Jedno od sedam svjetskih cuda
P I R A M I D E u G I Z I dolini bogova...
U starom Egiptu se vjerovalo da je čovjekova ličnost sastavljena od različitih elemenata od kojih su neki bili besmrtni. Na smrt se gledalo kao na prekid života, prepreku preko koje čovjek mora prijeći da bi dosegao vječnost. U trenutku smrti tijelo napušta besmrtni element, Ba.
Vjerovanje u način na koji on postoji razlikovalo se prema položaju što ga je pokojnik zauzimao na ovome svijetu, a takođe i s obzirom na razdoblje egipatske istorije u kojem je živio.
Međutim, ma koji mu se oblik postojanja pripisivao, on je predstavljao trajnu vezu između ovoga svijeta i tijela u grobu pa je i nadalje bio zavisan o hrani i drugim poklonima koje se ostavljalo u grobu za njegovo neprekidno trajanje na drugom svijetu.
S razvojem izuzetno profinjenog i složenog društva, poglavare raznih zajednica pokapalo se u razrađenije grobove od naredjanih opeka, koje se bogato opremalo.
Tijelo u grobu više nije bilo u neposrednom dodiru s vrućim, suhim pijeskom. Stoga bi tjelesno tkivo doseglo mnogo veći stupanj raspadanja prije no što bi prirodno isušivanje zaustavilo taj proces.
Zato se razvilo vjerovanje da tijelo pojedinca treba očuvati nakon njegove smrti, kako bi se, ako poželi, u bilo koje vrijeme mogao vratiti na zemlju, na mjesto koje mu je namijenjeno u njegovom sacuvanom tijelu u grobu.
Stoga je postalo nužno razviti metodu očuvanja tijela u beskonačnost i postupno, kroz pokušaje i greske, metoda je bila pronađena: mumificiranjm.
Mumificiranje je postupak u kojem se iz mrtvog tijela uklanjala utroba koja se odlagala u posebne posude, kanape, zatim se tijelo ispiralo palminim vinom, natapalo solju, bitumenom i eteričnim uljima, ispunjalo aromatičnim tvarima, uranjalo duže vrijeme u natron i konačno čvrsto umatalo u trake i povoje u smolastim ili u alkoholnim supstancama.
Kad je mumija konačno posve umotana još jednom se obavija tamjanovim parama dok svećenici izgovaraju veliku završnu molitvu: “K tebi Ozirise, dolazi tamjan, koji je došao iz Hora, mirha koja je došla iz Rea, natron koji je došao iz Nekbeta, bilje ankjemi, koje je došlo iz Ozirisa: smola koja je došla iz blaženoga Kenofrea...”
Nakon smrti, kralj se (kojeg su dijelom smatrali božanskim) iznova sjedinjavao sa svojim ocem Raom, bogom sunca. Piramidu, mjesto njegovog pokopa, može se smatrati rampom ili nekom drugom vrstom kraljevog pristupa na nebo.
P I R A M I D E u G I Z I dolini bogova...
U starom Egiptu se vjerovalo da je čovjekova ličnost sastavljena od različitih elemenata od kojih su neki bili besmrtni. Na smrt se gledalo kao na prekid života, prepreku preko koje čovjek mora prijeći da bi dosegao vječnost. U trenutku smrti tijelo napušta besmrtni element, Ba.
Vjerovanje u način na koji on postoji razlikovalo se prema položaju što ga je pokojnik zauzimao na ovome svijetu, a takođe i s obzirom na razdoblje egipatske istorije u kojem je živio.
Međutim, ma koji mu se oblik postojanja pripisivao, on je predstavljao trajnu vezu između ovoga svijeta i tijela u grobu pa je i nadalje bio zavisan o hrani i drugim poklonima koje se ostavljalo u grobu za njegovo neprekidno trajanje na drugom svijetu.
S razvojem izuzetno profinjenog i složenog društva, poglavare raznih zajednica pokapalo se u razrađenije grobove od naredjanih opeka, koje se bogato opremalo.
Tijelo u grobu više nije bilo u neposrednom dodiru s vrućim, suhim pijeskom. Stoga bi tjelesno tkivo doseglo mnogo veći stupanj raspadanja prije no što bi prirodno isušivanje zaustavilo taj proces.
Zato se razvilo vjerovanje da tijelo pojedinca treba očuvati nakon njegove smrti, kako bi se, ako poželi, u bilo koje vrijeme mogao vratiti na zemlju, na mjesto koje mu je namijenjeno u njegovom sacuvanom tijelu u grobu.
Stoga je postalo nužno razviti metodu očuvanja tijela u beskonačnost i postupno, kroz pokušaje i greske, metoda je bila pronađena: mumificiranjm.
Mumificiranje je postupak u kojem se iz mrtvog tijela uklanjala utroba koja se odlagala u posebne posude, kanape, zatim se tijelo ispiralo palminim vinom, natapalo solju, bitumenom i eteričnim uljima, ispunjalo aromatičnim tvarima, uranjalo duže vrijeme u natron i konačno čvrsto umatalo u trake i povoje u smolastim ili u alkoholnim supstancama.
Kad je mumija konačno posve umotana još jednom se obavija tamjanovim parama dok svećenici izgovaraju veliku završnu molitvu: “K tebi Ozirise, dolazi tamjan, koji je došao iz Hora, mirha koja je došla iz Rea, natron koji je došao iz Nekbeta, bilje ankjemi, koje je došlo iz Ozirisa: smola koja je došla iz blaženoga Kenofrea...”
Nakon smrti, kralj se (kojeg su dijelom smatrali božanskim) iznova sjedinjavao sa svojim ocem Raom, bogom sunca. Piramidu, mjesto njegovog pokopa, može se smatrati rampom ili nekom drugom vrstom kraljevog pristupa na nebo.