SJEĆANJE NA TITA
Piše: Azem Vllasi
Generacije koje su zakoračile u sedmu deceniju života, i starije, u maju se na poseban način sjećaju Tita, koji je umro 5. maja 1980. godine. Nakon dužeg života u miru, stabilnosti, relativnoj opuštenosti i socijalnoj sigurnosti pod njegovim vođstvom, tada smo se našli pred neizvjesnošću što nas nadalje čeka. Njegova sahrana, 8. maja, bila je svjetski medijski događaj. Za tu priliku mnogi kraljevi, predsjednici, premijeri, delegacije iz više od stotinu zemalja došli su da mu odaju posljednju počast. Nema sumnje da je tada Tito bio najugledniji državnik svijeta i veoma poštovan svuda.
Ja imam poseban razlog da se sjetim Tita, jer sam imao prilike da ga često sretnem, budem s njim i razgovaram. Kao v. d. predsjednika Saveza studenata Jugoslavije prvi puta sam ga sreo maja 1971. godine. Kao predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, od 1974. do 1978 sreo sam se s njim i razgovarao više puta. Ponekada sa omladinskom delegacijom ili na svečanostima, ponekada samo on i ja. Sada, među onima koji su imali prilike biti sa njim, jedini sam još u životu. Ostao sam kao neki “poslednji Mohikanac”.
Odnos između Tita i mladih bio je topao i srdačan, sličan odnosu između brižnog roditelja i djece koja to osjećaju i cijene. Dan njegovog rođena obilježavali smo kao Dan mladosti. Nije to bilo nametnuto da bi se stvarao kult o njemu. To je nekako spontano prihvaćeno i taj se dan obilježavao prigodnim omladinskim aktivnostima i poznatom štafetom koja je prenošena širom zemlje, propraćena raznim kulturnim i sportskim aktivnostima, a 25. maja se završavala velikim omladinskim sletom u Beogradu. Tito je razumijevao težnje i zahtjeve mladih, pa i kada su se bunili i protestovali, kao ono 1968. godine. Bila je to godina studentskog bunta širom Evrope, ali i u Jugoslaviji. Mladi su se pobunili protiv slabosti i deformacija u društvu i tražili bolji socijalizam. Tito se oglasio i dao im je za pravo. Pjesmom su prekinuli proteste jer su mu vjerovali.
Sada kojekakvi pričaju i pišu svasta o Titu. Naravno, neizbježan je i kritički odnos prema njegovom djelu i političkoj zaostavštini. Ali ma šta ko mislio o njemu, s ove vremenske distance i radikalno promijenjenih okolnosti, Josip Broz Tito je po mnogo čemu bio posebna ličnost, sa jedinstvenom i izvanredno bogatom biografijom. Bio je veliki čovjek i državnik. Životni put od djeteta iz siromašne obitelji iz Kumrovca, preko bravarskog radnika, do organizatora i vođe KPJ u ilegali, a onda na vlasti, pa do komandanta partizanskih odreda i narodnooslobodilačkog pokreta protiv fašističkih okupatora, predsjednika države FNRJ (SFRJ), predsjednika KPJ (SKJ), vrhovnog komandanta JNA, jednog od osnivača i ključnog lidera Pokreta nesvrstanih zemalja, do okončnja života u bolničkoj postelji, u 88. godini života, zaista je jedinstvena i neponovljiva biografija i priča.
Titov život kao vođe i državnika nije bio ni jednoličan ni pravolinijski. Naprotiv, živio je veoma turbulentan, raznovrstan život, pun zaokreta, često i dramatičnih, pa i opasnih. Više puta mu je život bio na kocki. Istorija države kojoj je na čelu bio, ispunjena je dinamikom, promjenama, progresom, reformama. Ali i problemima i greškama. Kada se nazirao kraj rata, novembra 1943. godine, na Drugom zasijedanju AVNOJ-a, okupio je predstavnike iz svih krajeva i postavio temelje budućeg federalnog uređenja zemlje, gdje će narodi i federalne jedinice biti ravnopravni. Prethodnoj Jugoslaviji označen je kraj, moguća podjela na interesne sfere, kao i eventualni pad pod sovjetski Staljinov diktat je spriječen.
Po okončanju rata, na tim osnovama proglašena je FNRJ, a on izabran za prvog predsjednika. U Jugoslaviji, koja je bila uređena kao federativna država, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, uz Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju su zadobile status federalnih republika. Crna Gora je time faktički obnovila temelje svoje državnosti i označila raskid sa odlukom Podgoričke skupštine od 1918. godine, kojom je od strane Srbije poništena njena državnost. Bosna i Hercegovina je postala ravnopravna sa drugim federalnim jedinicama, a Muslimanima – Bošnjacima faktički je priznat etnički identitet. Isti je slučaj sa Makedonijom i Makedoncima. Kosovo je, makar kao autonomna oblast u okviru Srbije, zadobilo elemente posebnosti. Time su za Albance stvorene polazne osnove za slobodniju nacionalnu ravnopravnost i afirmaciju, prije svega u školovanju na svom jeziku, kao temeljnoj nacionalnoj vrijednosti i uslovu za sveukupni napredak.
Ipak, bilo je i grešaka i tamnih mrlja u vrijeme njegove vladavine. Ali ne mogu se pripisati samo njemu. Najteže je bilo odmah po završetku rata 1945. godine, kao što obično biva kada oružje utihne. Pod novom komunističkom vlašću stradalo je mnogo ljudi od “revolucionarne pravde”, žigosanih često bez valjanih dokaza kao “narodni neprijatelji” ili “domaći izdajnici”. Ubijeno je na hiljade civila i razoružanih vojnika poražene vlasti u povlačenju prema Austriji kod Blajburga, maja 1945. godine. Dešavalo se svašta po čitavoj zemlji u opštem haosu kada je Tito već od oktobra 1944. godine bio u Beogradu, često bez funkcionalnih veza sa svojim potčinjenima na terenu.
Kada je zaprijetila opasnost da Jugoslavija ostane pod dominacijom Staljinove hegemonije, Tito se 1948. godine odvažio i rekao NE diktatoru iz Moskve. Da je Jugoslavija ostala pod Staljinovom čizmom, stradanje nevinih ljudi od “revolucionarne pravde” bilo bi jos više i strašnije. Zbog tog hrabrog raskida Tito je zadobio velike simpatije i podršku ne samo jugoslavenskih naroda već i zemalja zapadne demokratije. Jugoslaviji i njenim narodima osigurao je put u socijalizam sa humanijim licem, manje rigidnim i represivnim od Staljinovog sovjetskog modela. Samoupravni socijalizam se pokazao humanijom i boljom varijantom od onog rigidnog, centralističkog modela dirigiranog iz Moskve.
Tito je bio nesporni autoritet i kao takav odlučujuće usmjeravao sve bitne procese razvoja. Ali nije bio sujetni bahati diktator, niti je bio surov prema onima drugačijeg mišljenja i stava. On nije slao na robiju niti u smrt one za koje bi smatrao da su izdali socijalizam, da mu nisu bili po volji ili u koje je sumnjao da mu rizikuju vlast. Jedini od bliskih saradnika koji je otišao u zatvor zbog principijelnih ideoloških i političkih razlika bio je Milovan Đilas. Svakako, bilo je suđenja i robijanja iz političkih razloga ljudi na nižim nivoima, ali ni izdaleka kao u drugim komunističkim režimima. I to je tamna mrlja, ali posebno teška mrlja je Goli otok.
Tito je u raznim periodima inicirao reforme, kako političke tako i privredne. Ustavne i političke reforme su uglavnom bile usmjerene ka decentralizaciji Federacije i davanju većih nadležnosti i odgovornosti federalnim jedinicama da upravljaju svojim poslovima. Privredne reforme vršene su postupno i u skladu sa zahtjevima vremena. Posljednja Titova zaostavština je Ustav iz 1974. Tada, već u životnoj dobi od 82 godine, kao da je bio svjestan da poslije njega neće sve biti isto kao do tada. Htio je svakom narodu i federalnoj jedinici njihovu sudbinu ostaviti u njihovim rukama, a Jugoslavija je tu da bude na jednaku korist svima, i bila je.
I mi Albanci, kao jedini neslovenski narod u Jugoslaviji, bili smo zadovoljni novim ustavnim položajem Kosova, jer smo ostvarili značajan napredak. Izvjesnog nezadovoljstva tim rješenjima bilo je jedino kod dijela srpskog etničkog korpusa, jer kao najbrojniji u Jugoslaviji, smatrali su da im ipak pripada poseban položaj. Ali Titu nisu smjeli protivurječiti.
Kolikogod je poslije Titove smrti bilo zaklinjanja da će i posle njega sve biti isto, ipak njegovoj epohi i samoj Jugoslaviji kao takvoj bližio se kraj. Potrajala je samo još deset godina. Tri su bitna razloga uticala na njezin kraj: prvi je njegov odlazak sa životne scene; drugi je pad jednopartijskog sistema u cijeloj Istocnoj Evropi, a time i nestanak SKJ kao ključnog integracijskog faktora i partije na vlasti; treće, ambicije velikosrpskog nacionalizma da nju preuredi u nekakvu “Proširenu Srbiju”, dakle pod srpskom dominacijom. Bez Tita, a potom i SKJ kao dva ključna integracijska faktora, Jugoslavija je ostala kao nemoguća misija. Njeno rušenje počinje grubim nasrtanjem na ustavnu autonomiju Kosova od strane Srbije 1989. godine. Iza toga drugi su spas potražili u bježanju od Jugoslavije kakvoj je Srbija težila.
Sedam je novih država nastalo od one Jugoslavije. Njihov legitimitet je nesporan i one žive svoj život. Upitno je da li su sretnije i funkcionalnije sada kao države-državice ili su to bile kao federalne jedinice one Jugoslavije. Došle su na političku scenu i smjenjuju se na vlasti nove generacije. Uglavnom potomci onih koji nisu voljeli Tita. Za sve nas Jugoslavija je prošlost, a sjećanje na Tita samo uspomena. Ali da je bilo nekog generacijskog kontinuiteta, tranzicija ka novoj demokratskoj eri bila bi normalnija, uspješnija i manje bolna. Jugoslavija nije mogla preživjeti u susretu sa novim epohalnim promjenama i izazovima. Ali njezin kraj nije morao biti onako krvav, tragičan i sa toliko stradanja. Mogli smo se civilizacijski razići. Nakon mirnog razlaza svima bi nam bilo bolje, a naši međusobni odnosi bili bi takođe mnogo bolji nego što jesu.
Tita nema već četiri decenije, Jugoslavije nema već tri decenije, a mi još liječimo rane i ožiljke krvavog razlaza. Uz to, još se tu i tamo gložemo i gledamo poprijeko zbog načina na koji smo se rastali.
Kada smo kod maja mjeseca, evo cijela Evropa i svijet podsjeća se i obilježava dan pobjede nad fašizmom 1945. A u nekim mjestima bivše Jugoslavije skrnave se ili su obrasli u korov spomenici Titovog partizanskog pokreta, jedine snage za oslobođenje od fašističkih okupatora. Onima koji su počinili najveće zločine prilikom rušenja Titove Jugoslavije, jedini strani gost za ovu priliku koga kite ordenjem je P. Handke, koji im vjerno pravi društvo u negiranju tih zločina.
Blago Titu što ne zna kroz šta smo prošli za ove četiri decenije.
