Ćirilov: Krleža je zajednička vrednost svih na Balkanu

hefajst

Primećen član
Poruka
581
Ćirilov: Krleža je zajednička vrednost svih na Balkanu
Blic - Pre 32 minuta
Teatrolog Jovan Ćirilov izjavio je danas da je Miroslav Krleža zajednička vrednost svih nas na Balkanu, a i šire, što pokazuje skup organizovan u Zagrebu povodom 118. godišnjice rodjenja velikog hrvatskog pisca (7. jula 1893. godine). Miroslav Krleža

"Drago mi je da su Zagrepčani kao najbolji poznavaoci Krleže hteli da čuju i naše mišljenje. Skup je protekao u najlepšem kolegijalnom duhu jer nas spaja naše poštovanje prema Krleži", rekao je Ćirilov Tanjugu, dodavši da su učesnici mnogo saznali jedni od drugih.

Skup je održan u sedištu Hrvatskog društva pisaca, sa oko 50 učesnika i gostiju, a suorganizatori bili su beogradski Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), prištinska Qendra Multimedija, kazališna skupina "Bacači sjenki" i Hrvatski filmski savez.
 
Krleza je u Prvom svetskom ratu pobegao iz austrougarske vojske i dosao u Srbiju.Prijavio se da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci ali su ga nasi odbili smatrajuci ga spijunom.Predali su ga Austrijanci a oni ga pak stavili u zatvor.Namucio se on dosta u ta vremena.Posle je bio deo koministicke partije i blizak sa Titom.Ako se secam dobro,bio je u partizanima.
Posto je bio jugoslovenski orijentisan onda nije mogao biti ustasa.
A kao pisac zaista je za nase prostore znacajan i veliki.
 
Krleza je u Prvom svetskom ratu pobegao iz austrougarske vojske i dosao u Srbiju.Prijavio se da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci ali su ga nasi odbili smatrajuci ga spijunom.Predali su ga Austrijanci a oni ga pak stavili u zatvor.Namucio se on dosta u ta vremena.Posle je bio deo koministicke partije i blizak sa Titom.Ako se secam dobro,bio je u partizanima.
Posto je bio jugoslovenski orijentisan onda nije mogao biti ustasa.
A kao pisac zaista je za nase prostore znacajan i veliki.

To sa odbijanjem u Beogradu - nisam znao za tu epizodu - neverovatno podseća na odbijanje Ante Starčevića prilikom njegove aplikacije za učiteljsku školu u Beogradu. Krleža je ceo rat mirno i kreativno proživeo u Pavelićevom Zagrebu. Nikakvi partizani tu nisu bili u opticaju, das ist aber lächerlich! http://www.jutarnji.hr/krleza-se-bojao-da-ce-ga-partizani-ustrijeliti/591863/

On je bio i ostao hrvatski nacionalista, rafiniranog tipa. Kao takav, bio je vredan i Paveliću i Broz-Bakariću. Ko može danas da potvrdi da on zaista nije bio špijun i posle rata, tokom 1920-tih, dok je živeo u Beogradu i pisao srpski, i to ekavicom?

Čime je on Srbe zadužio da ga Ćirilov toliko oplakuje? Idiotska sentimentalnost spram salonskog ustaše.
 
Poslednja izmena:
To sa odbijanjem u Běogradu - nisam znao za tu epizodu - nevěrovatno podsěća na odbijanje Ante Starčevića prilikom njegove aplikacije za učiteljsku školu u Běogradu. Krleža je cěo rat mirno i kreativno proživěo u Pavelićevom Zagrebu. Nikakvi partizani tu nisu bili u opticaju, das ist aber lächerlich! http://www.jutarnji.hr/krleza-se-bojao-da-ce-ga-partizani-ustrijeliti/591863/

On je bio i ostao veliki hrvatski nacionalista, rafiniranog tipa. Kao takav, bio je vrědan i Paveliću i Broz-Bakariću. Ko može danas da potvrdi da on zaista nije bio špijun i poslě rata, tokom 1920-tih, dok je živěo u Běogradu i pisao srpski, i to ekavicom?

Čime je on Srbe zadužio da ga Ćirilov toliko oplakuje? Idiotska sentimentalnost spram salonskog ustaše.

Bravo,Mrkalj !
Čuj,Krleža i partizanski pokret ?
Brdo izmišljotina.
Sedeo i pisao u sred Zagreba.
Nije osetio rat.
Bilo je nekih sporadičnih pokušaja
da se više angažuje u ustaškom pokretu.
Salonski,organizaciono....
Propalo.
 
Gle' šta piše Đilas:

Koncem 1945., piše Đilas, došao je Krleža k njemu u Beograd, u Centralni Komitet, «da se izmiri s partijom».

Đilas slika Krležu kao «veoma osećajno, iskompleksirano biće, koje pazi na odeću, hranu, spavanje, a nadasve svoj unutarnji mir.» (str. 83). «Uživao je u dobrom jelu i piću – ne toliko umeren u jelu, koliko u piću. Imao je običaj, pri jelu, da kaže: Dobri ljudi dobro jedu.» (str. 86).

Ovu Krležinu izreku, prokomentirali bi naši seljaci, kad bi vidjeli Krležu onako gojna: «Dobra prasad, dobro lapću!

Junačina Krleža se bojao poći u partizane, da ga ovi ne ubiju «zbog sukoba s partijom», a poslije, kad su ovi došli na vlast, kaže on Đilasu, «bilo me stid da dolazim na gotovo» (str. 83).

No i sam Đilas veli, da se Krleža «nije odlikovao velikom hrabrošću» (str. 85)

Kako vidimo iz daljega, ipak ga nije bilo stid, jer je trčao u Beograd, da bi ga primili u partiju, kod koje je «uživao veliki ugled i poštovanje u partijskom vrhu» (str. 84).

Đilas piše, da je Krleža, kada bi dolazio u Beograd «mahom posećivao Tita, kadkada i Kardelja» (str. 84)
 
Evo, još iz jednog izvora potvrde ovog što pričam od 2005:

http://globus.jutarnji.hr/kultura/krleza-je-pet-sati-urlao-na-mene-masuci-stapom


Koncentrirajmo se sada na taj vaš prvi razgovor s Krležom.
- Rekao mi je: "Dobro, imate tu kavu, evo imate i šećera, ako hoćete, imate i mlijeka, tu vam je žličica, ili kašičica, kako vam je drago..." Na to mu ja, malo isprovociran, rekoh: "Gospodine Krleža, ne razumijem vam ja te 'kašičice’ i ’žličice’, i te vaše srpsko-hrvatske probleme, meni je to prilično daleko i strano..." Nasmijavši se, upitao me: "Kako to, nije mi jasno?" Kažem: "Znate, kad ste se vi - Avari, Huni, Srbi i Hrvati – spuštali s Karpata, nama je na Bizantu bilo dobro."

Zapravo, ne znam što mi je bilo; iz te svoje početne nelagode i straha, napravio sam vic. I - Krleža je prasnuo u smijeh: "Ma nemojte, a tko ste vi, ako smijem znati?" Rekoh: "Mi smo Cincari, i kažem vam, nama je, kao i cijelome Bizantu, prije vašega dolaska na ove prostore bilo sasvim OK." Krleža se sada već smijao kao lud; onako debeo, omanjeg rasta, počeo se tresti, pa kaže: "A znaš li ti – tu je prešao na ti – tko su uopće Cincari?" Rekoh: "Nešto malo znam." "Sad ću ti ja reći." I na to je on meni puna dva sata držao predavanje o Cincarima, sve mi je o njima objasnio! Potpuno nevjerojatno – bio je to monolog bez prestanka.

Na kraju je rekao: "Uostalom, u našem teatru svi su Cincari: i Gavella, i Sterija, i Nušić..." Za Gavellu mi je, štoviše, kazao: "U Zagrebu je sve prevario, svima je govorio da je Grk, a zapravo je Cincar! A da znaš, i Krleže su došli s Dojrana..." Kasnije su mi u Makedonskoj akademiji nauka ispričali da je on njima potanko objasnio svoje podrijetlo, priznavši da je ono rumunjsko, cincarsko, s Dojrana. "Krlež" na makedonskom znači - "krpelj".

I time je objašnjen Krleža/Krpelj.
 
Gle' šta piše Đilas:

Koncem 1945., piše Đilas, došao je Krleža k njemu u Beograd, u Centralni Komitet, «da se izmiri s partijom».

Đilas slika Krležu kao «veoma osećajno, iskompleksirano biće, koje pazi na odeću, hranu, spavanje, a nadasve svoj unutarnji mir.» (str. 83). «Uživao je u dobrom jelu i piću – ne toliko umeren u jelu, koliko u piću. Imao je običaj, pri jelu, da kaže: Dobri ljudi dobro jedu.» (str. 86).

Ovu Krležinu izreku, prokomentirali bi naši seljaci, kad bi vidjeli Krležu onako gojna: «Dobra prasad, dobro lapću!

Junačina Krleža se bojao poći u partizane, da ga ovi ne ubiju «zbog sukoba s partijom», a poslije, kad su ovi došli na vlast, kaže on Đilasu, «bilo me stid da dolazim na gotovo» (str. 83).

No i sam Đilas veli, da se Krleža «nije odlikovao velikom hrabrošću» (str. 85)

Kako vidimo iz daljega, ipak ga nije bilo stid, jer je trčao u Beograd, da bi ga primili u partiju, kod koje je «uživao veliki ugled i poštovanje u partijskom vrhu» (str. 84).

Đilas piše, da je Krleža, kada bi dolazio u Beograd «mahom posećivao Tita, kadkada i Kardelja» (str. 84)
Stari su to pajtosi.
Krleža i Broz.
Još iz Janka Puste.
Sa onog kursa za AU agente.
A,da ne spominjemo AU rovove iskopane
na srpskoj zemlji !!
Prejaka je i dugovečna veza ta dva Zagorca...
(Ako su uopšte to).
Navodno,Krleža je rođeni Zagrebčanin....!
 
Mnogo malo znate vas dvojica.
Da je Krleza hteo biti u srpskoj vojsci to znaju i vrapci sa grana.Samo ne znate vi mrzitelji svega sto ne misli kao vi.
A sta bi rekli na jedno jos vece iznenadjenje slicnom tom?
Sta bi rekli da je krajem Prvog svetskog rata srpski dobrovoljac na Solunu bio jedan Alojzije Stepinac?
A bio je i cak ima cin porucnika srpske vojske.

Znamo,znamo....
Tu pričicu sa Stepincem.
A,znaš li ti zašto se nije prijavio na početku
rata,već na samom kraju ?
Kad je sve bilo izvesno ?
Dalje,znaš li ti da je Lojzek dok se nije uspentrao
do samog vrha piramide u katoličkoj crkvi,
više puta pravio oštre zaokrete svoje političke orijentacije.
Što bi se narodski reklo - lutao.
Tražio sebe.Dok se nije našao u kleru.
Itd.,itd.,itd.......

PS I nije bio poručnik,već potporučnik !
 
Poslednja izmena:
Mnogo malo znate vas dvojica.
Da je Krleza hteo biti u srpskoj vojsci to znaju i vrapci sa grana.Samo ne znate vi mrzitelji svega sto ne misli kao vi.
A sta bi rekli na jedno jos vece iznenadjenje slicnom tom?
Sta bi rekli da je krajem Prvog svetskog rata srpski dobrovoljac na Solunu bio jedan Alojzije Stepinac?
A bio je i cak ima cin porucnika srpske vojske.

Znaš Lucijuse, kada javno kažem da nešto nisam znao, to govori o mojoj iskrenosti, dobronamernosti, otvorenosti za raspravu i razmenu informacija, a kada ti to upotrebiš za svoje niske naslade, onda to govori samo loše o tebi.

Šta znaš, bez upotrebe Googla, o Krležinoj rehabilitaciji Ante Starčevića, onog istog koji je patentirao "sekiru za Srbe, blatne skote"?

Stepinca si obesi iznad kreveta. Za mene je on klerofašista, ustaški ispovednik. Pored Stepinca možeš da okačiš i Slavka Kvaternika koji je 1918. u Zagrebu ekstatično dočekivao i pozdravljao srpske "oslobodilačke" vojnike.
 
Poslednja izmena:
Krleža je u vreme dok su na Golom krv pišali zbog mnogo manjih gluposti, imao tu slobodu da je mogao pismeno da radi na rehabilitaciji Ante Starčevića, čoveka na čijoj se ideologiji temeljilo Pavelićevo pravaštvo.

Krležin stav svodi se na rečenicu:"Starčević je jedina hrvatska divlja džukela koja je zapenušalo lajala protiv svih civilizacijskih tekovina, kada su svi ostali samo režali".


Miroslav Krleža: Panorama pogleda, pojava i pojmova, 1.-4., Sarajevo, «Oslobođenje», 1975.

(str. 444- 446)

ANTE STARČEVIĆ

LUCIDNOST

Koliko god to paradoksalno zvučalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava Staroga Ante Starčevića. Bio je to čovjek, koji je jasno gledao bezizlaznu »krivuljaču« hrvatske politike i, braneći »žlicu našeg mora« i stopu gladnog našeg primorja od madžarske grofovske bagre, on je kroz nekoliko decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima i varalicama, krivokletnicima i opsjenarima, koji tjeraju našu »seljačku marvu« da brsti trnje pod tuđinskim, madžarskim i bečkim zastavama. U sveopćem bezglavlju i bezakonju devetnaestoga stoljeća, između bunjevačke dogmatike, krpa, zakrpa, prikrpa i sveopće kulturne »kerpljačine«, mučen ubitačnim slutnjama, Starčević je gledao madžarske pre predene "tate slobode", urotu naše gluposti, krštenu našu dijetenklasnu živinu, nakot, blago, marvu i prokletu pasminu našeg prošlog stoljeća u magnatskim sur kama, gdje prodaju narodne interese za bijedne peštanske stipendije, a kao Starčević tu našu stvarnost nije gledao tako jasno nijedan naš umjetnik onoga vremena. 1933

MRZITELJ AUSTRIJE

Starčevića je anektirala ultramontana desnica, crno-žuta mafija, najperfidnija i najgluplja od svih u našoj novijoj političkoj historiji, a između tolikih drugih naših spomenika i Starčević očekuje svoje pranje. Starčević je zamrzio Austriju zbog jedne, po vojničkim oblastima nepravedno odsječene graničarske ruke, a ta odsječena graničarska ruka bila je pravoslavna, dakle srpska. Starčević je volio da se »utopi u slavjanskome moru« više nego da krepa pod kopitom »germanskoga kerda«. On se usprotivio uvođenju njemačkoga jezika u naše škole, on se usprotivio da se na Harmici podigne spomenik Jelačiću, koga je smatrao narodnom sramotom, mizerijom i sažaljenja dostojnom kreaturom. On je pozdravio hiljadugodišnjicu kijevske biskupije telegramom, koji je bio zaplijenjen, i u Skerlićevoj ocjeni toga čudaka ne bi trebalo mnogo mijenjati, čovjek, koga je formirala jedna nepravedno odsječena pravoslavna ruka, imao je više moralne fantazije nego sveukupna naša inteligencija sve do ruske revolucije i austrijskog sloma, a naročito pak ona, koja se isključivo time pak ona, koja se isključivo time i bavila da siječe ruke na temelju Starčevićeva programa. 1947

SNAGA JEZIČNOG IZRAZA

Sve je kod Starčevića ostalo verbalna pobuna državnopravnog, jednostranog ma nijakalnog saborskog govornika, ali da je on, promatran iz današnje retrospektive, jedini temperamenat i jedina glava, koja je umjela da se uzdigne do proročke snage jezičnog izraza, to je nesumljivo. U mračnom klupku samostalaca, praktičnika, domorodaca, rodoljuba, ilira, nazovipoštenjaka i narodnjaka, u sveopćem siromaštvu, pokvarenosti, žalosti, pijanstvu i bijedi madžarskog robovanja, pun gnušanja i gađenja nad tim trubilima, što črčkaju gluposti pod naoblačenim madžarskim nebom, zaglušen od govedarskog čavrljanja naših otimača i lopova u plemićkoj surci, on je gledao naše sive smrdljive dronjke stvarnosti jasno, i u tom "čehanju čunja" našega prošlostoljetnog politikantstva, on je prezirao sve povukodlačene fantome naše stvarnosti, i taj svoj prezir izražavao glasno i smiono decenijima. 1933


U rehabilitaciji Ante Starčevića je Krleža i uspeo:

У Просветиној Малој енциклопедији из 1978, под одредницом "СТАРЧЕВИЋ, Анте" стоји:

20454949.jpg


A ono što je za treskanje glavom o zid je činjenica da se u Beogradu i danas igraju Klempajevi; doduše, to je taj beogradski šarm (koji je imala i Merlinka - funkcioniše). :hahaha:

Elem, koga je to Krleža rehabilitovao u Titovoj senci?

Ante Starčević, Bunjevac po ocu (starinom pravoslavni Starčevići), a po majci Milici Bogdan, pravoslavni Srbin:

"Srbe o vrbe",

"izmet Hrvatske",

"Za Srbe sekiru",

"pasmina slaveno-serpska",

"narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah"

Patološka mržnja bolesnog uma i pozivanje na istrebljenje Srba. Srbin poreklom, Starčević je metamorfozu u srboždera doživeo nakon što je u Beogradu njegov ego doživeo šamar, budući da je odbijen na konkursu kada se bio prijavio za gimnazijskog profesora.To možemo uporediti sa Krležinim dezerterskim slučajem.
 

Back
Top