- Poruka
- 30.118
Измишљаш по обичају.
Mr. sci. Ahmet Čović, sin strijeljanog jednog od vođa Cazinske bune 1950. Ale Čovića i autor knjige “Izmišljeni neprijatelj”: BUNA I MJERA PROTJERIVANJA PORODICA POBUNJENIKA U LOGORE BILA JE PARTIJSKA DIREKTIVA.
Ove godine navršava se 67 godina od pobune cazinsko-krajiških i kordunaških seljaka protiv nepodnošljih nameta i tiranije koje im je nametnula tadašnja komunistička vlast u bivšoj Jugoslaviji. U historiografiji ovaj seljački ustanak je nazvan „Cazinska buna 1950.“, a u narodu poznat i kao krvava buna. U ustanku su učestvovali Muslimani, Srbi i Hrvati što joj ne daje nacionalističko obilježje. Komandant Bune bio je Milan Božić, iz sela Crnaja u općini Cazin, demobilisani prvoborac iz NOR-a, a njegov zamjenik bio je moj otac Ale Čović, demobilisani oficir NOR-a…..U intervju koji mi je 90-tih godina dao Stevo Božić, sin Milanov, rekao mi je da je bio na sastanku u Šturliću kada su Ale i Milan tražili da se ukine tortura nad narodom i da oni u tome neće učestvovati. Tada im je „drug“ Hakija Pozderac, tadašnji a i kasniji gospodar života i smrti u Cazinu i šire, rekao da će im doći glave. Zbog toga je moga oca razriješio odborničke funkcije…..Izlaskom iz štampe 1991. godine knjige „Cazinska buna 1950.“, autorice dr. Vera Kržišnik-Bukić, prvi put je javnost obaviještena šta se stvarno u Cazinskoj krajini i Kordunu „Pedesete“ desilo. Njena knjiga, pisana na strogo naučnoj osnovi i utemeljena na arhivskoj građi i svjedočenjma lica gušitelja Bune i samih ustanika i drugih stradalnika, djelo je koje pruža uvid u događaje koji su se desili prije, u toku i poslije ustanka…..Za ustanak su znale i vlasti, što su i sami pojedini njeni pripadnici svjedočili poslije. Zašto moćna Udba i policija nisu prije ustanka pohapsila kolovođe? Jesu li htjeli da se Buna dogodi? Ove, ali brojne druge činjenice ukazuju, da je vlast itekako bila uključena u pripremu ustanka. Nije pokazala ni najmanju spremnost da je spriječi…..Često se od „izbezumljenih“ majki ili baka moglo čuti „ a što nas nisu odmah pobili, ionako ćemo pomrti od gladi. Umiranje je, nažalost, bila česta pojava. Samo u selu Martinac umrlo je 27 osoba, 13 odraslih i 14 djece. U selu Sitneši, gdje je boravila i moja obitelj, umrlo je 16 logoraša. Koliko ih je umrlo u drugim brojnim naseljima, gdje su bili logoraši smješteni, nikada se neće saznati. Mrtvi su ukopavani odmah u blizini logoraških kuća i vrlo često plitko pa su ih divlje svinje izrovavale i jele. Mezari nisu obilježavani…..Spiskove ustanika i spiskove „banditskih“ obitelji u tadašnjm „narodnim odborima“ sačinili su odbornici i Udba. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ Banjaluka „drug“ Hajro Kapetanović, pod čijim predsjedavnjem je donešena odluka o suđenjima na smrt, protjerivnje familija i sl., svakako je zaslužio da mu se ime spomene. I on je za vjernost Partiji „kažnjen“ visokim položajem i preseljenjem u Beograd. Vertikala ide preko Sarajeva, „drug“ Uglješa Danilović, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine i završava u Beogradu, Aleksandar Ranković, savezni ministar unutrašnjih poslova. Svakako, nije moglo bez znanja druga Tita…..„Čudo“ se desilo 1991. godine, a nakon nepunih 30 godina od moga prvog pokušaja zaposlenja u Cazinu. Na zahtjev tadašnje višeparlamentarne vlasti u Cazinu prihvatio sam radno mjesto Predsjednik Izvršnog odbra. Iste godine jedan poznati privrednik i višegodišnji cazinski direkor pozvao me na ručak u svoj stan, veli, ima poruku za mene. Saopštava mi da je bio u Beogradu i posjetio „druga“ Hakiju Pozderca, koji ga je zadužio da mi prenese poruku, parafraziram, „ Šta mali traži u Cazinu, reci mu da mu je najbolje da se odmah kupi….“ Iako tada značajno bolestan „drug“ nije promijenio svoje diktatorske navike. Nije mogao prihvatiti da, i nakon nepovratnih društvenih promjena u Državi, iza njegove krvave vladavine ne stoji više policija i Udba…..Ovdje bih napomenuo da je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica ex Jugoslavije koja je i počinila zločin, formalno-pravno nadležna za donošenje Rezolucije, a ne njeni niži organi koji za zločin nisu odgovorni. Međutim, vrlo je značajno što su Rezoluciju usvojili i organi vlasti na prostoru gdje se Buna i dogodila, jer će to doprinijeti releksaciji odnosa između „pobjednika“ i „pokorenih“. To je savkako važan korak ka konačnom usvajanju Rezolucije u Parlamentu Bosne i Herzegovine i donošenju zakona o rehabilitaciji žrtava. Predlagači rezolucije su mišljenja da nju treba uputiti i u Sabor Republike Hrvatske nakon što je usvoji Parlament Bosne i Hercegovine. Rezolucija još nije upućena u Sabor Hrvatske….. Rezolucija o osudi zločina najmanje je važna za ustanike. Oni su svoju rolu odigrali i otišli sa političke scene. Ona je važna za sadšnju i buduće genaracije. Bila bih to snažna opomena svima koji počine zločin, da će, ako i izbjegnu osudu za vrijeme njihovog života, biti izvedeni pred sud povijesti…..Na temu Cazinske bune, o kojoj se po direktivi vlasti moralo šutjeti pune četiri decenije nakon što se ona dogodila, razgovarao sam ranije već sa dvije meritorne osobe: prof. dr. Verom Kržišnik-Bukić i Sulejmanom Sulejmanagićem. Ovoga puta sam imao veliko zadovoljstvo i čast razgovarati sa čovjekom koji mi je je iz prve ruke mogao svjedočiti o mnogim detaljima vezanim za vrijeme i prije i u toku Bune, a posebno nakon iste. Njegov otac Ale, jedan od čelnih ljudi Cazinske bune je bio žrtva časne borbe za prava seljaka iz njegove i naše Cazinske krajine, a mogao je da izabere drugi put koji bi omogućio i njemu i njegovoj brojnoj familiji lakši i, uvjetno rečeno, udobniji ovozemaljski život. Ale je, međutim, kako rekoh, izabrao onaj časniji put, ali mnogo teži za njega i njegove. Bio je idealista, svjestan posljedica i cijene koja se za to plaća. On je tipičan primjer one da “revolucija jede svoju djecu…” A njegovom sinu Ahmetu, mome sugovorniku, sudbina je opet dodijelila višedecenijsku ulogu “sina državnog neprijatelja”. Izdržao je sve pritiske i torture koje su ga kao takvog pratile i na velika vrata i on je ušao u historiju Cazinske krajine i Bosne i Hercegovine. Za razliku od ubojica njegovog oca, mnogih njegovih sugrađana i sunarodnika, progonitelja porodica pobunjenika te progonitelja njega samoga koji su već zaglibili na smetljištu učiteljice života.
https://bedrudingusic.wordpress.com...porodica-pobunjenika-u-logore-bila-je-partij/
