Borba da se osetiš poželjno...

Urwald

Ističe se
Poruka
2.209
Ljudi koji su prošli kroz mnogo zapostavljanja često nose sa sobom tihi strah da su dosadni ljudima oko sebe – bilo da su u pitanju prijatelji, porodica ili čak najbliži partneri.
To je ono tiho pitanje u pozadini uma:
„Da li sam im previše?“

Za one koji su bili zapostavljeni, ne treba mnogo da se ponovo javi osećaj da nisu poželjni. Možda neko sporije odgovori na poruku ili deluje udaljeno tokom razgovora.
I odjednom, svi ti stari osećaji naviru – osećaj da si nevidljiv, jedva tolerisan ili kao da samo smetaš. Ti trenuci mogu da izgledaju kao emotivni flešbekovi, čak i ako niko drugi ne primećuje šta se dešava.

Teško je jer u sadašnjosti možda zapravo ništa nije loše. Ali za nekoga ko je bio zapostavljan, takve situacije mogu da deluju kao poznata priča koju su već živeli – priča u kojoj nisu bili cenjeni niti viđeni. Teško je odupreti se osećaju da bi istorija mogla da se ponovi, čak i kada si okružen ljudima kojima je stalo.

Ali istina je da ti strahovi, te brige, nisu o tome ko su oni danas. To su odjeci vremena kada su se osećali kao da nisu važni. Izazov je naučiti da se prošlost odvoji od sadašnjosti i da se prepozna da imaju pravo da zauzmu prostor, da traže ljubav i da učestvuju u razgovoru bez osećaja da su teret.

Treba zapamtiti:
Ti nisi problem koji treba rešiti niti smetnja koja se mora „izdržati“.
Isceljenje znači naučiti da ne moraš da se izvinjavaš zbog svog postojanja.



Da li ste prolazili kroz ovakve stvari?
 
Zapostavljanje je strašno, naročito ako se dešavalo u detinjstvu. Mislim da je teško osloboditi se tog osećaja.
Naravno, vremenom, ljudi postaju čvršći, jači, svesniji da tuđe mišljenje nije toliko važno.
Pravi se selekcija šta je bitno, šta je manje bitno.
I šta je nebitno ( mišljenje ).
Donekle se preraste.
Slikovito rečeno, odboli.
 
Teška i duboka tema. Nekakva lajt zabrana postojanja iz ranog detinjstva. Nisi bitan, nisi važan, niko te ne voli, niko te ne želi, ti si kriv za sve loše što ti se dešava, ne zaslužuješ ljubav, pažnju i nežnost i niko ne može zaista da te voli. Možda i nije lajt. Uglavnom, teško se boriti sa svojim skriptovima, nekad spolja izgleda da je sve u redu, ali unutra je opet jedno dete koje niko ne želi.
 
Teška i duboka tema. Nekakva lajt zabrana postojanja iz ranog detinjstva. Nisi bitan, nisi važan, niko te ne voli, niko te ne želi, ti si kriv za sve loše što ti se dešava, ne zaslužuješ ljubav, pažnju i nežnost i niko ne može zaista da te voli. Možda i nije lajt. Uglavnom, teško se boriti sa svojim skriptovima, nekad spolja izgleda da je sve u redu, ali unutra je opet jedno dete koje niko ne želi.
Dva puta izlaze iz takvog postojanja:
- razviti sinapsu ciklicnog samo-preispitivanja
- krenuti od pretpostavke: kome ne trebam, ni meni ne treba

ja sam nekako vise pobornik ovog drugog pristupa, mada znam dobro ljude iz prvog. Verovatno da je to samo pitanje zivotnog iskustva, jer kako godine prolaze sve manje marimo za to sta neko misli o nama. Ionako niko nikog ne razume, a vecina ionako ide sa glavom okrenutom na ledja i gleda svoju pozadinu :)
 
Poslednja izmena:
Izvini,ali ovaj tvoj tekst u praksi bas nema puno smisla.
Ako te ljudi ne prihvate,dzaba ti svo samopouzdanje,snaga,motivacija i istrajnost.
Moze da budes skroz zadovoljan sobom, i potpuno u miru sa sobom i Bogom,ali ako nemas prijatelje,drugare,neko poznanstvo dosadno ti je i ta dosada te opet izjeda.
Mozes da promenis i korigujes sebe,ali ako nema prihvatanja okoline,onda ti nez koliko ovo sve ima smisla i koristi.
 
Verovatno da je to samo pitanje zivotnog iskustva, jer kako godine prolaze sve manje marimo za to sta neko misli o nama. Ionako niko nikog ne razume, a vecina ionako ide sa glavom okrenutom na ledja i gleda svoju pozadinu :)
Mislim da nije samo pitanje iskustva. Već su u igri i jačina traume, lični senzibilitet, način na koji se život odvijao nakon detinjstva, činjenice kao, da li je odnos koji je uticao na ličnost promenjen, kakvo je okruženje u kasnijim godinama, koliko dostignuća smo postigli, koliko smo ispunjeni i zadovoljni sobom... Slažem se, iskustvo je bitno, ali mislim da veliku ulogu igraju i prve dve stvari, trauma i osetljivost.
 
Izvini,ali ovaj tvoj tekst u praksi bas nema puno smisla.
Ako te ljudi ne prihvate,dzaba ti svo samopouzdanje,snaga,motivacija i istrajnost.
Moze da budes skroz zadovoljan sobom, i potpuno u miru sa sobom i Bogom,ali ako nemas prijatelje,drugare,neko poznanstvo dosadno ti je i ta dosada te opet izjeda.
Mozes da promenis i korigujes sebe,ali ako nema prihvatanja okoline,onda ti nez koliko ovo sve ima smisla i koristi.
Ja nisam tako shvatila temu. Mislila sam se se radi o odnosima koji postoje, nisu loši, ali osoba je nesigurna i lako se oseti kao višak i nepoželjna.
 
Izvini,ali ovaj tvoj tekst u praksi bas nema puno smisla.
Ako te ljudi ne prihvate,dzaba ti svo samopouzdanje,snaga,motivacija i istrajnost.
Moze da budes skroz zadovoljan sobom, i potpuno u miru sa sobom i Bogom,ali ako nemas prijatelje,drugare,neko poznanstvo dosadno ti je i ta dosada te opet izjeda.
Mozes da promenis i korigujes sebe,ali ako nema prihvatanja okoline,onda ti nez koliko ovo sve ima smisla i koristi.
S parama ce imati tonu prijatelja
 
Mislim da nije samo pitanje iskustva. Već su u igri i jačina traume, lični senzibilitet, način na koji se život odvijao nakon detinjstva, činjenice kao, da li je odnos koji je uticao na ličnost promenjen, kakvo je okruženje u kasnijim godinama, koliko dostignuća smo postigli, koliko smo ispunjeni i zadovoljni sobom... Slažem se, iskustvo je bitno, ali mislim da veliku ulogu igraju i prve dve stvari, trauma i osetljivost.
bez sumnje da velicina i dugotrajnost traume skopcane sa nivoom osetljivosti sigurno prednjaci u utisku.

Mozda ja nisam bio dovoljno jasan po pitanju iskustva, pa se to moze interpretirati drugacije. Ono sto pisem je iz licnog iskustva nekoga ko je imao takva stanja izmedju ostalog. Meni je to donelo mnogo emotivne reakcije i problema u mladjim danima. Ali polako kako sam ucio svet i posmatrao sebe i prelistavao se, polako ali sigurno sam sve to polako formirao u neki stav koji se slaze dovoljno sa tim koliko ima a koliko nema senzibiliteta kao i razumevanje odnosa medju ljudima. To je iskustvo koje sam pomenuo - to istrazivanje sebe i sveta oko sebe. I to je nesto sto se desava i dan danas, to ucenje, i razumevanje.
 
Izvini,ali ovaj tvoj tekst u praksi bas nema puno smisla.
Ako te ljudi ne prihvate,dzaba ti svo samopouzdanje,snaga,motivacija i istrajnost.
Moze da budes skroz zadovoljan sobom, i potpuno u miru sa sobom i Bogom,ali ako nemas prijatelje,drugare,neko poznanstvo dosadno ti je i ta dosada te opet izjeda.
Mozes da promenis i korigujes sebe,ali ako nema prihvatanja okoline,onda ti nez koliko ovo sve ima smisla i koristi.
U tekstu pišem o situaciji gde osoba ima društvo i gde jeste prihvaćena, ali i o pojavi tih specifičnih trenutaka kada je iznutra javi osećaj/razmišljanje otuđenosti/nepripadanja od grupe, kao i od pojedinih ljudi.
Ovo je inače jedan od odgovora na traumatična iskustva i zapostavljanja u danima kada je taj neko trebao da ima podršku i ljude oko sebe kako bi se u nekom normalnom toku razvijao, vremenom se može prisetiti tih stvari i "vratiti se u prošlost".
 
U tekstu pišem o situaciji gde osoba ima društvo i gde jeste prihvaćena, ali i o pojavi tih specifičnih trenutaka kada je iznutra javi osećaj/razmišljanje otuđenosti/nepripadanja od grupe, kao i od pojedinih ljudi.
Ovo je inače jedan od odgovora na traumatična iskustva i zapostavljanja u danima kada je taj neko trebao da ima podršku i ljude oko sebe kako bi se u nekom normalnom toku razvijao, vremenom se može prisetiti tih stvari i "vratiti se u prošlost".
U tim i takvim trenucima poželiš da budeš sa onom šačicom ljudi, koja je bila uz tebe onda kada je trebalo.
Ovako,...smejaćeš se u moru ljudi ali bićeš opet sam sa sobom.
Treba da budeš sa ljudima i da se smeješ i uživaš u svemu što život pruža. Ipak je život samo jedan, treba ga proživeti najbolje što umemo.
"Flash back" je samo reminder da si sada u nekom drugom vremenu, oslobođen stega i problema iz svoje prošlosti, ali da nisi iz iste priče kao drugi ( ti sa kojima se možda sada smeješ i sa njima sediš) i da to nikada nećeš ni biti.
To je podsetnik iz kakvog si pakla izašao i sada se zasluženo smeješ, ali sa ljudima koji o tome blage veze verovatno nemaju, niti ih zanima ( ne treba ni da znaju). Nisu ti to pravi prijatelji, niti mogu to biti, jer nisu ti braća " po muci".
 
Poslednja izmena:
Pre mnogo, mnogo godina osećala sam da nisam poželjna u nekom društvu, u osnovnoj školi. I tada je postojala neka podela na "IN učenike " i na one koji nisu "IN".
Nisam bila IN, nisam bila u trendu.

Iz današnje perspektive mi je smešno..tada smo imali samo obavezu da učimo i imali smo tu podelu ( pričam o ličnom iskustvu ).

Osobe koje imaju i samopoštovanje i samopouzdanje ne razmišljaju o tome da li su poželjne u nekom društvu.

Ipak je život samo jedan, treba ga proživeti najbolje što umemo.

Ovo je moj moto. 🙂
 

Back
Top