Boris Pasternak

[Lada]

Zašto li tugom mutiš oči? Razdražljiva a tako tiha, sva si od vatre koja gori. Daj mi, u tamno zdanje stiha ljepotu tvoju da zatvorim. Gle kako su preobražene u žaru kućice abažura, kraj zida, kraj okna, naše sjene i obrisi naših figura. S nogama sjediš na divanu, po turski ih pod sobom splete, svejedno- na svjetlu i u tami ti vazda sudiš kao dijete. Pričajući na konac nižeš zrnca što ti padoše s vrata. Pogled je tvoj i odveć tužan, a riječ naivna, umiljata. Riječ “ljubav” prošla, ti si prava; drugo ću ime naći lako, za te ću sav svijet preimenovat, samo ako ti želiš tako. Možda će čujstva blago tajno tvoj tamni pogled da istoči i tvog srca bogatstvo sjajno?! Zašto li tugom mutiš oči?

 

[Lada]

ZIMSKO NEBO

Vinut iz dima kao celac suvi
Zvezdani potok posuklja u ništa.
Klupko klizača izvrnuto uvis,
Kuca se sa zvonkom noći klizalište.
Klizaču, stupaj ređe, ređe, ređe,
U trku seci, sputaj krake duge.
Na okretu se ureže ko sazvežđe
U nebo Norveške škripanje sličuge.
Vazduh ko gvožđe za noć je pribijen.
O klizači! Tamo nikoga ne brine
Što je, ko orbite naočarke zmije,
Na zemlji noć, i ko kost domine;
Što kao jezik psa ptičara susta
Mesec uz kopču smrznut; što su svima,
Ko falsifikatorima, nalivena usta
Lavinom leda što duh obuzima

 

[Lada]

Još zagušljivije svitanje

Na prozoru je vašem golub
Gukao danu.
A niz oluk,
Kao rukavi mokri, s bolom
Klonule grane.
Prašnjavim tragom, polugoli,
Išli su oblaci u stroju,
Na orošenoj tezgi dugo
Uljuljkujući pesmom tugu,
Bojim se – moju.
I molio sam: neka stanu.
I činilo se: čuče.
A osvit siv, ko spor u granju,
Ko govor mrtve kuće.
Prizivao sam prisni čas
Kad iza prozora kod vas,
Ko glečer što se topi,
Sa stalka lavor pusti glas
I, dok se roni pesme breg,
Na vreli obraz brizne mlaz
I celo toplo skropi,
A staklo peče kao led.
Al’ oblaci su vili steg,
Zaglušili su nebo batom,
Pa neću vapaj iz dubine,
Iz prahom zasute tišine,
Ko natopljeni šinjel,
Ko prašnjav jek kad žito mlate,
Ko zvonki spor u granju.
I molio sam:
Dajte
Da mirno sanjam!
Prašnjavim tragom topot kiše…
U stroju oblaci su išli,
Kao za salas, ujutro, regruti,
Ne sat, ne vek na putu,
Ko logoraši kad ih vode,
Ko hripljiv šapat:
“Skapah,
Sestro,
Vode!”

 

[Lada]

Nobelova nagrada

Ja padoh, ko zver usred hajke.
Negde su ljudi, sloboda, svet
A teraju za mnom udaraljke,
Prolaza nema, sputan svaki kret.
Tamna je šuma i obala spruda,
Deblo je jele oboreno.
Put je presečen odasvuda.
Bilo što bilo, sve je svejedno.
A kakvim se ja bavih zlom:
Ubica, zlotvor, što li ?
Ta sav svet plače nad lepotom
Zemlje, koju opevah u boli.
Pa i tako, još malo do groba,
Vera je moja – doći će doba
Sili će podlosti i svih zloba
Odoleti još duh dobra.

 

[Lada]

Proljeće

Ja sam iz ulice gdje se topola čudi, gdje
daljina drhti, kuća se boji pada, gdje
zrak je plav kao svežanj u ljudi koje su
iz bolnice pustili iznenada.
Gdje je večer prazna ko priča prekinuta,
koju zvijezda nije dovela do kraja, pred
kojom u čudu mnogi pogled luta, bez
izraza, nejasan i bez sjaja.

 

[Lada]

San letne noći

Ozbiljan razgovor. Još zatvoreno nije,
Kad namah: smesta, odavde, bez stida!
- Razbarušena frizura, prepirka lije,
I stalna bujica šopenovskih etida.
Teško, genije, da i ti deliš riblje proizvode
U beloj zgradi preko puta zadruge vidne,
Da repovi lune do nakraj sveta vode
Ko niz noćnih bašta koje su neprekidne.

 

[Lada]

Zimsko nebo

Vinut iz dima kao celac suvi
Zvezdani potok posuklja u ništa.
Klupko klizača izvrnuto u vis,
Kuća se sa zvonkom noći klizalište.
Klizaču, stupaj ređe, ređe, ređe,
U trku seci, sputaj krake duge.
Na okretu se ureže ko sazvežđe
U nebo Norveške škripanje šlicuge.
Vazduh ko gvožđe za noć je pribijen.
O klizači! Tamo nikoga ne brine
Što je, ko orbite naočarke zmije,
Na zemlji noć, i ko kost domine;
Što kao jezik psa ptičara susta
Mesec uz kopcu smrznut; što su svima,
Ko falsifikatorima, nalivena usta
Lavinom leda što duh obuzima.