Kad je u pitanju razgovor, ja poznajem dve vrste ljudi kod nas.
Prva vrsta.Kad ih slušam kako govore, pametno i odrešito, meni se čini da je sve rečeno, glatko i savršeno, bez pogovora... Nema ništa ni da se doda ni da se oduzme. Razgovor je završen u trenutku kad oni izgovore poslednju reč. Sve je tačno, i sve ostaje tu gde je rečeno i kako je rečeno, bez odjeka u meni.
Druga vrsta. Slušam ih sa naporom kako se zapliću i raspliću u borbi sa svojim mislima i sa njihovim izrazom. Muče se. I meni je na mahove nelagodno. Ali njihove misli pobuđuju i mene na razmišljanje, i ja ih u sebi širim i dopunjujem, ili u vezi sa njima mislim nešto sasvim drugo i potpuno novo.Iz razgovora sa takvim ljudima čovek izlazi bogatiji i radosniji, duže pamti takav susret i prijatnije ga se seća.
Ivo Andrić