila da su svi državljani Albanije isključivo Albanci. U prvim statističkim popisima stanovništva nema kolona sa podacima o nacionalnim manjinama. Kako je religija odmah bila zabranjena, da bi kasnije bila i dekretom ukinuta, ni po tom osnovu nije moguće utvrditi brojnost nacionalnih manjina. Tim prije što su i sami Albanci - pripadnici tri vjerske konfesije koje se iskazuju i u Jugoslaviji: pravoslavni, katolici i muslimani. Ipak se analitičkim postupkom i komparativnom metodom može doći do približno tačnog broja jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji. Pri tome mislimo na crkvene knjige umrlih, rođenih i krštenih do 1941. godine, na školske knjige i druge relevantne izvore.
Konkretnije procjene nalazimo u dokumentima Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Crne Gore, pa ćemo taj dio dokumenata citirati: "Prema prebjegovim riječima u Skadru i njegovoj okolini živi znatan broj lica porijeklom iz Jugoslavije, pretežno sa područja naše republike. U samom gradu koji broji oko 60 hiljada stanovnika - živi pretežno oko osam hiljada ovih lica nastanjenih pretežno u lađe "Kiras" i "Partizani", dok u okolini Skadra, odnosno Vraki, inače etnički čistoj, ima oko 500 ovakvih porodica što je približno 1.500 ovih lica i u Dobraču, u neposrednoj blizini lađe "Partizani", oko 20 porodica porijeklom iz naše zemlje. U međusobnim radnim ili drugim kontaktima - primjetna je solidarnost među ovim licima, kao i znatno izraženo korišćenje srpskohrvatskog jezika, mada je njegova upotreba strogo zabranjena. "U jednom drugom dokumentu stoji da na području Skadra živi "oko 10 hiljada Crnogoraca, računajući tu i muslimanske porodice iz Podgorice (Titograda) i Tuzi... Pored Crnogoraca i Muslimana iz Skadra i okoline ima veliki broj Srba starosjedelaca i oni se nalaze negdje niže od Tirane. Takođe je veliki broj Crnogoraca, Srba i Muslimana raseljen po čitavoj Albaniji".
U svakom slučaju u dokumentaciji Ujedinjenih naroda sa jugoslovenske strane su ušli podaci da u Albaniji danas živi oko sto hiljada pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina i to oko 60 hiljada Makedonaca, do 20 hiljada Srba i Crnogoraca, zatim 17 hiljada doseljenika iz Bosne i Hercegovine slovenskog porijekla - u Albaniji ih zovu "Bošnjaci" i jedan broj Hrvata i Goranaca za čiju procjenu brojnosti nema dovoljno podataka.[17] U dokumentaciji Republičkog SUP-a Crne Gore pominje se popis stanovništva u Albaniji iz 1948. godine, po kome je zabilježeno "preko 12 hiljada lica - iseljenika iz Crne Gore, mada prema nekim izvorima taj broj je bio daleko veći, pa se pominju dvostruke vrijednosti".[18] u istom materijalu se kaže da je tada "na području Skadra živjelo preko dvije hiljade, a na području Vrake hiljadu domaćinstava iz Crne Gore, koja su se služila srpskohrvatskim jezikom".[19]
Albanska strana raspolaže sa drugim podacima, koji su, takođe, prezentirani Ujedinjenim nacijama. U albanskim izvorima broj nacionalnih manjina u Albaniji iznosio je 1956. godine samo 5.566, što čini 0,4% ukupnog stanovništva Albanije. Pri tome valja imati u vidu da su među priznate manjine samo Grci i Makedonci, koji se prikazuju kao Sloveni. Popisom stanovništva 1979. godine Albanija evidentira još manji broj pripadnica nacionalnih manjina jugoslovenskog porijekla - samo 4.163, što čini 0.2% ukupnog stanovništva.[20] Pominju se još i oko "stotinu pripadnika srpske, crnogorske, hrvatske i drugih manjina".[21]
Ukoliko bi poklonih puno povjerenje navedenim podacima o broju pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji, kada je riječ o jugoslovenskim, ali i albanskim izvorima, nameće se samo jedan zaključak: za vrlo kratko vrijeme u Albaniji je izvršena asimilacija-albanizacija ogromnog broja pripadnika jugoslovenskih manjina."
Pod jugoslovenskim narodima koji kao manjina žive u Albaniji podrazumijevamo Makedonce, Srbe, Crnogorce, Muslimane i Hrvate. Na takav zaključak nas upućuju pouzdani izvori kao što su zapisnička saslušanja povratnika iz Albanije i albanskih emigranata, zapažanje naših građana koji su boravili u Albaniji, razgovori sa građanima koji imaju svoju rodbinu u Albaniji itd.[16] Izuzetno skromna literatura i novinski članci takođe upućuju na ovakav zaključak.
Hronološki gledano, jugoslovenske nacionalne manjine u Albaniji se nalaze još od prije stvaranja Albanije kao samostalne države prije prvog svjetskog rata. Jedan broj je došao u Albaniju u vrijeme prvog svjetskog rata 1914-1918. godine i u vrijeme međuratnog perioda 1918-1941. godine. Čak i u vrijeme NOR-a i revolucije 1941-1945. godine imamo primjera da su pripadnici jugoslovenskih naroda stalno se nastanjivali sa svojim porodicama u Albaniji. Motivi njihovog dolaska na ovaj geografski prostor su istoriografski objašnjeni. Od mnogih razloga navešćemo samo ekonomski momenat - išlo se iz siromašnih u poljoprivredno bogatije krajeve. Zatim valja istaći da ima dosta primjera da je glavni motiv ovakvih iseljavanja, naročito kod Crnogoraca, bio krvna osveta, odnosno bijeg zbog dugovanja u krvi.
Poslije 1945. godine ova narodna grupacija je uvećana za blizu 1000 novih pripadnika jugoslovenskih naroda, koji su kao stručna i tehnička pomoć dolazili u Albaniju. Jedan broj od njih je tamo zasnovao porodicu i trajno se naselio u Albaniji. Njima je, svakako, uvećana jugoslovenska kolonija u Albaniji. Najzad da kažemo da je nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine, takođe, bilo prebjega iz Jugoslavije u Albaniju, kojima se praktično završava proces doseljavanja pripadnika jugoslovenskih naroda na teritoriju Albanije.
Veoma je teško utvrditi broj Jugoslovena koji kao nacionalne manjine žive u Albaniji u navedenom periodu. Albanija je odmah poslije oslobođenja 1945. godine proglasila da su svi državljani Albanije isključivo Albanci. U prvim statističkim popisima stanovništva nema kolona sa podacima o nacionalnim manjinama. Kako je religija odmah bila zabranjena, da bi kasnije bila i dekretom ukinuta, ni po tom osnovu nije moguće utvrditi brojnost nacionalnih manjina. Tim prije što su i sami Albanci - pripadnici tri vjerske konfesije koje se iskazuju i u Jugoslaviji: pravoslavni, katolici i muslimani. Ipak se analitičkim postupkom i komparativnom metodom može doći do približno tačnog broja jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji. Pri tome mislimo na crkvene knjige umrlih, rođenih i krštenih do 1941. godine, na školske knjige i druge relevantne izvore.
Konkretnije procjene nalazimo u dokumentima Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Crne Gore, pa ćemo taj dio dokumenata citirati: "Prema prebjegovim riječima u Skadru i njegovoj okolini živi znatan broj lica porijeklom iz Jugoslavije, pretežno sa područja naše republike. U samom gradu koji broji oko 60 hiljada stanovnika - živi pretežno oko osam hiljada ovih lica nastanjenih pretežno u lađe "Kiras" i "Partizani", dok u okolini Skadra, odnosno Vraki, inače etnički čistoj, ima oko 500 ovakvih porodica što je približno 1.500 ovih lica i u Dobraču, u neposrednoj blizini lađe "Partizani", oko 20 porodica porijeklom iz naše zemlje. U međusobnim radnim ili drugim kontaktima - primjetna je solidarnost među ovim licima, kao i znatno izraženo korišćenje srpskohrvatskog jezika, mada je njegova upotreba strogo zabranjena. "U jednom drugom dokumentu stoji da na području Skadra živi "oko 10 hiljada Crnogoraca, računajući tu i muslimanske porodice iz Podgorice (Titograda) i Tuzi... Pored Crnogoraca i Muslimana iz Skadra i okoline ima veliki broj Srba starosjedelaca i oni se nalaze negdje niže od Tirane. Takođe je veliki broj Crnogoraca, Srba i Muslimana raseljen po čitavoj Albaniji".
U svakom slučaju u dokumentaciji Ujedinjenih naroda sa jugoslovenske strane su ušli podaci da u Albaniji danas živi oko sto hiljada pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina i to oko 60 hiljada Makedonaca, do 20 hiljada Srba i Crnogoraca, zatim 17 hiljada doseljenika iz Bosne i Hercegovine slovenskog porijekla - u Albaniji ih zovu "Bošnjaci" i jedan broj Hrvata i Goranaca za čiju procjenu brojnosti nema dovoljno podataka.[17] U dokumentaciji Republičkog SUP-a Crne Gore pominje se popis stanovništva u Albaniji iz 1948. godine, po kome je zabilježeno "preko 12 hiljada lica - iseljenika iz Crne Gore, mada prema nekim izvorima taj broj je bio daleko veći, pa se pominju dvostruke vrijednosti".[18] u istom materijalu se kaže da je tada "na području Skadra živjelo preko dvije hiljade, a na području Vrake hiljadu domaćinstava iz Crne Gore, koja su se služila srpskohrvatskim jezikom".[19]
Albanska strana raspolaže sa drugim podacima, koji su, takođe, prezentirani Ujedinjenim nacijama. U albanskim izvorima broj nacionalnih manjina u Albaniji iznosio je 1956. godine samo 5.566, što čini 0,4% ukupnog stanovništva Albanije. Pri tome valja imati u vidu da su među priznate manjine samo Grci i Makedonci, koji se prikazuju kao Sloveni. Popisom stanovništva 1979. godine Albanija evidentira još manji broj pripadnica nacionalnih manjina jugoslovenskog porijekla - samo 4.163, što čini 0.2% ukupnog stanovništva.[20] Pominju se još i oko "stotinu pripadnika srpske, crnogorske, hrvatske i drugih manjina".[21]
Ukoliko bi poklonih puno povjerenje navedenim podacima o broju pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji, kada je riječ o jugoslovenskim, ali i albanskim izvorima, nameće se samo jedan zaključak: za vrlo kratko vrijeme u Albaniji je izvršena asimilacija-albanizacija ogromnog broja pripadnika jugoslovenskih manjina."
- Poruka
- 38.576
Ma jeb.ote termin "okupator".
Okupator je onaj koji je popušio, jer da nije popušio, ne bi ga zvali okupatorom.
Andjela
Elita
- Poruka
- 23.874
"Kada je riječ o nacionalnoj manjini porijeklom iz Crne Gore imamo pouzdane podatke odakle ona potiče. Riječ je o slijedećim regionima: Cetinje - Čevo i Cekin, Titograd - Zeta, Kuči i Piperi, Budva - Maine i Bečići, zatim Virpazar. Bijelo Polje, Nikšić - Pješivci, Danilovgrad - Spuž i selo Sekulići itd. Podaci govore da su doseljenici u Albaniji bili i iz Hercegovine - Stolac.[22] Raspolaže se sa podatkom da su ovi došljaci porijeklom iz 147 bratstava iz Crne Gore, od kojih je 40 bratstava crnogorske nacionalnosti. Prema podacima iz 1981. godine u Albaniji je živjelo 809 porodica - iseljenika iz Crne Gore i to: sa područja Titograda 426 porodica, Bara i Ulcinja - 271, Plava i Gusinja - 112 porodica.[23 ]Među najbrojnija bratstva pominju se Martinići, Matanovići, Pelevići, Rešetari. Bašanovići, Brajovići, Roganovići, Popovići, Krstovići, Senići, Đinovići. Mikulići, Đurčevići i Krkotići, a odmah iza njih dolaze Banjevići, Šunjevići, Mrenovići. Kračkovići, Kavarići, Uskokovići, Ajkovići, Ćeklići, Žarići, Bešovići, Nikići. Lambulići i Zlatičanini.[24] Ipak se može reći da dobar dio crnogorske kolonije u Albaniji čine Muslimani sa područja Plava i Rožaja, Bara i Ulcinja, i naravno iz Podgorice, odnosno Titograda
Jugoslovenske nacionalne manjine u Albaniji bile su uglavnom nastanjene uz granični pojas prema Crnoj Gori, Srbiji (Kosovo i Metohija) i Makedoniji. Makedonci naseljavaju teritoriju Gorija, Donja Prespa, zatim dio ohridsko-prespanskog kraja, Golo Brdo i dio Gore. Srpskog življa ima u Centralnoj Albaniji: Muzečeja. sela Fijer, Ljušnja, Berat, Uznovo, Divjake, Šijak, Kavaja, Elbasan. Takozvani Bošnjaci su bježeći od austrougarskog ugnjetavanja, nakon 1878. godine, krenuli prema Turskoj i zaustavili se u Albaniji - u neposrednoj blizini Drača, u gradiću Šijak, u selima Biak i Kodžos. Živalj iz Crne Gore - Crnogorci i Muslimani nastanjeni su na području Vrake, Drača i Skadra - u selima Omara, Grilja, Starog Borića, Kotrobudana i Kamenice. Riječ je o relativno bogatim i plodnim prostorima koje je opredjeljivalo i način života i zanimanja. Tako se najveći broj jugoslovenske kolonije u Albaniji bavi poljoprivredom, trgovinom i drugim zanimanjima. Ima međutim, primjera da su pripadnici jugoslovenskih manjina postajali istaknuti privrednici, prosvjetni radnici, sportisti ili pak umjetnici.
Raspolažemo pouzdanim podacima da su zauzimali istaknute položaje u kulturnom i društveno-političkom životu mjesta ili zemlje. Navešćemo neke od tih funkcija: sekretar Centralnog komiteta omladine Albanije, sekretar Saveza književnika i umjetnika Albanije, direktor Hladnjače u Skadru i zamjenik sekretara Partije, oficir albanske armije, poslanik - član Narodne skupštine Albanije, istaknuti i vrlo popularni književnik i prevodilac sa albanskog na makedonski jezik i obratno, najzad prvotimac poznatog fudbalskog kluba Partizan iz Tirane.[25] Taj lični uspon su lakše ostvarivali ako su mijenjali nacionalnu pripadnost. Otuda su neki Kadići postajali Kadije, Mišovići - Misije, Fušići - Fuši, Matijevići - Matije, Bulatovići - Bulati, Brajovići - Ferizaj ili Jako, Silići - Silići, Nikolići - Miđeni, Pevčići - Jovani, Krstovići - Nikolaji, Ajkovići Ajkaji, Spasovići - Spaso, Bačići - Bači itd.
Raspolažemo sa dosta dugim spiskom izmijenjenih prezimena jugoslovenske manjine koja živi na područjima Skadra:
- Gokovi (Gokovići)
- Buljaja (Bulić)
- Hebovija (Hebovići)
- Buku (Bukovac)
- Haluni (Halunovići)
- Leka (Lekić)
- Seknići (Seknići)
- Paša (Pašić)
- Baša (Bašići)
- Ćulići (Ćulić)
- Bašli (Bešlić)
- Kapaj (Kapić)
- Maša (Mašić)
- Bibezići (Bibezić)
- Jahja (Jahići)
- Keraj (Kerović)
- Osmani (Osmanagići)
- Tuzi (Tuzović)
- Borši (Boršić)
- Ljumani (Ljumanović)
- Pirani (Piranići)
- Smaja (Smajić)
- Ferizi (Ferizovići)
- Mandija (Mandići)
- Buljaj (Bulići)
- Nikšići (Nikšić)
- Ademovi (Ademović)
- Pepa (Pepić)
- Salagaj (Salagić)
- Hadžagići (Hadžagići)
- Begani (Beganovići)
- Zmijani (Zmijanović)
- Gruda (Grudić)
- Dizdari (Dizdarević)
- Salagaj (Salagić)
- Hadži (Hadžiomerović)
Uz navedeni tabelarni pregled albaniziranih prezimena, navodimo neke karakteristične detalje. Recimo, detalj vezan za ime prebjega Musaja Julke iz 1986. godine koja kaže da joj se otac zove Vojin Đinović a majka Bosa Sekulić, po profesiji - beračica duvana u mjesnoj kooperativi. Inače, J. Musaja je udata za Tom Ljumaja. I dalje, citiramo dokumenta iz istog arhivskog fonda: Albanski državljanin Krsto Kosta, od oca Rada Zlatičanina i majke Ruže "na naše pitanje šta je po nacionalnosti odgovara - Albanac" jer se "zvanično ne priznaje postojanje crnogorske manjine". Ovaj dokumenat potiče iz 1987. godine, a sličan je slučaj i sa prebjegom Androm Popajem iz 1989. godine. On je "od oca Radomira Popovića i majke Zore, rođene Matanović... Moj pokojni otac Radomir ima samo jednog brata - Vasilj Popaja". U istom kontekstu citiramo izjavu još jednog prebjega iz 1985. godine: "Ja sam rođen na Zlatičanin. Imao sam svjedočanstva sve dok sam završio osnovnu školu sa tim prezimenom... Četiri godine dok sam učio gimnaziju bio sam, takođe, Zlatičanin. Kada je bilo da pođem na fakultet - neko mi je promijenio prezime a da nijesmo znali ko je to uradio. Onda sam primijetio da su mi dokumenta prepravljena na Krstoja. Cijela naša porodica postala je Krstoja. Ko je to uradio - ne znam. Znam da se tražilo od ljudi da svi promijene prezimena, ona koja završavaju na "ić". Od svih kuća su uzeli po nekog predstavnika i pitali ga kako će prezime da uzme. Moj otac je bio predstavnik Zlatičanina i s obzirom da mu se djed zvao Krsto - on je uzeo ime Krstoja."[26]
Trebalo bi izvršiti dopunska istraživanja da bi se tačno utvrdilo u kojim slučajevima je bila u pitanju represija, veoma intenzivna i uporna, a kada se to radilo po osnovu protekcionizma i manjih privilegija. U svakom slučaju i u ovakvim radnjama treba tražiti razloge drastičnih razlika u prikazivanju broja jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji u interpretaciji jugoslovenske i albanske strane. Inače, valja reći da je jugoslovenska kolonija u Albaniji nastojala da u slozi živi sa svojim prvim susjedima - Albancima. O tome govori i jedan dokumenat prebjega Albanca iz 1986. godine, pa ćemo taj dio citirati: "Stanovništvo crnogorskog porijekla je u mnogo prisnijim odnosima sa Albancima katolicima, nego sa Albancima - muslimanske vjeroispovjesti. U prilog toga, prebjeg navodi da se sa katolicima brojnije sklapaju prijateljstva udadba - ženidba, dok je sa muslimanima to vrlo rijetka pojava. Osim toga, za vrijeme vjerskih praznika Crnogorci i katolici se međusobno obilaze, čestitaju slave i slično, dok to nije slučaj sa Muslimanima. Stanovništvo crnogorskog porijekla slavi - Uskrs, Božić, Đurđevdan i slično. To se čini krijući od vlasti."[26a]"
- - - - - - - - - -
"U periodu do 1945. godine jugoslovenske manjine u Albaniji ostvarile su ona prava koja su proklamovale članice Društva naroda svojom deklaracijom iz 1921. godine. Imali su svoje škole i svoje učitelje. U njima se nastava izvodila na maternjem jeziku, a po programu iz Jugoslavije. Imali su svoje crkve i druga vjerska obilježja. Okupljali su se u nacionalna kulturno-umjetnička društva itd.
Sa tim pravima i pogodnostima za nacionalne manjine dočekana je godina oslobođenja 1945. U vrijeme izuzetno dobrih međudržavnih odnosa, dakle do 1948. godine, stimulisana je takva aktivnost. Ograničavanje prava po osnovu vjeroispovjesti - jednako ih je pogađalo kao i sve Albance. Isto se može reći za ograničenost univerzalnih ljudskih prava koja je jednako pogađala sve državljane Albance, uključujući tu i pripadnike jugoslovenskih nacionalnih manjina.
Nakon 1948. godine, međutim, dolazi do drastičnog smanjenja opštih građanskih prava i prava nacionalnih manjina jugoslovenske kolonije u Albaniji, njih tretiraju više kao neprijatelje nego kao sunarodnike. U izvještaju Jugoslovenskog poslanstva od 8. II 1949. godine pominju se uskraćena prava po osnovu Zakona o socijalnom osiguranju, zatim prava sklapanja brakova, prava zaštite imovine, kao i druga pitanja pravne pomoći.[27]"
Jugoslovenske nacionalne manjine u Albaniji bile su uglavnom nastanjene uz granični pojas prema Crnoj Gori, Srbiji (Kosovo i Metohija) i Makedoniji. Makedonci naseljavaju teritoriju Gorija, Donja Prespa, zatim dio ohridsko-prespanskog kraja, Golo Brdo i dio Gore. Srpskog življa ima u Centralnoj Albaniji: Muzečeja. sela Fijer, Ljušnja, Berat, Uznovo, Divjake, Šijak, Kavaja, Elbasan. Takozvani Bošnjaci su bježeći od austrougarskog ugnjetavanja, nakon 1878. godine, krenuli prema Turskoj i zaustavili se u Albaniji - u neposrednoj blizini Drača, u gradiću Šijak, u selima Biak i Kodžos. Živalj iz Crne Gore - Crnogorci i Muslimani nastanjeni su na području Vrake, Drača i Skadra - u selima Omara, Grilja, Starog Borića, Kotrobudana i Kamenice. Riječ je o relativno bogatim i plodnim prostorima koje je opredjeljivalo i način života i zanimanja. Tako se najveći broj jugoslovenske kolonije u Albaniji bavi poljoprivredom, trgovinom i drugim zanimanjima. Ima međutim, primjera da su pripadnici jugoslovenskih manjina postajali istaknuti privrednici, prosvjetni radnici, sportisti ili pak umjetnici.
Raspolažemo pouzdanim podacima da su zauzimali istaknute položaje u kulturnom i društveno-političkom životu mjesta ili zemlje. Navešćemo neke od tih funkcija: sekretar Centralnog komiteta omladine Albanije, sekretar Saveza književnika i umjetnika Albanije, direktor Hladnjače u Skadru i zamjenik sekretara Partije, oficir albanske armije, poslanik - član Narodne skupštine Albanije, istaknuti i vrlo popularni književnik i prevodilac sa albanskog na makedonski jezik i obratno, najzad prvotimac poznatog fudbalskog kluba Partizan iz Tirane.[25] Taj lični uspon su lakše ostvarivali ako su mijenjali nacionalnu pripadnost. Otuda su neki Kadići postajali Kadije, Mišovići - Misije, Fušići - Fuši, Matijevići - Matije, Bulatovići - Bulati, Brajovići - Ferizaj ili Jako, Silići - Silići, Nikolići - Miđeni, Pevčići - Jovani, Krstovići - Nikolaji, Ajkovići Ajkaji, Spasovići - Spaso, Bačići - Bači itd.
Raspolažemo sa dosta dugim spiskom izmijenjenih prezimena jugoslovenske manjine koja živi na područjima Skadra:
- Gokovi (Gokovići)
- Buljaja (Bulić)
- Hebovija (Hebovići)
- Buku (Bukovac)
- Haluni (Halunovići)
- Leka (Lekić)
- Seknići (Seknići)
- Paša (Pašić)
- Baša (Bašići)
- Ćulići (Ćulić)
- Bašli (Bešlić)
- Kapaj (Kapić)
- Maša (Mašić)
- Bibezići (Bibezić)
- Jahja (Jahići)
- Keraj (Kerović)
- Osmani (Osmanagići)
- Tuzi (Tuzović)
- Borši (Boršić)
- Ljumani (Ljumanović)
- Pirani (Piranići)
- Smaja (Smajić)
- Ferizi (Ferizovići)
- Mandija (Mandići)
- Buljaj (Bulići)
- Nikšići (Nikšić)
- Ademovi (Ademović)
- Pepa (Pepić)
- Salagaj (Salagić)
- Hadžagići (Hadžagići)
- Begani (Beganovići)
- Zmijani (Zmijanović)
- Gruda (Grudić)
- Dizdari (Dizdarević)
- Salagaj (Salagić)
- Hadži (Hadžiomerović)
Uz navedeni tabelarni pregled albaniziranih prezimena, navodimo neke karakteristične detalje. Recimo, detalj vezan za ime prebjega Musaja Julke iz 1986. godine koja kaže da joj se otac zove Vojin Đinović a majka Bosa Sekulić, po profesiji - beračica duvana u mjesnoj kooperativi. Inače, J. Musaja je udata za Tom Ljumaja. I dalje, citiramo dokumenta iz istog arhivskog fonda: Albanski državljanin Krsto Kosta, od oca Rada Zlatičanina i majke Ruže "na naše pitanje šta je po nacionalnosti odgovara - Albanac" jer se "zvanično ne priznaje postojanje crnogorske manjine". Ovaj dokumenat potiče iz 1987. godine, a sličan je slučaj i sa prebjegom Androm Popajem iz 1989. godine. On je "od oca Radomira Popovića i majke Zore, rođene Matanović... Moj pokojni otac Radomir ima samo jednog brata - Vasilj Popaja". U istom kontekstu citiramo izjavu još jednog prebjega iz 1985. godine: "Ja sam rođen na Zlatičanin. Imao sam svjedočanstva sve dok sam završio osnovnu školu sa tim prezimenom... Četiri godine dok sam učio gimnaziju bio sam, takođe, Zlatičanin. Kada je bilo da pođem na fakultet - neko mi je promijenio prezime a da nijesmo znali ko je to uradio. Onda sam primijetio da su mi dokumenta prepravljena na Krstoja. Cijela naša porodica postala je Krstoja. Ko je to uradio - ne znam. Znam da se tražilo od ljudi da svi promijene prezimena, ona koja završavaju na "ić". Od svih kuća su uzeli po nekog predstavnika i pitali ga kako će prezime da uzme. Moj otac je bio predstavnik Zlatičanina i s obzirom da mu se djed zvao Krsto - on je uzeo ime Krstoja."[26]
Trebalo bi izvršiti dopunska istraživanja da bi se tačno utvrdilo u kojim slučajevima je bila u pitanju represija, veoma intenzivna i uporna, a kada se to radilo po osnovu protekcionizma i manjih privilegija. U svakom slučaju i u ovakvim radnjama treba tražiti razloge drastičnih razlika u prikazivanju broja jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji u interpretaciji jugoslovenske i albanske strane. Inače, valja reći da je jugoslovenska kolonija u Albaniji nastojala da u slozi živi sa svojim prvim susjedima - Albancima. O tome govori i jedan dokumenat prebjega Albanca iz 1986. godine, pa ćemo taj dio citirati: "Stanovništvo crnogorskog porijekla je u mnogo prisnijim odnosima sa Albancima katolicima, nego sa Albancima - muslimanske vjeroispovjesti. U prilog toga, prebjeg navodi da se sa katolicima brojnije sklapaju prijateljstva udadba - ženidba, dok je sa muslimanima to vrlo rijetka pojava. Osim toga, za vrijeme vjerskih praznika Crnogorci i katolici se međusobno obilaze, čestitaju slave i slično, dok to nije slučaj sa Muslimanima. Stanovništvo crnogorskog porijekla slavi - Uskrs, Božić, Đurđevdan i slično. To se čini krijući od vlasti."[26a]"
- - - - - - - - - -
"U periodu do 1945. godine jugoslovenske manjine u Albaniji ostvarile su ona prava koja su proklamovale članice Društva naroda svojom deklaracijom iz 1921. godine. Imali su svoje škole i svoje učitelje. U njima se nastava izvodila na maternjem jeziku, a po programu iz Jugoslavije. Imali su svoje crkve i druga vjerska obilježja. Okupljali su se u nacionalna kulturno-umjetnička društva itd.
Sa tim pravima i pogodnostima za nacionalne manjine dočekana je godina oslobođenja 1945. U vrijeme izuzetno dobrih međudržavnih odnosa, dakle do 1948. godine, stimulisana je takva aktivnost. Ograničavanje prava po osnovu vjeroispovjesti - jednako ih je pogađalo kao i sve Albance. Isto se može reći za ograničenost univerzalnih ljudskih prava koja je jednako pogađala sve državljane Albance, uključujući tu i pripadnike jugoslovenskih nacionalnih manjina.
Nakon 1948. godine, međutim, dolazi do drastičnog smanjenja opštih građanskih prava i prava nacionalnih manjina jugoslovenske kolonije u Albaniji, njih tretiraju više kao neprijatelje nego kao sunarodnike. U izvještaju Jugoslovenskog poslanstva od 8. II 1949. godine pominju se uskraćena prava po osnovu Zakona o socijalnom osiguranju, zatim prava sklapanja brakova, prava zaštite imovine, kao i druga pitanja pravne pomoći.[27]"
svarozic
Buduća legenda
- Poruka
- 35.145
Alter_Ego_
Stara legenda
- Poruka
- 89.689
- Poruka
- 38.576
Koliko u Albaniji živi Crnogoraca, ili možda Hrvata, i zašto se Crna Gora ili Hrvatska ne bune?
Da budemo jasni, problem prava Srba u Albaniji je problem dnevne politike, a ne brige za vlastiti narod.
Da budemo jasni, problem prava Srba u Albaniji je problem dnevne politike, a ne brige za vlastiti narod.
Poslednja izmena:
Andjela
Elita
- Poruka
- 23.874
"Postepeno se prelazi na razne vidove represije kojima su bili izloženi svi Jugosloveni u Albaniji. Navešćemo primjer maltretiranja lica koja su izrazila želju za povratak u domovinu. To pravo im je uskraćeno s motivacijom da su dobrovoljno prihvatili albansko državljanstvo jer su učestvovali na prvim izborima u Albaniji organizovanim 2. XII 1945. godine. U stvari, tamošnje vlasti su pozvale jugoslovenske državljane da potpišu izjavu o svom učešću na navedenim izborima bez posljedica po svoju državnost. U pozivu za glasanje stajalo je obrazloženje "da mogu kao i jugoslovenski državljani glasati za narodnu vlast koja je tako srodna sa vlašću FNRJ iako biračko pravo može pripadati samo državljanima dotične zemlje".[28] Kasnije su objasnile da su činom učešća na izborima naši državljani automatski postali albanski državljani i da je zbog toga zahtjev za njihovu repatrijaciju bespredmetan ("na ovaj način oni su izjavili svoju slobodnu volju da prihvate albansko državljanstvo", "albanski pravni sistem ne dozvoljava da albanski državljani istodobno imaju i drugo državljanstvo").[29]
Ne upuštajući se u detaljniju analizu ovoga spora valja reći da ovim glasanjem Jugosloveni u Albaniji "nisu protiv svoje volje mogli steći državljanstvo Narodne Republike Albanije". Najzad, Zakon o državljanstvu Narodna Republika Albanija je donijela tek 16. decembra 1946. godine, dakle godinu dana nakon spornog učešća Jugoslovena na izborima, decembra 1945. godine. I dalje, navedeni zakon predviđao je polaganje zakletve stranaca koji su primali albansko državljanstvo. Nema podataka iz kojih bi se moglo zaključiti da je to uradio makar jedan jugoslovenski državljanin. O teškoćama koje su pravljene Jugoslovenima po ovom osnovu govori i podatak da je do marta 1950. godine repatrirano samo 175 porodica, iako su takvi zahtjevi bili višestruko veći.
Slična maltretiranja doživljavaju vlasnici tzv. dvovlasničkih imanja. Sa teritorije SR Crne Gore bila su 243 dvovlasnika sa posjedima u Albaniji i 132 albanska dvovlasnika sa imanjima u Crnoj Gori. Jugoslovenski dvovlasnici imali su na području Albanije 2.330 hektara imovine, od čega 1.300 ha pašnjaka, 880 ha šuma i 150 ha oranice. Albanski dvovlasnici, međutim, imali su u Jugoslaviji samo 100 ha zemlje.
Odmah nakon oslobođenja 1945. godine - Zakonom o agrarnoj reformi u Albaniji 1945. i 1946. godine bespravno je oduzeto 123 dvovlasnička imanja sa teritorije Crne Gore. Albanske vlasti su oduzele zemlju jugoslovenskih dvovlasnika u Albaniji bez zakonskog osnova i bez ikakvog dogovora sa nadležnim jugoslovenskim vlastima ili pak sa samim dvovlasnicima. Na drugoj strani, pak, albanski dvovlasnici su zadržali svoja ranija prava na imanja u Jugoslaviji, koja oni nisu koristili jer im albanske pogranične vlasti nisu davale dozvolu za prelaz preko granice.[30]
I tzv. ibeovci, koji su nakon sukoba sa SSSR-om 1948. godine napuštali Jugoslaviju i tražili utočište u Albaniji, bili su takođe izloženi raznoraznim pritiscima - da promijene državljanstvo, da se kao diverzanti vraćaju u Jugoslaviju, da promijene nacionalnu pripadnost, ime i prezime itd. Jedan od njih koji se nakon 41 godine vratio iz Albanije sa urednim pasoškim ispravama (sa svojim imenom i prezimenom), razočarano kaže da je to prokleta zemlja i prokleti narod. Ono što bi svuda zvučalo kao nevjerovatno tamo je realno. Tamo, na primjer, niko ne smije da nosi bradu, a za nošenje brkova se traži odobrenje."
Ne upuštajući se u detaljniju analizu ovoga spora valja reći da ovim glasanjem Jugosloveni u Albaniji "nisu protiv svoje volje mogli steći državljanstvo Narodne Republike Albanije". Najzad, Zakon o državljanstvu Narodna Republika Albanija je donijela tek 16. decembra 1946. godine, dakle godinu dana nakon spornog učešća Jugoslovena na izborima, decembra 1945. godine. I dalje, navedeni zakon predviđao je polaganje zakletve stranaca koji su primali albansko državljanstvo. Nema podataka iz kojih bi se moglo zaključiti da je to uradio makar jedan jugoslovenski državljanin. O teškoćama koje su pravljene Jugoslovenima po ovom osnovu govori i podatak da je do marta 1950. godine repatrirano samo 175 porodica, iako su takvi zahtjevi bili višestruko veći.
Slična maltretiranja doživljavaju vlasnici tzv. dvovlasničkih imanja. Sa teritorije SR Crne Gore bila su 243 dvovlasnika sa posjedima u Albaniji i 132 albanska dvovlasnika sa imanjima u Crnoj Gori. Jugoslovenski dvovlasnici imali su na području Albanije 2.330 hektara imovine, od čega 1.300 ha pašnjaka, 880 ha šuma i 150 ha oranice. Albanski dvovlasnici, međutim, imali su u Jugoslaviji samo 100 ha zemlje.
Odmah nakon oslobođenja 1945. godine - Zakonom o agrarnoj reformi u Albaniji 1945. i 1946. godine bespravno je oduzeto 123 dvovlasnička imanja sa teritorije Crne Gore. Albanske vlasti su oduzele zemlju jugoslovenskih dvovlasnika u Albaniji bez zakonskog osnova i bez ikakvog dogovora sa nadležnim jugoslovenskim vlastima ili pak sa samim dvovlasnicima. Na drugoj strani, pak, albanski dvovlasnici su zadržali svoja ranija prava na imanja u Jugoslaviji, koja oni nisu koristili jer im albanske pogranične vlasti nisu davale dozvolu za prelaz preko granice.[30]
I tzv. ibeovci, koji su nakon sukoba sa SSSR-om 1948. godine napuštali Jugoslaviju i tražili utočište u Albaniji, bili su takođe izloženi raznoraznim pritiscima - da promijene državljanstvo, da se kao diverzanti vraćaju u Jugoslaviju, da promijene nacionalnu pripadnost, ime i prezime itd. Jedan od njih koji se nakon 41 godine vratio iz Albanije sa urednim pasoškim ispravama (sa svojim imenom i prezimenom), razočarano kaže da je to prokleta zemlja i prokleti narod. Ono što bi svuda zvučalo kao nevjerovatno tamo je realno. Tamo, na primjer, niko ne smije da nosi bradu, a za nošenje brkova se traži odobrenje."
- Poruka
- 38.576
Znamo da je kod vas tako, kod nas se zna dobro ko je okupator
Ma da, a tko je okupator bio u Otomanskom carstvu?
Andjela
Elita
- Poruka
- 23.874
"Proces obespravljivanja jugoslovenske manjine u Albaniji otvoren naročito 1948. godine pretvara se u represiju. Njeni pripadnici su proglašavani nepouzdanim i neprijateljskim elementom. Zabranjeno im je isticanje bilo kakvih obilježja i upražnjavanje običaja koji su podsjećali na njihovo nacionalno porijeklo. Kao najbitnije - jugoslovenska manjina u Albaniji jednostavno nije ni pravno ni suštinski priznavana. Ona kao da nije ni postojala. Pripadnici jugoslovenske nacionalne manjine bili su građani drugog reda u Albaniji u prvih desetak godina nakon Rezolucije Informbiroa 1948 godine. Bili su protjerivani sa svojih ognjišta, raseljavani u manje plodne krajeve Albanije i zatvarani pod optužbom da su "titoisti".
Drugi talas obespravljivanja jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji počeo je šezdesetih godina - odmah nakon prezentiranja jugoslovenske Bele Knjige u Ujedinjenim nacijama. Više nije riječ samo o fizičkoj represiji. Otvoren je proces sistematske albanizacije jugoslovenskih nacionalnih manjina, kojim su bitno ograničena nacionalna, etnička, kulturna i druga prava. Lišeni su mogućnosti da komuniciraju na bilo koji način sa maticom zemljom. U sredstvima informisanja objavljeno je puno tekstova u kojima se tendenciozno prikazuju prava i položaj albanskog naroda u Jugoslaviji. Predstavnica makedonske manjine Leteri Male (u stvari, Malevska), sa tribine VI kongresa DGA (demokratski front zena Albanije) izjavljuje: "Nacionalne manjine u Albaniji su živi dokaz pravilne politike što je vodi Partija."[31]
U jeku ovako organizovane političke kampanje donešen je čitav niz pravnih akata koji su označili tihu i sistematsku asimilaciju jugoslovenskih manjina. Pomenućemo ona najvažnija koja su kao takva bila pravi udar na inače ograničena prava jugoslovenskih nacionalnih manjina. Prvi na redu je Dekret o promjeni neprikladnih imena i prezimena, donesen 1966. godine, koji je otvorio put zatiranja dotadašnjih nacionalnih imena. Već smo naveli jedan broj takvih imena, čime se ovo pitanje ne iscrpljuje. Godinu dana kasnije usvojen je Dekret o ukidanju religije (1967) što je bio jedinstven slučaj u civilizovanom svijetu. Poznato je da je crkva oduvijek bila centar prosvjete i zaštitnik nacionalnog bića, pa je i ovaj akt usmjeren u asimilatorsku funkciju. Novi udar po nacionalna prava jugoslovenskih manjina predstavljaju dekreti o izmjeni naziva pojedinih mjesta, doneseni u kontinuitetu 29. V 1972, 22. XII 1974. i 23. IX 1975. godine. Iste 1975. godine usvojen je Dekret kojim je naložena promjena, odnosno davanje samo albanskih imena koja su pobrojana na spiskovima mogućih imena.[32]
Činjenica da je po popisu stanovništva u Albaniji 1979. godine evidentiran ukupan broj nacionalnih manjina od malo više od 4.000 dovoljno govori da je Albanija u ovom periodu veoma uspješno sprovodila politiku asimilacije svih nacionalnih manjina, pa tako i jugoslovenske nacionalne manjine."
- - - - - - - - - -
"Treći asimilatorski talas jugoslovenskih manjina u Albaniji započinje donošenjem i danas važećeg Ustava Narodne Socijalističke Republike Albanije 1976. godine. U njemu se, kako smo već istakli, pominju nacionalne manjine kojima se garantuju zaštita i razvoj kulture i narodnih tradicija, upotreba maternjeg jezika i njegovo učenje u školama. U istom periodu, kako smo naprijed izložili, dolazi do poboljšanja međudržavnih odnosa i intenzivnije svestranije saradnje. Po popisu stanovništva iz 1979. godine pored Makedonaca, pominju se i ostali jugoslovenski narodi koji kao manjina žive u Albaniji. U svim ovim radnjama, međutim, ispoljava se velika razlika između proklamovanog i stvarnog, pa se može i dalje govoriti o konstantnoj asimilatorskoj politici i presiji kojima su izloženi pripadnici jugoslovenskih nacionalnih manjina. Nijedan od donesenih dekreta u drugom talasu asimilacije - nije obesnažen, već je njihova primjena nastavljena. Uvode se i novi oblici asimilacije. Zabranjeno je, na primjer, gledanje jugoslovenskog TV programa i slušanje jugoslovenskih radio stanica, što nije slučaj sa italijanskim radio i TV programima. Za ovaj "prekršaj" uslijedila bi prvo opomena, a za ponovljeni prekršaj kao kazna - oduzimanje televizijskog aparata. Đaci, pripadnici jugoslovenskih manjina ni danas ne mogu pohađati škole na maternjem jeziku iako je takvih škola bilo u periodu između dva rata. Što se stranaca tiče valja reći da ni oni nemaju pravo upisa u albanske škole, a nema škola za strance na bilo kom jeziku. Zanimljivo je objašnjenje asimilatorske politike: ako se u Jugoslaviji pripadnici jugoslovenskih naroda mogu deklarisati kao Jugosloveni, zašto se u Albaniji ti isti pripadnici jugoslovenske manjine ne bi mogli izjašnjavati kao Albanci. Zaoštravanja do kojih je došlo u međudržavnim odnosima zbog tzv. "kosovske krize", povećavaju zebnju za golu egzistenciju pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji. S tim u vezi, u jednom dokumentu iz 1981. godine, se kaže: "Prilikom izbijanja događaja na Kosovu, albanske vlasti posebnu pažnju obratile su baš na mjesta gdje zive Crnogorci, pa su sa njima u više navrata održani sastanci. Na njima je objašnjavano - kako sa događajima na Kosovu Albanija nema nikakve veze ali je ipak interesuje - kako žive Albanci u Jugoslaviji, gdje ih ima oko dva miliona. Dalje se govori da će Albanija uvijek biti spremna da pomogne Jugoslaviji, ako zatreba, jer su Jugoslavija i Albanija kroz istoriju - uvijek imale zajedničkog neprijatelja." U sličnom dokumentu iz 1987. godine, kaže se da među našim življem "vlada određena doza straha i iščekivanja, jer su ubijeđeni da, ukoliko bi se desilo nešto slično kao u Rumuniji, preduzele bi se rigorozne mjere i veliki broj bio poubijan. Ovaj strah posebno je naglašen kod onih koji su dalje od jugoslovenske granice, jer se pretpostavlja da ne bi imali vremena da na vrijeme predu jugoslovensko-albansku granicu".[33]
Ovakva politika asimilacije ublažena je u posljednjih desetak godina pojačanim kontaktima jugoslovenske manjine u Albaniji sa turistima i drugim prolaznicima iz zemlje matice. U tom smislu nesaglediva je uloga radio i TV programa koji se probijaju na albanski prostor. Time su pruženi snažni stimulansi jugoslovenskim nacionalnim manjinama u Albaniji da istraju i uspiju u svojoj borbi za očuvanje svoga nacionalnog individualiteta. Sada se drugačije razmišlja i o pravima manjina, o čemu govori i slijedeći zapis: "U reagovanjima (našeg življa primjedba autora) se uglavnom izražava nezadovoljstvo što se Crnogorcima ne omogućava školovanje na maternjem - srpsko-hrvatskom jeziku i iskazuje revolt što im se na svadbama i drugim veseljima ne dozvoljava pjevanje pjesama crnogorskog melosa i uopšte pjesama na srpskohrvatskom jeziku. Prisutni su komentari u kojima se ističe da je nedovoljna zastupljenost Crnogoraca iz Vrake na privrednim i političkim funkcijama u Skadru, zbog čega se Crnogorci osjećaju kao građani drugog reda, s obzirom na to da nema ko da zastupa i štiti njihove interese."[33]
Inače, prema istima izvorima se kaže da bi se "najmanje 80% pisalo kao Crnogorci, ako ne i više" ukoliko bi se obezbijedilo tajno izjašnjavanje naših sunarodnika u Albaniji, odnosno ukoliko bi im se zagarantovala puna sloboda pri izjašnjavanju.
Raspolažemo sa pouzdanim podacima da je u periodu od 1948. godine do danas iz Albanije prebjeglo samo u Crnu Goru preko 1.200 lica. Među njima je najviše katolika, zatim muslimana, a najmanje pravoslavnih. U pitanju su mlađi ljudi od 25-30 godina starosti, zdrava i sposobna lica do tada neosuđivana. Uglavnom, nisu partijski organizovani, potiču iz prigraničnog područja. Kao motiv bjekstva navodi se teško ekonomsko stanje, ograničenost ljudskih prava i razne represije kojima su izloženi ("Kada su i sami Albanci obespravljeni teško da se mogu boriti i za naša manjinska prava."). Jednom riječju, glavni razlog bjekstva je besperspektivnost života. Među ovim prebjezima nema nijedan posto pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina, što može da uputi na zaključak da su pod pojačanom i stalnom prismotrom albanskih organa bezbjednosti.[33b] polovinom 1990. godine, broj prebjega iz Albanije je povećan. Jedan od njih (Arđan Peličić) - ovaj problem objašnjava na sljedeći način: "... Bježanje Srba i Crnogoraca iz Albanije - plaćalo se glavom."
http://www.rastko.rs/rastko-al/zbornik1990/zlakic-tzugic-manjine_l.php
Drugi talas obespravljivanja jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji počeo je šezdesetih godina - odmah nakon prezentiranja jugoslovenske Bele Knjige u Ujedinjenim nacijama. Više nije riječ samo o fizičkoj represiji. Otvoren je proces sistematske albanizacije jugoslovenskih nacionalnih manjina, kojim su bitno ograničena nacionalna, etnička, kulturna i druga prava. Lišeni su mogućnosti da komuniciraju na bilo koji način sa maticom zemljom. U sredstvima informisanja objavljeno je puno tekstova u kojima se tendenciozno prikazuju prava i položaj albanskog naroda u Jugoslaviji. Predstavnica makedonske manjine Leteri Male (u stvari, Malevska), sa tribine VI kongresa DGA (demokratski front zena Albanije) izjavljuje: "Nacionalne manjine u Albaniji su živi dokaz pravilne politike što je vodi Partija."[31]
U jeku ovako organizovane političke kampanje donešen je čitav niz pravnih akata koji su označili tihu i sistematsku asimilaciju jugoslovenskih manjina. Pomenućemo ona najvažnija koja su kao takva bila pravi udar na inače ograničena prava jugoslovenskih nacionalnih manjina. Prvi na redu je Dekret o promjeni neprikladnih imena i prezimena, donesen 1966. godine, koji je otvorio put zatiranja dotadašnjih nacionalnih imena. Već smo naveli jedan broj takvih imena, čime se ovo pitanje ne iscrpljuje. Godinu dana kasnije usvojen je Dekret o ukidanju religije (1967) što je bio jedinstven slučaj u civilizovanom svijetu. Poznato je da je crkva oduvijek bila centar prosvjete i zaštitnik nacionalnog bića, pa je i ovaj akt usmjeren u asimilatorsku funkciju. Novi udar po nacionalna prava jugoslovenskih manjina predstavljaju dekreti o izmjeni naziva pojedinih mjesta, doneseni u kontinuitetu 29. V 1972, 22. XII 1974. i 23. IX 1975. godine. Iste 1975. godine usvojen je Dekret kojim je naložena promjena, odnosno davanje samo albanskih imena koja su pobrojana na spiskovima mogućih imena.[32]
Činjenica da je po popisu stanovništva u Albaniji 1979. godine evidentiran ukupan broj nacionalnih manjina od malo više od 4.000 dovoljno govori da je Albanija u ovom periodu veoma uspješno sprovodila politiku asimilacije svih nacionalnih manjina, pa tako i jugoslovenske nacionalne manjine."
- - - - - - - - - -
"Treći asimilatorski talas jugoslovenskih manjina u Albaniji započinje donošenjem i danas važećeg Ustava Narodne Socijalističke Republike Albanije 1976. godine. U njemu se, kako smo već istakli, pominju nacionalne manjine kojima se garantuju zaštita i razvoj kulture i narodnih tradicija, upotreba maternjeg jezika i njegovo učenje u školama. U istom periodu, kako smo naprijed izložili, dolazi do poboljšanja međudržavnih odnosa i intenzivnije svestranije saradnje. Po popisu stanovništva iz 1979. godine pored Makedonaca, pominju se i ostali jugoslovenski narodi koji kao manjina žive u Albaniji. U svim ovim radnjama, međutim, ispoljava se velika razlika između proklamovanog i stvarnog, pa se može i dalje govoriti o konstantnoj asimilatorskoj politici i presiji kojima su izloženi pripadnici jugoslovenskih nacionalnih manjina. Nijedan od donesenih dekreta u drugom talasu asimilacije - nije obesnažen, već je njihova primjena nastavljena. Uvode se i novi oblici asimilacije. Zabranjeno je, na primjer, gledanje jugoslovenskog TV programa i slušanje jugoslovenskih radio stanica, što nije slučaj sa italijanskim radio i TV programima. Za ovaj "prekršaj" uslijedila bi prvo opomena, a za ponovljeni prekršaj kao kazna - oduzimanje televizijskog aparata. Đaci, pripadnici jugoslovenskih manjina ni danas ne mogu pohađati škole na maternjem jeziku iako je takvih škola bilo u periodu između dva rata. Što se stranaca tiče valja reći da ni oni nemaju pravo upisa u albanske škole, a nema škola za strance na bilo kom jeziku. Zanimljivo je objašnjenje asimilatorske politike: ako se u Jugoslaviji pripadnici jugoslovenskih naroda mogu deklarisati kao Jugosloveni, zašto se u Albaniji ti isti pripadnici jugoslovenske manjine ne bi mogli izjašnjavati kao Albanci. Zaoštravanja do kojih je došlo u međudržavnim odnosima zbog tzv. "kosovske krize", povećavaju zebnju za golu egzistenciju pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina u Albaniji. S tim u vezi, u jednom dokumentu iz 1981. godine, se kaže: "Prilikom izbijanja događaja na Kosovu, albanske vlasti posebnu pažnju obratile su baš na mjesta gdje zive Crnogorci, pa su sa njima u više navrata održani sastanci. Na njima je objašnjavano - kako sa događajima na Kosovu Albanija nema nikakve veze ali je ipak interesuje - kako žive Albanci u Jugoslaviji, gdje ih ima oko dva miliona. Dalje se govori da će Albanija uvijek biti spremna da pomogne Jugoslaviji, ako zatreba, jer su Jugoslavija i Albanija kroz istoriju - uvijek imale zajedničkog neprijatelja." U sličnom dokumentu iz 1987. godine, kaže se da među našim življem "vlada određena doza straha i iščekivanja, jer su ubijeđeni da, ukoliko bi se desilo nešto slično kao u Rumuniji, preduzele bi se rigorozne mjere i veliki broj bio poubijan. Ovaj strah posebno je naglašen kod onih koji su dalje od jugoslovenske granice, jer se pretpostavlja da ne bi imali vremena da na vrijeme predu jugoslovensko-albansku granicu".[33]
Ovakva politika asimilacije ublažena je u posljednjih desetak godina pojačanim kontaktima jugoslovenske manjine u Albaniji sa turistima i drugim prolaznicima iz zemlje matice. U tom smislu nesaglediva je uloga radio i TV programa koji se probijaju na albanski prostor. Time su pruženi snažni stimulansi jugoslovenskim nacionalnim manjinama u Albaniji da istraju i uspiju u svojoj borbi za očuvanje svoga nacionalnog individualiteta. Sada se drugačije razmišlja i o pravima manjina, o čemu govori i slijedeći zapis: "U reagovanjima (našeg življa primjedba autora) se uglavnom izražava nezadovoljstvo što se Crnogorcima ne omogućava školovanje na maternjem - srpsko-hrvatskom jeziku i iskazuje revolt što im se na svadbama i drugim veseljima ne dozvoljava pjevanje pjesama crnogorskog melosa i uopšte pjesama na srpskohrvatskom jeziku. Prisutni su komentari u kojima se ističe da je nedovoljna zastupljenost Crnogoraca iz Vrake na privrednim i političkim funkcijama u Skadru, zbog čega se Crnogorci osjećaju kao građani drugog reda, s obzirom na to da nema ko da zastupa i štiti njihove interese."[33]
Inače, prema istima izvorima se kaže da bi se "najmanje 80% pisalo kao Crnogorci, ako ne i više" ukoliko bi se obezbijedilo tajno izjašnjavanje naših sunarodnika u Albaniji, odnosno ukoliko bi im se zagarantovala puna sloboda pri izjašnjavanju.
Raspolažemo sa pouzdanim podacima da je u periodu od 1948. godine do danas iz Albanije prebjeglo samo u Crnu Goru preko 1.200 lica. Među njima je najviše katolika, zatim muslimana, a najmanje pravoslavnih. U pitanju su mlađi ljudi od 25-30 godina starosti, zdrava i sposobna lica do tada neosuđivana. Uglavnom, nisu partijski organizovani, potiču iz prigraničnog područja. Kao motiv bjekstva navodi se teško ekonomsko stanje, ograničenost ljudskih prava i razne represije kojima su izloženi ("Kada su i sami Albanci obespravljeni teško da se mogu boriti i za naša manjinska prava."). Jednom riječju, glavni razlog bjekstva je besperspektivnost života. Među ovim prebjezima nema nijedan posto pripadnika jugoslovenskih nacionalnih manjina, što može da uputi na zaključak da su pod pojačanom i stalnom prismotrom albanskih organa bezbjednosti.[33b] polovinom 1990. godine, broj prebjega iz Albanije je povećan. Jedan od njih (Arđan Peličić) - ovaj problem objašnjava na sljedeći način: "... Bježanje Srba i Crnogoraca iz Albanije - plaćalo se glavom."
http://www.rastko.rs/rastko-al/zbornik1990/zlakic-tzugic-manjine_l.php
