Dame i gospodo,
Pošto ne želim da se direktno obraćam zlonamernom polupismenom poturici koji je pre par dana otvorio ovu temu o imenu Srba, gnjidi ne želom da dam bilo kakav povod da bih sa njim gubio dragoceno vreme, na ovaj način, naravno koristeći validne istorijske, lingvističke i etnološke dokaze kako to uvek i čine obrazovani ljudi, da donekle rasvetlim samo ime našeg naroda. Nažalost i ovom prilikom ću morati da budem što kraći zbog nedostatka vremena koje mogu posvetiti ovom forumu, no obećavam da ću se uskoro ponovo vratiti ovoj temi kako bih je celovitije obradio.(Ko su polupismene poturčene budaline koje na ovom forumu pljuju po Srbima i Srbije, a »hrabro« se predstavljaju kao:«AURELIAN« i »Zvek_Zivi_Cetinjanin« sami ćete se donekle uveriti ako pročitate ono što pre par godina napisah u svojim obraćanjima tim iskotima pod naslovom: »BUDALINA KOJA TVRDI DA MU JE KRŠTENO IME "NATO" i »POGANI LABUDE DABANOVIĆU, POTURČENI SRBINE I PROUSTAŠKA GNJIDO« na:
http://www.revijad.cg.yu/?akcija=pisma&od=120 ) Što se tiče magarećeg njakanja polupismenog poturice da ime Srba prizilazi iz latinskog naziva »servi« i da ta latinska imenica ima značenje ROB i SLUGA na to kao vrstan poznavalac klasične filologije, po znanju, zvanju i obrazovanju sam klasični filolog, mogu da se samo nasmejem jer to su najobičnije gluposti. Naravno, hvala Bogu da je tako, svakome iole obrazovanom je poznato da su Latini uglavnom preuzimali sve iz grčke kulture i da su posebno znali da »betu« (jednom drugom prilikom ću Vam podrobnije objasniti betacizam i vitacizam odnosno zašto se to grčko slovo nekada izgovara kao V, a ponekad kao B). Latini su veoma dobro znali, to je činjenica i može se pronaći na više mesta u sačuvanoj istorijskoj arhivi, da u Grčkoj postoji grad po imenu SERV(B)IA i da u tom gradu ne živeše ROB-ovi nego SRB-i. Kada bi reč »servi« imala samo to značenje kako misli budalina koji onomad ustvrdi da je »znanje stica« iz »Elemente latina« (osnovi latinskog) kakovo bi onda značenje imale sledeće latinske izreke:
»Patriam servamus, tradentes ad necem patriam prodimus.« ili
»Fuga fugare (non semper) vitam servamus !«. ?
Koliko su ti »dokazi« polupismenog budaline »pametni« ne treba uopšte ni dokazivati. »SERVUS« sa srpskim imenom isto je toliko ozbiljno kao i povezivanje Slovena (SLAVS) sa eng. SLAVE - rob, ili Nemaca sa zaraznim klicama (GERMS), u engleskom jeziku koji je danas 'lingua franca'.
To što bolesnoumi manijak navodi kao »dokaz« da je i sam Nemanja »tvrdio« da je rob su također najobičnije gluposti, jer postoji na stotine mesta, pogotovo u epistulama monaha, gde se hrišćani podpiszju kao: »mnogogrešni rab (sluga) Gospodnji« i sl. I to nema nikakve veze sa narodom, već sa autorom, bogobojažljivim hrišćaninom.
Da (je)su Srbi jedan od najstarijih, ako ne i najstariji narod na svetu, te da su stari negde oko 7500 godina potvrđuju naučne rasprave odnosno radovi ozbiljnih naučnika koji proučavaju naš narod. Da je to tačno najbolji primer ću uzeti iz Biblije (Sveto pismo) gde se spominje jezero u Egiptu, severno GIZA Pyramids, po imenu Lake SERBON. Sam Mojsije je zapisao da se je na tom mestu odigrala velika bitka kada je Izrailj vraćao iz dvestagodišnjeg egipatskog ropstva.
Ovom prilikom ću se još samo zaustaviti na onome šta je o Srbima napisao Šafarik. Pavel J. Šafarik (ŠAFARIK Pavel Josif, 13.5.1795. - 26.6.1861. , - čuveni lingvistika
i istoričar ) u svojoj knjizi "O poreklu Slovena" o Vendima, odnosno Slovenima na jednom mestu piše: "Iako se rado slažem sa Surovjeckim da su stari Vendi na Baltičkom moru bili po jeziku i poreklu stvarni Sloveni, ipak se nameće primedba poznavaocu prilika, posmatrajući strože položaj i granice zemlje Venda, koju je on nazivao jedinom domovinom svih kasnijih Slovena, između Baltičkog mora, Visle, Karpata i gornje Volge, da za prenošenje imena Vendi na ovaj deo zemlje ne postoji strog istorijski osnov, već da je do njega došlo usled detaljnog i sistematskog postupka pisca, da pomoću istovetnosti Venda i Slovena, koja se može dokazati, razmrsi zamršen čvor spornog problema. Plinije Tacit i Ptolomej su jedini među starim piscima koji poznaju Vende kao ugledan narod na Visli i Baltičkom moru, ali za proširivanje staništa ovih Venda do izvora Volge nema važećih svedočanstava. Naprotiv, najbolji geografi starog doba Strabon, Mela, Plinije i Ptolomej popunjavaju ovaj široki prostor narodima i narodnostima, kojima su uopšteno pripisali ime Sarmata."
Srbi pa Sloveni
To što su neki noviji pisci istorije Slovene smatrali pridošlicama u Evropi, tek u epohi dolaska Huna, Šafarik je mišljenja da to dolazi otuda što su ti istraživači polazili od proizvoljnosti, bez dubljeg i mnogostrukog istraživanja. Polazili su, smatra Šafarik, da Sloveni ne bi mogli da budu stariji u Evropi od njihovog imena u grčkim i rimskim izvorima. Besmislica ove pretpostavke pada svakome u oči. Na ovaj način bi moglo da se tvrdi da pre imena Grka, Rimljana, Germana i Franaka nisu postojali Heleni, Itali ili Latini, Nemci ili Gali. Istorija nas uči glasno da se pri zadržanoj istovetnosti naroda, menjaju njihova imena, stara odumiru, nova se pojavljuju, da posebna imena ogranka prelaze na ceo narod. Nasuprot tome opšta imena jedne celine naroda utapaju se u posebna imena brojčano malih ogranaka, da jedan isti narod može da se vodi pod različitim imenima, jedno kod kuće, a više u inostranstvu. Da li bi trebalo da ovaj etnološki prirodni zakon, dokazan svuda, bez obzira na toliko jasnih svedočanstava za njega trpi izuzetak samo kod Slovena?
Za tvrdnju da je ime Srb po svom genetskom značenju starije od imena Sloven govori toliko mnogo činjenica, svedočanstava i razloga, da nije iznenađujuće što su o ovom značaju još odavno govorili mnogi naučnici. Onaj ko može da se uveri da su stari, stvarni, genetski Sarmati stvarno Srbi, njemu nije potreban dalji dokaz za tačnost.
Pošto ta tvrdnja nalazi čvrsto uporište i u drugim činjenicama, utoliko zaslužuje više pažnje.
Ime Srb nalazimo kod Plinija (pre 79. godine nove ere) i Ptolomeja (161. godine nove ere) kao ime jedne sarmatske narodnosti između Meotisa (Azovskog mora) i Volge na današnjoj reci Serba. Ovaj čisti oblik Serbi, Sirbi, biće da je prenet direktno od nekog grčkog geografa i ostao je gotovo stereotipan da stoji pored starijeg skitsko-grčkog Sarmat, čija je istovetnost bila nepoznata u prošlosti Grcima koji su bili siromašni u jeziku. Jasno je vidljivo da ime Spori, koje navodi Prokopije kao najstarije zajedničko ime Anta i Slovena, nije ni jedno ni drugo nego upravo ime Srbi, samo iskrivljeno na grčki način. Verovatno da je Prokopije saznao ovo ime iz dobrog izvora, najverovatnije od nekog slovenskog vojnika ili trgovca, ali u genealogiji slep, kao i svi Grci i Rimljani iz istog perioda, nije naslutio istovetnost imena Srb i Sarmat. Isto važi i za Plinija i Jordanesa u vezi sa imenima naroda koje su oni naveli: Spali, Spalei na rekama Pripet i Dnjepar, što predstavlja, samo zbog neraspoznatljivosti, izopačeno igranje rečju Srb.
Na isti način su stari Heleni u vreme pre Herodota reč Srbalj podesili za izgovor kao Tribali sa kojim imenom Herodot potvrđuje najmnogobrojniju i najmoćniju narodnost na severu tračko-ilirskog poluostrva. Postoje osnove da se veruje da su Kriviči, Bjesi, Doljenci, Gorali, Morosini i drugi samo bliži i dalji pripadajući, ali otrgnuti ogranci ovog mnogobrojnog plemena, koji su se iz matice otrgnuli i pomešali sa Tračanima.
Srbi među Galima
"A da i jadranskim Vendima i Ilirima nije bilo nepoznato ime Srb", piše na jednom mestu Šafarik, "dokazuju imena njihovih gradova: Sorviodurum, Serbetium, Sorba, Serbinum. Sa Keltima se pojavilo ime Vende, Vinde za potčinjene narode, zbog čega se i nalazi samo ovo ime u mlađim grčkim i rimskim izvorima. I kod galskih Venda nalazimo ime Srb i Vend zajedno. Pritoka reke Mosel, reka Saar, zvala se još u vreme Rimljana Saruba, Saravus, a i danas seljaka sa Rajne zovu Surbel što znači Srbal. Ranije je bilo reči da su belgijsko-galski Venedi posedovali i britansku obalu koja je ležala nasuprot njih i da se i tu javlja reč Srb, kako kao ime gradova Sorbiodunum, tako i kod imena naroda - Serfen."
Smeštanje zemlje starih Slovena u granice, kako je nazivao Surovjecki zemlje Venda, između Visle, Baltičkog mora, izvora Volge i Dnjepra, Pripeta i Karpata, odakle su se u petom i šestom veku svi Sloveni selili na zapad, istok i jug i zauzeli pola Evrope, čini se preusko pa bi moralo da bude podvrgnuto i kritici. Surovjecki nije, doduše, zamislio malu rasprostranjenost Slovena i tu pojavu je objašnjavao prenaseljenošću, kao i iseljavanjem, čak odumiranjem ili zamirenjem pritešnjenih susednim narodima. Ta rasprostranjenost Slovena mora da je bila mnogo veća u istočnoj i južnoj Nemačkoj, nego što se to do sada smatralo. Šafarik je mišljenja da su Sloveni naselili čak i veći deo južne Italije gde je Gete našao kasnije sličnosti u fizionomiji i delovima nošnje. Prema istraživanjima istog naučnika u celoj Trakiji i Makedoniji izuzev u primorskim gradovima većinsko stanovništvo bili su Sloveni, pa čak i to da se na grčkom ostrvu Peloponezu, Hidri i Krfu pored grčkog koristio i slovenski jezik. Iseljavanja u Malu Aziju su bila isto tako velika, pa potomci njihovi u nekim područjima i danas (devetnaesti vek) govore slovenski, kao na primer u Trazbonu.
S poštovanjem,
********************************************************