Krleža je u vreme dok su na Golom krv pišali zbog mnogo manjih gluposti, imao tu slobodu da je mogao pismeno da radi na rehabilitaciji Ante Starčevića, čoveka na čijoj se ideologiji temeljilo Pavelićevo pravaštvo.
Krležin stav svodi se na rečenicu:
"Starčević je jedina hrvatska divlja džukela koja je zapenušalo lajala protiv svih civilizacijskih tekovina, kada su svi ostali samo režali".
Miroslav Krleža: Panorama pogleda, pojava i pojmova, 1.-4., Sarajevo, «Oslobođenje», 1975.
(str. 444- 446)
ANTE STARČEVIĆ
LUCIDNOST
Koliko god to paradoksalno zvučalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava Staroga Ante Starčevića. Bio je to čovjek, koji je jasno gledao bezizlaznu »krivuljaču« hrvatske politike i, braneći »žlicu našeg mora« i stopu gladnog našeg primorja od madžarske grofovske bagre, on je kroz nekoliko decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima i varalicama, krivokletnicima i opsjenarima, koji tjeraju našu »seljačku marvu« da brsti trnje pod tuđinskim, madžarskim i bečkim zastavama. U sveopćem bezglavlju i bezakonju devetnaestoga stoljeća, između bunjevačke dogmatike, krpa, zakrpa, prikrpa i sveopće kulturne »kerpljačine«, mučen ubitačnim slutnjama, Starčević je gledao madžarske pre predene "tate slobode", urotu naše gluposti, krštenu našu dijetenklasnu živinu, nakot, blago, marvu i prokletu pasminu našeg prošlog stoljeća u magnatskim sur kama, gdje prodaju narodne interese za bijedne peštanske stipendije, a kao Starčević tu našu stvarnost nije gledao tako jasno nijedan naš umjetnik onoga vremena. 1933
MRZITELJ AUSTRIJE
Starčevića je anektirala ultramontana desnica, crno-žuta mafija, najperfidnija i najgluplja od svih u našoj novijoj političkoj historiji, a između tolikih drugih naših spomenika i Starčević očekuje svoje pranje. Starčević je zamrzio Austriju zbog jedne, po vojničkim oblastima nepravedno odsječene graničarske ruke, a ta odsječena graničarska ruka bila je pravoslavna, dakle srpska. Starčević je volio da se »utopi u slavjanskome moru« više nego da krepa pod kopitom »germanskoga kerda«. On se usprotivio uvođenju njemačkoga jezika u naše škole, on se usprotivio da se na Harmici podigne spomenik Jelačiću, koga je smatrao narodnom sramotom, mizerijom i sažaljenja dostojnom kreaturom. On je pozdravio hiljadugodišnjicu kijevske biskupije telegramom, koji je bio zaplijenjen, i u Skerlićevoj ocjeni toga čudaka ne bi trebalo mnogo mijenjati, čovjek, koga je formirala jedna nepravedno odsječena pravoslavna ruka, imao je više moralne fantazije nego sveukupna naša inteligencija sve do ruske revolucije i austrijskog sloma, a naročito pak ona, koja se isključivo time pak ona, koja se isključivo time i bavila da siječe ruke na temelju Starčevićeva programa. 1947
SNAGA JEZIČNOG IZRAZA
Sve je kod Starčevića ostalo verbalna pobuna državnopravnog, jednostranog ma nijakalnog saborskog govornika, ali da je on, promatran iz današnje retrospektive, jedini temperamenat i jedina glava, koja je umjela da se uzdigne do proročke snage jezičnog izraza, to je nesumljivo. U mračnom klupku samostalaca, praktičnika, domorodaca, rodoljuba, ilira, nazovipoštenjaka i narodnjaka, u sveopćem siromaštvu, pokvarenosti, žalosti, pijanstvu i bijedi madžarskog robovanja, pun gnušanja i gađenja nad tim trubilima, što črčkaju gluposti pod naoblačenim madžarskim nebom, zaglušen od govedarskog čavrljanja naših otimača i lopova u plemićkoj surci, on je gledao naše sive smrdljive dronjke stvarnosti jasno, i u tom "čehanju čunja" našega prošlostoljetnog politikantstva, on je prezirao sve povukodlačene fantome naše stvarnosti, i taj svoj prezir izražavao glasno i smiono decenijima. 1933
U rehabilitaciji Ante Starčevića je Krleža i uspeo:
У Просветиној Малој енциклопедији из 1978, под одредницом "СТАРЧЕВИЋ, Анте" стоји:
A ono što je za treskanje glavom o zid je činjenica da se u Beogradu i danas igraju Klempajevi; doduše, to je taj beogradski šarm (koji je imala i Merlinka - funkcioniše).
Elem, koga je to Krleža rehabilitovao u Titovoj senci?
Ante Starčević, Bunjevac po ocu (starinom pravoslavni Starčevići), a po majci Milici Bogdan, pravoslavni Srbin:
"Srbe o vrbe",
"izmet Hrvatske",
"Za Srbe sekiru",
"pasmina slaveno-serpska",
"narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah"
Patološka mržnja bolesnog uma i pozivanje na istrebljenje Srba. Srbin poreklom, Starčević je metamorfozu u srboždera doživeo nakon što je u Beogradu njegov ego doživeo šamar, budući da je odbijen na konkursu kada se bio prijavio za gimnazijskog profesora.To možemo uporediti sa Krležinim dezerterskim slučajem.
