Bogdan.Bogom dan,od Boga dat....ne znam kako bih preveo njegovo ime nekom strancu.Ne znam zašto se Bog,ako je već odlučio da daruje njegove roditelje, tako poigrao sa njegovim izgledom.
Da je imao sreće da se rodi mnogo ranije,kada izgled nije bio toliko bitan,ili malo kasnije -kada bi skriven iza monitora mogao da privuče pažnju,verujem da bi bio srećan,bar malo,bar nekad.
Rodio se 1959 ,kao jedno od četvoro dece,u siromašnoj i maloj kući,koja je bila pretesna za sve,pa su odlazili redom,kako je koje pristizalo u godine kada može da zaradi parče hleba.
Bogdan je otišao u sedamnaestoj ,da zaradi svoju prvu platu u dalekom gradu gde je ostao večiti stranac.Tu prvu platu je potrošio na sahranu svoje majke koja je umrla pod misterioznim okolnostima,jedne jeseni, u blizini nekog kazana koji je prepecavao rakiju.
Kad bolje razmislim,izgleda da je sve ostale plate potrošio ispijajući taj proizvod.
Bog nije bio darežljiv prema njemu ni kada je sreća u pitanju,isto kao što nije bio darežljiv sa lepotom i inteligencijom,kao da je stvorio tog patnika za nauk drugima,za opomenu ....da bi dobro razmislili da li imaju sreću,pre nego krenu da je traže.
Znam ga ,takoreći, od kako znam za sebe.Oduvek mi je bio drag gost,a, u detinjstvu ,i zanimljiv drug za igranje.Taj čovek ,bezazlene i pitome duše kao jedno veliko dete,počeo je biti nezanimljiv za druženje kada sam počeo odrastati i tražiti sagovornika za ozbiljnije teme...čak sam počeo da se nerviram, i čudim,zašto me ne prati...
Ubrzo je Boća postao „smehotres“ kako smo ga zvali u šali,sasvim dobronamerni u želji da ga nasmejemo i da se nasmejemo.Mi smo odrastali,nije nam bilo do igranja sa igračkama,vežbali smo da se igramo rečima,i otkrivali nove vidike,nova polja po kojima smo želeli da trčimo i da ih upoznamo, i naučimo,što pre.Ali,kao i sva druga derišta koja trče po polju,i mi smo gazili po cveću ,a da ni primetili nismo.Neka nam oprosti Bog.
Boća se sve ređe smejao,a sve češće jetko othukivao,ili prećutkivao,ili dobacivao neuspele replike koje su nas još više podraživale da bockamo.Godine su prolazile ,Boća je bio izvor smeha,a mi smo bili srećni kada bi se i on nasmejao,onako,iskreno,glasno,grleno.
Sve ređe je to činio,sve više pio,ćutao tupo zagledan u jednu tačku,i uzdisao onim dugokim izdasima kojima čovek iz pluća pokušava da izbaci nagomilanu tugu.
Jasno je da je taj čovek ostao sam,bez ljubavi,bez prijatelja,bez porodice...i bez dobrog dela familije,onog dela koji je smatrao da je uspeo u životu,i koji je bežao od gubitnika,nemajući vremena da ih razume,ili ,ne daj Bože,pomogne.Dobro,niko ne očekuje novac,ali niko nije toliko siromašan da ne može dati osmeh,i malo lepih reči...
Ili,pozvati na slavu.
Ili,pozvati na svadbu.
Ali,ne,ne on će ih osramotiti!
Nije lopov,ni ubica,ni agresivac,nikoga neće popreko pogledati,ali će ih osramotiti....Eto,on ne ume da igra,da se veseli,da privlači i zadržava pažnju,da odigra svoju ulogu u toj lakrdiji....osramotiće ih.Njegova košulja nije najčistija,njegova odeća je,odavno već,demode.Zar to nije dovoljno da se oni,oni što su uspeli,postide pred mladinom rodbinom?Zar da se vidi da jedan takav ima u njihovim redovima?Ne,ne,Boću treba preskočiti.Uvek ga treba preskočiti,zaobići....zatvoriti oči da ga ne vide,ne razmišljati o tome...
Samo će se,jednog dana,iskupiti ti lakrdijaši i prinositi maramice do očiju, šmrcajući na suvo,glumiće tugu...loše,kao i uvek,jer ja znam da su loši glumci.
Da je imao sreće da se rodi mnogo ranije,kada izgled nije bio toliko bitan,ili malo kasnije -kada bi skriven iza monitora mogao da privuče pažnju,verujem da bi bio srećan,bar malo,bar nekad.
Rodio se 1959 ,kao jedno od četvoro dece,u siromašnoj i maloj kući,koja je bila pretesna za sve,pa su odlazili redom,kako je koje pristizalo u godine kada može da zaradi parče hleba.
Bogdan je otišao u sedamnaestoj ,da zaradi svoju prvu platu u dalekom gradu gde je ostao večiti stranac.Tu prvu platu je potrošio na sahranu svoje majke koja je umrla pod misterioznim okolnostima,jedne jeseni, u blizini nekog kazana koji je prepecavao rakiju.
Kad bolje razmislim,izgleda da je sve ostale plate potrošio ispijajući taj proizvod.
Bog nije bio darežljiv prema njemu ni kada je sreća u pitanju,isto kao što nije bio darežljiv sa lepotom i inteligencijom,kao da je stvorio tog patnika za nauk drugima,za opomenu ....da bi dobro razmislili da li imaju sreću,pre nego krenu da je traže.
Znam ga ,takoreći, od kako znam za sebe.Oduvek mi je bio drag gost,a, u detinjstvu ,i zanimljiv drug za igranje.Taj čovek ,bezazlene i pitome duše kao jedno veliko dete,počeo je biti nezanimljiv za druženje kada sam počeo odrastati i tražiti sagovornika za ozbiljnije teme...čak sam počeo da se nerviram, i čudim,zašto me ne prati...
Ubrzo je Boća postao „smehotres“ kako smo ga zvali u šali,sasvim dobronamerni u želji da ga nasmejemo i da se nasmejemo.Mi smo odrastali,nije nam bilo do igranja sa igračkama,vežbali smo da se igramo rečima,i otkrivali nove vidike,nova polja po kojima smo želeli da trčimo i da ih upoznamo, i naučimo,što pre.Ali,kao i sva druga derišta koja trče po polju,i mi smo gazili po cveću ,a da ni primetili nismo.Neka nam oprosti Bog.
Boća se sve ređe smejao,a sve češće jetko othukivao,ili prećutkivao,ili dobacivao neuspele replike koje su nas još više podraživale da bockamo.Godine su prolazile ,Boća je bio izvor smeha,a mi smo bili srećni kada bi se i on nasmejao,onako,iskreno,glasno,grleno.
Sve ređe je to činio,sve više pio,ćutao tupo zagledan u jednu tačku,i uzdisao onim dugokim izdasima kojima čovek iz pluća pokušava da izbaci nagomilanu tugu.
Jasno je da je taj čovek ostao sam,bez ljubavi,bez prijatelja,bez porodice...i bez dobrog dela familije,onog dela koji je smatrao da je uspeo u životu,i koji je bežao od gubitnika,nemajući vremena da ih razume,ili ,ne daj Bože,pomogne.Dobro,niko ne očekuje novac,ali niko nije toliko siromašan da ne može dati osmeh,i malo lepih reči...
Ili,pozvati na slavu.
Ili,pozvati na svadbu.
Ali,ne,ne on će ih osramotiti!
Nije lopov,ni ubica,ni agresivac,nikoga neće popreko pogledati,ali će ih osramotiti....Eto,on ne ume da igra,da se veseli,da privlači i zadržava pažnju,da odigra svoju ulogu u toj lakrdiji....osramotiće ih.Njegova košulja nije najčistija,njegova odeća je,odavno već,demode.Zar to nije dovoljno da se oni,oni što su uspeli,postide pred mladinom rodbinom?Zar da se vidi da jedan takav ima u njihovim redovima?Ne,ne,Boću treba preskočiti.Uvek ga treba preskočiti,zaobići....zatvoriti oči da ga ne vide,ne razmišljati o tome...
Samo će se,jednog dana,iskupiti ti lakrdijaši i prinositi maramice do očiju, šmrcajući na suvo,glumiće tugu...loše,kao i uvek,jer ja znam da su loši glumci.