- Poruka
- 388.637
Ćutao sam nekoliko trenutaka očekujući da me nešto upita ili bilo kakvim gestom pokaže bar izvesnu radoznalost. Ali, on me čak i ne pogleda. Izgledalo je da osluškuje vetar koji je zavijao pritajeno kao i one davne noći kada je Anton izgoreo. Onda mu se usne, neočekivano, izviše u neki zaleđeni osmeh koji nisam umeo da odgonetnem.
– Zar si došao samo zbog toga?
– Morao sam: jedino ti možeš da shvatiš ono što mi se desilo.
– Šta ima tu da se shvati? Da si odvukao u krevet neku kurvu?
Nisam se usuđivao da opet progovorim. Pomislih čak da bi trebalo odustati od svega.
Posle toliko godina koje nas razdvajaju, šta sam od njega mogao da tražim? Da me opravda? Ili, možda, da podeli sa mnom očajanje koje pokušavam da mu otkrijem.
On pripali cigaretu i povuče jedan dim. Zavaljen u fotelju, zatvorenih očiju, nije se pomerao. Činilo se da je sasvim zaboravio na mene.
– Valjda te ne muči savest?
– Da – rekoh.
– Pa ti si lud!
– Ali to je bila Antonova kćer!
On se trgnu kao da ga je nešto iznutra ošinulo. Zatim pažljivo ugasi cigaretu, a lice mu namah poprimi onu smirenost na kojoj sam mu uvek zavideo.
– Našeg Antona?
– Da – rekoh i ustadoh s namerom da upalim svetlo, ali me on pokretom ruke zadrža. Sedeli smo zatim u velikom raskošnom salonu, nepomični, zaustavljenog daha. Ćutali smo. Bili smo sami i tuđi jedan drugome. Ali bili smo i potpuno svesni da se, u tom času, ne možemo pogledati u lice. Srećom, noć se bešumno slivala kroz široke prozore zatamnjujući i nas i naše sećanje.
– Je li pomenula oca?
– Da. Ali tek posle svega, kad je počeo da me hvata san.
– Zar je pričala o njegovoj smrti?
– Zna čak i da je izgoreo! Samo, začudo, u glasu joj nije bilo ni tuge ni ponosa. Ničega!
– Pa ona ga nije ni poznavala. Imala je u ono vreme najviše tri godine.
– Četiri – rekoh.
On rukom napipa lampu pored sebe, ali počeka malo kao da se predomišlja. Zatim je upali: izduženo lice mu izađe iz tame. Smeškalo se. Valjda da bi prikrio ono što oseća. Ali mu glas ipak zadrhta:
– A bili smo obećali jedan drugome, sećaš li se, da ćemo – ako preživimo i ako pobedimo – potražiti Antonovu devojčicu i pobrinuti se da postane čovek.
– Nikad je nismo potražili – rekoh izazivajući ga.
– Zaboravili smo na nju!
On se, povijen u leđima, zagrcnu. Kašljao je dugo kao da se guši. Onda se, odjednom, smiri i bez imalo prekora reče:
– Pa, eto, ti si je potražio.
Ja ustadoh i razmaknuh tešku zavesu. Napolju je još uvek zavijao vetar: gole, tamne grane bagremova uvijale su se do samih prozora.
– Zar nisi? – nasmeja se on sitno i prigušeno.
Poverovah da me kažnjava i osetih neko čudno zadovoljstvo zbog toga. Možda sam želeo da me muči. A on je to mogao bolje od svakog: znao je šta smo nas dvojica dugovali Antonu.
– Slučajno sam je upoznao – rekoh. – Nisam znao ko je!
– Lažeš! Nemoguće je da pored toliko žena naletiš baš na nju!
– Veliki si gad – šapnuh. – Misliš li, možda, da sam zaboravio kako je njen otac umro na mukama da bi spasao tebe i mene. On neodređeno zaklima glavom i povuče još jedan dim, ali ga dugo ne ispusti tako da mi se učini da će ga zadržati u plućima.
– Šta je – rekoh – zar se ne sećaš kako je bilo?
Njemu se samo usne neprirodno zgrčiše, ali, siguran sam, ne zbog cigarete što ju je stiskao kao da će je pregristi i pre nego se bude sasvim pretvorila u pepeo, već zato što se uzdržavao da ne pomene onu noć kada su Antonu nudili život ako kaže gde se nas dvojica skrivamo; onaj trenutak kada su ga polivali benzinom a mi strepeli da će nas odati, onaj prizor kada je izgoreo pred našim očima! Bio sam siguran da mu od tog sećanja nije lako, da mu je isto kao i meni.
– Ništa nismo mogli – reče on.
– Nije istina! Da smo zapucali kad su počeli da ga muče, možda bi i danas bio živ.
– Zašto nisi pucao? – osmehnu se on kao da je odista začuđen.
Ponovo ustadoh i priđoh prozoru. Vetar je još silovitije povijao drveće. Niz ulicu je klizio crveni tramvaj, prigušeno zvoneći u tamnoj noći.
– Bio sam kukavica. Kao i ti – šapnuh.
On samo odmahnu rukom. Bio je to pokret kojim je hteo da se od nečeg odbrani ili da mi, možda, otvoreno pokaže koliko ga sve to ne zanima.
– Jesi li joj i to ispričao?!
– Ne boj se: ona ne zna o nama ništa!
– Zašto se onda mučiš?
– A šta mi drugo preostaje! – rekoh. – Kako da zaboravim da je to Antonova kćer! Čak je i ona, kad sam se izvukao iz kreveta i zaključao u drugoj sobi, mislila da se šalim: zvala me je da se vratim, bestidno me izazivala. Ali ja sam hteo da budem sam. I nisam joj se poverio samo zato što sam, odjednom, bio zgađen nad samim sobom. I uplašen!
Zamisli: u toj drugoj sobi, dok se ona smejala, ponovo sam video njenog oca kako gori i čuo njegov krik.
– Kakav krik! – prekide me on. – Pa Anton je izgoreo bez glasa.
– Ali ja sam ga prošle noći, zaključan u toj sobi, sasvim razgovetno čuo.
– Možda je Anton tek sinoć kriknuo – reče on zlobno i naglo se okrenu prema meni, tako da mu levi obraz izađe iz senke, ali kad uvuče još jedan dim, žar od cigarete obasja mu i drugu polovinu lica koje je bilo isuviše ozbiljno da bih mogao poverovati da se malopre šalio. Ćutali smo dugo, kao da više nema šta da se kaže. Nisam bio u stanju da odgonetnem da li je ono maločas rekao slučajno ili je odista naslućivao šta se kasnije desilo.
– Čitave noći osećao sam stid – rekoh. Neki mutan i nejasan bol širio mi se u grudima. Sada više nisam siguran da li je to bio grč ili neka praznina, ali sam bar po tome zaključivao da sam još čovek i da još ima nade da se iskupim. Ali desilo se ipak ono u šta ni sad ne mogu da verujem.
– Znam – šapnu on.
– Ništa ti ne znaš! Kad je svanulo, ušao sam u sobu gde je ona spavala. Bio sam spreman da joj kažem istinu i da joj ponudim pomoć ili učinim što god zaželi. Stajao sam iznad nje i posmatrao je nekoliko trenutaka, dvoumeći se da li da je probudim. Ona je ležala, gola i lepa, i smešila se, u snu, nekako čudno. Onda je neočekivano počela da pomera svoje duge noge prema meni, kao da je osećala da stojim iznad nje i kao da me je odista želela. Ruka joj je, savijena u laktu, počivala na trbuhu.
Učini mi se da ta ruka, uzbuđena od dodira sopstvenog tela, sitno podrhtava i osetih u tom času da i sam drhtim. Rekoh sebi: Čoveče, pa to je Antonova kćer! I poverovah da će me te reči zadržati da ne učinim ono što sam toliko želeo. Možda bih i uspeo da ugušim u sebi tu želju od koje sam izgarao kao da se prvi put nalazim pred nekom ženom, jer ponovo rekoh: Anton je izgoreo zbog tebe, ali se ona tada protegnu čitavim telom i otvori oči. Da je bar nešto rekla! Stajao sam, nepokretan i bespomoćan, bez ijedne jedine reči. Ona mi se samo osmehnu i pre nego što sam mogao da se izmaknem – ispruži ruke i privuče me k sebi. Kako sam bio očajan i srećan u tom času!
– I? – šapnu on.
– Nisam osećao više onaj stid, ni onaj grč što me je cele noći podsećao na njenog oca. Pred očima mi samo zaigra nekakav divan plamen i ja, ne misleći više ni na šta, potonuh u njeno telo.
– I šta je bilo posle?
– Ništa! Tražila je da joj platim i otišla.
On me pogleda začuđeno, ali se ni ovog puta ne pomeri. Sagnuh glavu i čuh kako vetar napolju zavija kao da nikad neće prestati.
– A ti? Tražiš od mene da te utešim?
– Ne! Možeš i da me prezreš! Ionako se čitav dan pitam: kakav sam ja čovek? Zaslužujem li da živim?!
On se ovog puta zaista pomeri i čitavo lice mu opet uroni u senku: uokvireno prosedom kosom imalo je neku čvrstinu i sigurnost. Činilo se da razmišlja.
– Onda se ubi! Ali pre toga dovedi tu malu kod mene.
– Ti se šališ! – rekoh i ponadah se da mi neće odgovoriti.
Ali njemu oči pobeleše, a glas mu zazvuča ledeno i nekako odsutno kao da se ne obraća meni:
– Pa valjda mogu i ja da joj platim!
U tom času ponovo videh Antona kako gori i u ušima mi se prolomi onaj njegov krik.
On, međutim, ustade i unese mi se u lice. Posmatrao me je kao da više ne može da me prepozna.
– Zašto si kriknuo?!
– To nisam bio ja – šapnuh.
On se uspravi, a lice mu potamni. Dok je rukom prelazio preko čela, opazih kako mu podrhtavaju prsti i shvatih, užasnut, da je i on čuo Antona.
– To nisam bio ja – promucah još jednom.
On tada, kao da se plaši sopstvenog glasa, gledajući me bespomoćno, izusti:
– Onda je vetar.
Širom otvorih veliki prozor: napolju nije bilo ni daška vetra. Sve je izgledalo pusto i mirno. Ćutao sam, opustošen i još više usamljen, ne shvatajući ništa. Onda se, u nestvarnoj tišini, upitah da li je u toj noći bilo ičega u šta se može poverovati. Niz ulicu je ipak bešumno klizio crveni tramvaj, osvetljen i prazan. Dugo sam gledao za njim: udaljavao se kao da je žurio da ga što pre proguta mrak
– Zar si došao samo zbog toga?
– Morao sam: jedino ti možeš da shvatiš ono što mi se desilo.
– Šta ima tu da se shvati? Da si odvukao u krevet neku kurvu?
Nisam se usuđivao da opet progovorim. Pomislih čak da bi trebalo odustati od svega.
Posle toliko godina koje nas razdvajaju, šta sam od njega mogao da tražim? Da me opravda? Ili, možda, da podeli sa mnom očajanje koje pokušavam da mu otkrijem.
On pripali cigaretu i povuče jedan dim. Zavaljen u fotelju, zatvorenih očiju, nije se pomerao. Činilo se da je sasvim zaboravio na mene.
– Valjda te ne muči savest?
– Da – rekoh.
– Pa ti si lud!
– Ali to je bila Antonova kćer!
On se trgnu kao da ga je nešto iznutra ošinulo. Zatim pažljivo ugasi cigaretu, a lice mu namah poprimi onu smirenost na kojoj sam mu uvek zavideo.
– Našeg Antona?
– Da – rekoh i ustadoh s namerom da upalim svetlo, ali me on pokretom ruke zadrža. Sedeli smo zatim u velikom raskošnom salonu, nepomični, zaustavljenog daha. Ćutali smo. Bili smo sami i tuđi jedan drugome. Ali bili smo i potpuno svesni da se, u tom času, ne možemo pogledati u lice. Srećom, noć se bešumno slivala kroz široke prozore zatamnjujući i nas i naše sećanje.
– Je li pomenula oca?
– Da. Ali tek posle svega, kad je počeo da me hvata san.
– Zar je pričala o njegovoj smrti?
– Zna čak i da je izgoreo! Samo, začudo, u glasu joj nije bilo ni tuge ni ponosa. Ničega!
– Pa ona ga nije ni poznavala. Imala je u ono vreme najviše tri godine.
– Četiri – rekoh.
On rukom napipa lampu pored sebe, ali počeka malo kao da se predomišlja. Zatim je upali: izduženo lice mu izađe iz tame. Smeškalo se. Valjda da bi prikrio ono što oseća. Ali mu glas ipak zadrhta:
– A bili smo obećali jedan drugome, sećaš li se, da ćemo – ako preživimo i ako pobedimo – potražiti Antonovu devojčicu i pobrinuti se da postane čovek.
– Nikad je nismo potražili – rekoh izazivajući ga.
– Zaboravili smo na nju!
On se, povijen u leđima, zagrcnu. Kašljao je dugo kao da se guši. Onda se, odjednom, smiri i bez imalo prekora reče:
– Pa, eto, ti si je potražio.
Ja ustadoh i razmaknuh tešku zavesu. Napolju je još uvek zavijao vetar: gole, tamne grane bagremova uvijale su se do samih prozora.
– Zar nisi? – nasmeja se on sitno i prigušeno.
Poverovah da me kažnjava i osetih neko čudno zadovoljstvo zbog toga. Možda sam želeo da me muči. A on je to mogao bolje od svakog: znao je šta smo nas dvojica dugovali Antonu.
– Slučajno sam je upoznao – rekoh. – Nisam znao ko je!
– Lažeš! Nemoguće je da pored toliko žena naletiš baš na nju!
– Veliki si gad – šapnuh. – Misliš li, možda, da sam zaboravio kako je njen otac umro na mukama da bi spasao tebe i mene. On neodređeno zaklima glavom i povuče još jedan dim, ali ga dugo ne ispusti tako da mi se učini da će ga zadržati u plućima.
– Šta je – rekoh – zar se ne sećaš kako je bilo?
Njemu se samo usne neprirodno zgrčiše, ali, siguran sam, ne zbog cigarete što ju je stiskao kao da će je pregristi i pre nego se bude sasvim pretvorila u pepeo, već zato što se uzdržavao da ne pomene onu noć kada su Antonu nudili život ako kaže gde se nas dvojica skrivamo; onaj trenutak kada su ga polivali benzinom a mi strepeli da će nas odati, onaj prizor kada je izgoreo pred našim očima! Bio sam siguran da mu od tog sećanja nije lako, da mu je isto kao i meni.
– Ništa nismo mogli – reče on.
– Nije istina! Da smo zapucali kad su počeli da ga muče, možda bi i danas bio živ.
– Zašto nisi pucao? – osmehnu se on kao da je odista začuđen.
Ponovo ustadoh i priđoh prozoru. Vetar je još silovitije povijao drveće. Niz ulicu je klizio crveni tramvaj, prigušeno zvoneći u tamnoj noći.
– Bio sam kukavica. Kao i ti – šapnuh.
On samo odmahnu rukom. Bio je to pokret kojim je hteo da se od nečeg odbrani ili da mi, možda, otvoreno pokaže koliko ga sve to ne zanima.
– Jesi li joj i to ispričao?!
– Ne boj se: ona ne zna o nama ništa!
– Zašto se onda mučiš?
– A šta mi drugo preostaje! – rekoh. – Kako da zaboravim da je to Antonova kćer! Čak je i ona, kad sam se izvukao iz kreveta i zaključao u drugoj sobi, mislila da se šalim: zvala me je da se vratim, bestidno me izazivala. Ali ja sam hteo da budem sam. I nisam joj se poverio samo zato što sam, odjednom, bio zgađen nad samim sobom. I uplašen!
Zamisli: u toj drugoj sobi, dok se ona smejala, ponovo sam video njenog oca kako gori i čuo njegov krik.
– Kakav krik! – prekide me on. – Pa Anton je izgoreo bez glasa.
– Ali ja sam ga prošle noći, zaključan u toj sobi, sasvim razgovetno čuo.
– Možda je Anton tek sinoć kriknuo – reče on zlobno i naglo se okrenu prema meni, tako da mu levi obraz izađe iz senke, ali kad uvuče još jedan dim, žar od cigarete obasja mu i drugu polovinu lica koje je bilo isuviše ozbiljno da bih mogao poverovati da se malopre šalio. Ćutali smo dugo, kao da više nema šta da se kaže. Nisam bio u stanju da odgonetnem da li je ono maločas rekao slučajno ili je odista naslućivao šta se kasnije desilo.
– Čitave noći osećao sam stid – rekoh. Neki mutan i nejasan bol širio mi se u grudima. Sada više nisam siguran da li je to bio grč ili neka praznina, ali sam bar po tome zaključivao da sam još čovek i da još ima nade da se iskupim. Ali desilo se ipak ono u šta ni sad ne mogu da verujem.
– Znam – šapnu on.
– Ništa ti ne znaš! Kad je svanulo, ušao sam u sobu gde je ona spavala. Bio sam spreman da joj kažem istinu i da joj ponudim pomoć ili učinim što god zaželi. Stajao sam iznad nje i posmatrao je nekoliko trenutaka, dvoumeći se da li da je probudim. Ona je ležala, gola i lepa, i smešila se, u snu, nekako čudno. Onda je neočekivano počela da pomera svoje duge noge prema meni, kao da je osećala da stojim iznad nje i kao da me je odista želela. Ruka joj je, savijena u laktu, počivala na trbuhu.
Učini mi se da ta ruka, uzbuđena od dodira sopstvenog tela, sitno podrhtava i osetih u tom času da i sam drhtim. Rekoh sebi: Čoveče, pa to je Antonova kćer! I poverovah da će me te reči zadržati da ne učinim ono što sam toliko želeo. Možda bih i uspeo da ugušim u sebi tu želju od koje sam izgarao kao da se prvi put nalazim pred nekom ženom, jer ponovo rekoh: Anton je izgoreo zbog tebe, ali se ona tada protegnu čitavim telom i otvori oči. Da je bar nešto rekla! Stajao sam, nepokretan i bespomoćan, bez ijedne jedine reči. Ona mi se samo osmehnu i pre nego što sam mogao da se izmaknem – ispruži ruke i privuče me k sebi. Kako sam bio očajan i srećan u tom času!
– I? – šapnu on.
– Nisam osećao više onaj stid, ni onaj grč što me je cele noći podsećao na njenog oca. Pred očima mi samo zaigra nekakav divan plamen i ja, ne misleći više ni na šta, potonuh u njeno telo.
– I šta je bilo posle?
– Ništa! Tražila je da joj platim i otišla.
On me pogleda začuđeno, ali se ni ovog puta ne pomeri. Sagnuh glavu i čuh kako vetar napolju zavija kao da nikad neće prestati.
– A ti? Tražiš od mene da te utešim?
– Ne! Možeš i da me prezreš! Ionako se čitav dan pitam: kakav sam ja čovek? Zaslužujem li da živim?!
On se ovog puta zaista pomeri i čitavo lice mu opet uroni u senku: uokvireno prosedom kosom imalo je neku čvrstinu i sigurnost. Činilo se da razmišlja.
– Onda se ubi! Ali pre toga dovedi tu malu kod mene.
– Ti se šališ! – rekoh i ponadah se da mi neće odgovoriti.
Ali njemu oči pobeleše, a glas mu zazvuča ledeno i nekako odsutno kao da se ne obraća meni:
– Pa valjda mogu i ja da joj platim!
U tom času ponovo videh Antona kako gori i u ušima mi se prolomi onaj njegov krik.
On, međutim, ustade i unese mi se u lice. Posmatrao me je kao da više ne može da me prepozna.
– Zašto si kriknuo?!
– To nisam bio ja – šapnuh.
On se uspravi, a lice mu potamni. Dok je rukom prelazio preko čela, opazih kako mu podrhtavaju prsti i shvatih, užasnut, da je i on čuo Antona.
– To nisam bio ja – promucah još jednom.
On tada, kao da se plaši sopstvenog glasa, gledajući me bespomoćno, izusti:
– Onda je vetar.
Širom otvorih veliki prozor: napolju nije bilo ni daška vetra. Sve je izgledalo pusto i mirno. Ćutao sam, opustošen i još više usamljen, ne shvatajući ništa. Onda se, u nestvarnoj tišini, upitah da li je u toj noći bilo ičega u šta se može poverovati. Niz ulicu je ipak bešumno klizio crveni tramvaj, osvetljen i prazan. Dugo sam gledao za njim: udaljavao se kao da je žurio da ga što pre proguta mrak