
sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
BLENTA I JA - 4.DEO (JEDAN OD PUTEVA ZA "NIGDE")
Sećanje je neverovatna stvar koja nemam pojma kako funkcioniše. Taman pomislim da
sam uhvatila bar neki sistem, kod sebe naravno, kad me odjednom nešto asocira i dovede sećanje koje nema ama baš nikakve veze sa slikom koju vidim. Interesantno je i to što te slike gledam svaki dan i ne donesu uvek isto sećanje…nekad različito a nekad ništa…..samo slika kakva jeste u kojoj uživam.
Šetnja u polju…..nas dvoje…..uvek gledam u nebo…mnogo ga fotografišem.U tom prostranstvu izgleda sasvim drugačije nego maleni komadi izmedju kuća ispresecani kablovima. Volim to, uvek je različito. Prvo i poslednje što oko ugleda je komad neba ukrašen borovima. Nekako smirujuće na mene deluje….mir polako dolazi terajući umor, nervozu…opuštaju se ramena i težina dana nestaje negde u oblacima….to se duša smiruje i sprema za put na odmor. Odjednom, sliku oblaka zamenjuje slika naše majke u kuhinji stana na Čuburi…pravi uštipke….uvek je nosila kecelju kad kuva….hahahah škola gospa Mare, nema da omane. Ona, nasmejana, mlada, lepa malena žena ….što bih rekla, ničeg premalo i ničeg previše….spušta kašikom testo u vrelo ulje ali ne samo tek onako…..neee…..pažljivo ga sipa po celoj šerpi razlivajući ga i izvijajući razne oblike, neobične…I govori…sad ćemo ispržiti lava….a ovo je žirafa….a sada zmija i izvije dugačak kriv beli trag. Teče testo u mlazu sa kašike i cvrči u ulju pretvarajući se časkom u nabubreli uštipak. Uvek je pržila u pola domaće masti i pola ulja….gledam u uštipak a on rumeni. Mama ga onda brzo okrene sa dve viljuške da i sa druge strane taj neobični oblik dobije zlatno-rumenu boju. Miriše ceo stan….miriše celo dvorište izmedju naših zgrada….pa dodje miris do komšijskih terasa…i eto drugara. Znali su da mama uvek sprema mnogo…da ima za sve malene namernike koje privuče miris. Malo, malo pa mama pogledjuje kroz prozor u ono naše dvorište koje formiraju zgrade da vidi da li je brat tu…Nabode onaj uštipak na viljušku….zariju se metalni zubi u telo uštipka al’ oćeš djavola, ono je šuplje…gomila gotovih je sve veća dok vanglica stoji na drugoj ringli i puni se….puni mirisnim vrelim testom. Mama zovne kroz prozor brata i drugare…čuju se trupkajući trčeći koraci dečaka …bude uspavanu tišinu zgrade ….vrata stana se otvaraju i dečaci uleću. Ne znam zašto, ali uvek je bilo više dečaka nego devojčica u tom dvorištu….mada se nadje tu I po neka moja drugarica ali mnogo redje. Onda posedamo, majka sipa šećer u jednu činijicu, u drugoj je džem od kajsije ili šljiva a u trećoj švapski sir, onaj za mazanje. Navalimo kao da nismo jeli od ko zna kad i pogadjamo koji oblik ima uštipak. Biramo sve one čudnovate….ovo je pevac……zec….tigar….kokoška…majmun….slon…
nije slon bre,to je nilski konj…nemaš ti pojma…nije slon kad ti kažem…maaaamaaa jel’ da da je ovo slon? I nosim uštipak u ruci do sudopere gde majka već pere sudje….okreni sa druge strane da vidim, govori mama i ne vadi ruke iz vode…hm….meni liči na tigra…vidiš, ovo mu je rep….mada može biti i surla i smeje se a smeh joj sve miriše na uštipke i ona jedna lokna preko čela joj stalno landara….
Eh…..mogli su biti ti uštipci šta god smo hteli…
Lagano šetam….mirna sam….spokojna….zahvalna na sećanju. Sedam na uvratu, Meš leže preko puta mene ….gledam u nebo…oblaci k’o uštipci…čak i mirišu…