"Dobro je čitati izmedju redova. Najčešće tamo najviše piše.“
– Ovom frazom skoro da je obezvredjen značaj pisane reči. Pisana reč ili redovi su osnova razumevanja svakog teksta, pa im se treba posvetiti velika pažnja. Kada je neko iskren, tada „jasno i glasno“, kaže ono što namerava u redovima. Ali, ako misli jedno, a piše drugo, onda se treba tražiti skriveni smisao napisanog.
Ne kaže se bez razloga „gola istina.“ Ona se pokaže onakvom kakva jeste. Laž i manipulacija su uvek dobro umotane. U tom slučaju se, takodje, polazi od reči. Pristupa se njihovoj analizi, raskrinkavanju, pojašnjavanju ili „ogoljavaju“ dok se ne ukaže pravi smisao poruke koju nose.
Ukoliko se radi o pesničkom izražavanju, kojim se nastoji preneti osećanje, to se opet čini kroz reči u redovima. Veličina talenta nekog pesnika ne ogleda se samo u dubini njegove duše i rafiniranosti njegovih osećanja, već i u sposobnosti da pronadje adekvatne reči kojima će dočarati unutrašnju suptilnost.
Reči su dragocene, jer su veza izmedju skrivenog i otkrivenog, nevidljivog i vidljivog, nesvesnog i svesnog. Zato se njihov značaj ne treba zanemarivati i podcenjivati. One uvek nose neku poruku pisca. Ukoliko se nastoji shvatiti istinski smisao te poruke tada se treba posvetiti naročita pažnja piščevim rečima u redovima.
U protivnom poruka može ostati neshvaćena. Arogantan čitalac, koji smatra da je sposoban da čita izmedju redova, moze čitati nešto što misli da piše, a ne nešto što je pisac mislio i napisao. Pogotovo ukoliko to prevazilazi njegov kapacitet razumevanja. Tada čitanje izmedju redova nije ništa drugo nego projekcija vlastitih misli izmedju piščevih redova. U tom slučaju čitalac čita sebe, a ne pisca. Sprečava samog sebe da uči i da razvija unutrašnji potencijal kroz vanjski stimulans.
To se postiže kada se u potpunosti shvate piščeve reči i kad njihov smisao podstakne na dublje razmišljanje u kojem se integriše pročitano s vlastitim razumevanjem. Mudar čovek je svestan svoje sposobnosti, ali i ograničenja. Zbog toga nastoji da ne bude pristrasan.
Pažljivo razmatra napisano i ukoliko uvidi adekvatnije ili progresivnije stavove spreman je da to prizna i da koriguje vlastito mišljenje. Ali, isto tako, ništa ne prihvata bezrezervno i nepromišljeno. Ukoliko otkrije neku nedoslednost i nelogičnost u pročitanom, uvidja prednost vlastitog mišljenja. Zato ga i dalje zadržava.
Vanjski stimulans je izuzetno značajan. Predstavi neku pojavu iz drugačije perspektive. To nas podstakne da preispitujemo vlastito mišljenje. Time smo u mogućnosti da ga dopunjvamo, proširujemo, ponekad i korigujemo. Na taj način ga neprestano razvijamo i izbegavamo zamku dogme i regresa.
Shvatanje o sposobnosti čitanja izmedju redova je laskavo. Ljudi lako poveruju da imaju takvu sposobnost. Ipak, pre donošenja takvog zaključka najpre se trebaju potruditi oko samih redova ili pisanih reči. Trebaju biti sigurni da su u potpunosti razumeli njihov smisao, jer bez redova nema ni čitanja izmedju redova.
Ne postoji ni jedan čovek koji može nešto reći bez reči. Treba biti oprezan s ljudima koji navode da se ne obraća pažnja na reči. To je najbolji način manipulacije i "pranja mozga".
---------------
"Ja onog koga volim, volim ga da mu to i nekazem. Volim i ako mu nekad ne pokazem...Onaj koga volim to zna...On moju ljubav ne gleda. On je oseca...!"
-U svakom slucaju da se ljubav oseti. Kao sto se oseti i mrznja. Ali, kako ljudi osete ili znaju kad ih neko voli ili ne voli? Ipak, to cuju iz necijih reci. Njihove neznosti i mekoce. Naslute iz drhtaja necijeg glasa. Vide u ocima, pogledu, izrazu, gestu. Nacinu kako ih neko tretira. Osete to iz necijih postupaka. Onome sto neko cini ili ne cini za njih. Govor dela se ne treba podceniti. Ona najbolje govore o skrivenim mislima i osecanjima, pa ih treba slusati kad progovore. Sve to iz duse izvire. Kad je dusa ispunjenja ljubavlju, tad sve ljubavlju zraci i njenu poruku nosi.
– Ovom frazom skoro da je obezvredjen značaj pisane reči. Pisana reč ili redovi su osnova razumevanja svakog teksta, pa im se treba posvetiti velika pažnja. Kada je neko iskren, tada „jasno i glasno“, kaže ono što namerava u redovima. Ali, ako misli jedno, a piše drugo, onda se treba tražiti skriveni smisao napisanog.
Ne kaže se bez razloga „gola istina.“ Ona se pokaže onakvom kakva jeste. Laž i manipulacija su uvek dobro umotane. U tom slučaju se, takodje, polazi od reči. Pristupa se njihovoj analizi, raskrinkavanju, pojašnjavanju ili „ogoljavaju“ dok se ne ukaže pravi smisao poruke koju nose.
Ukoliko se radi o pesničkom izražavanju, kojim se nastoji preneti osećanje, to se opet čini kroz reči u redovima. Veličina talenta nekog pesnika ne ogleda se samo u dubini njegove duše i rafiniranosti njegovih osećanja, već i u sposobnosti da pronadje adekvatne reči kojima će dočarati unutrašnju suptilnost.
Reči su dragocene, jer su veza izmedju skrivenog i otkrivenog, nevidljivog i vidljivog, nesvesnog i svesnog. Zato se njihov značaj ne treba zanemarivati i podcenjivati. One uvek nose neku poruku pisca. Ukoliko se nastoji shvatiti istinski smisao te poruke tada se treba posvetiti naročita pažnja piščevim rečima u redovima.
U protivnom poruka može ostati neshvaćena. Arogantan čitalac, koji smatra da je sposoban da čita izmedju redova, moze čitati nešto što misli da piše, a ne nešto što je pisac mislio i napisao. Pogotovo ukoliko to prevazilazi njegov kapacitet razumevanja. Tada čitanje izmedju redova nije ništa drugo nego projekcija vlastitih misli izmedju piščevih redova. U tom slučaju čitalac čita sebe, a ne pisca. Sprečava samog sebe da uči i da razvija unutrašnji potencijal kroz vanjski stimulans.
To se postiže kada se u potpunosti shvate piščeve reči i kad njihov smisao podstakne na dublje razmišljanje u kojem se integriše pročitano s vlastitim razumevanjem. Mudar čovek je svestan svoje sposobnosti, ali i ograničenja. Zbog toga nastoji da ne bude pristrasan.
Pažljivo razmatra napisano i ukoliko uvidi adekvatnije ili progresivnije stavove spreman je da to prizna i da koriguje vlastito mišljenje. Ali, isto tako, ništa ne prihvata bezrezervno i nepromišljeno. Ukoliko otkrije neku nedoslednost i nelogičnost u pročitanom, uvidja prednost vlastitog mišljenja. Zato ga i dalje zadržava.
Vanjski stimulans je izuzetno značajan. Predstavi neku pojavu iz drugačije perspektive. To nas podstakne da preispitujemo vlastito mišljenje. Time smo u mogućnosti da ga dopunjvamo, proširujemo, ponekad i korigujemo. Na taj način ga neprestano razvijamo i izbegavamo zamku dogme i regresa.
Shvatanje o sposobnosti čitanja izmedju redova je laskavo. Ljudi lako poveruju da imaju takvu sposobnost. Ipak, pre donošenja takvog zaključka najpre se trebaju potruditi oko samih redova ili pisanih reči. Trebaju biti sigurni da su u potpunosti razumeli njihov smisao, jer bez redova nema ni čitanja izmedju redova.
Ne postoji ni jedan čovek koji može nešto reći bez reči. Treba biti oprezan s ljudima koji navode da se ne obraća pažnja na reči. To je najbolji način manipulacije i "pranja mozga".
---------------
"Ja onog koga volim, volim ga da mu to i nekazem. Volim i ako mu nekad ne pokazem...Onaj koga volim to zna...On moju ljubav ne gleda. On je oseca...!"
-U svakom slucaju da se ljubav oseti. Kao sto se oseti i mrznja. Ali, kako ljudi osete ili znaju kad ih neko voli ili ne voli? Ipak, to cuju iz necijih reci. Njihove neznosti i mekoce. Naslute iz drhtaja necijeg glasa. Vide u ocima, pogledu, izrazu, gestu. Nacinu kako ih neko tretira. Osete to iz necijih postupaka. Onome sto neko cini ili ne cini za njih. Govor dela se ne treba podceniti. Ona najbolje govore o skrivenim mislima i osecanjima, pa ih treba slusati kad progovore. Sve to iz duse izvire. Kad je dusa ispunjenja ljubavlju, tad sve ljubavlju zraci i njenu poruku nosi.
Poslednja izmena: