Nema ga...
i otishao je...nema ga...dok sedim u polu mraku ove sobe,odasvud me pritiska samoca,i ovaj polu mrak,gushim se,u mislima hladnoca...nema ga...a hocu da ga zagrlim,da me obavije njegova ljubav i toplota,da nam se misli preplicu,da rechi nestanu,da nam pogledi budu dovoljni,ali...nema ga....i svaki najmanji delic vremena,me ubija...polako,opet ona agonija,...u svakom trenu mi nedostaje sve vishe...nadam se...doci ce,...nema ga...od same pomisli na njegov lagani dodir,jezhim se...njegov nasmejani lik...moja tuga...njegova ljubav...moja suza...njegov podsmeh...moj bes..bio je i ostao najjasnija senka u uglu mog oka...i dokle da se nadam...?da cekam,i mislim doci ce...a kad dodje oterace ovaj nemir,bice nam najlepshe...i onda opet sve isto...dokle da mislim da ce sam da shvati,ono shto mu nikad nisam rekla...da ce da oseti,da razume,u dodirima,tajnim pogledima,ne u rechima...one su nishtavne,...tishina govori vishe od bilo kakvih rechi...ali teshim se...shvatice...nadam se ne prekasno za nas...ali hoce....da ga wolim....mada,chemu to,kad...nema ga...