ranjeni Zoro
Volim vas
Ona:
proverava još jednom da li je eyeliner precizan. Poznato lepo lice u ogledalu, lice koje gleda godinama. Lice koje je lepo, čak vanredno lepo. Lice koje zaslužuje najlepši život. Lice koje je uvek podseća i obavezuje koliko je posebna. Lice koj je njen protivnik. Da izgleda obično, možda ne bi bila tako dugo sama..
Izlazi iz zgrade, grad je vijugav i njen. Zabija štiklice u asfalt. Njeno telo je već uspostavilo držanje koje treba da privuče nekoga, lepog, posebnog, kao ona što je.
On:
Proverava da li mu slušalice dobro leže u ušima. Stropoštava se niz stepenice i izleće iz zgrade. Prevrće po torbi, uleće u knjižaru, izlazi sa knjigom.
Ona:
Čeka sitniš iz trafike. Pruža ruku. pretura po torbi, okreće se i ispred knjižare sudara se sa zgodnim mladićem koji čeka da se raščisti gužva ispred trafike i za to vreme guta knjigu koju je očigledno tek kupio.
On:
Knjiga je očigledno ono što je tražio. Prelistava je, kači rukom gajtan i jedna slušalica mu izleti iz uveta i pada ka dole. grabi je rukom, ali mu spada kajiš od torbe sa ramena. Poseže drugom rukom, ali mu ispada knjiga i on se sav prosipa ispred devojke koja je stajala u redu na trafici.
Ona:
Na njene cipele pada torba koja je mladiću skliznula sa ramena. Iz nje ispadaju diskovi, hrana za pse i jedna jabuka.
Za trenutak okleva, mladić nešto kaže, saginje se, ali on je već sve pokupio. Zajedno se uzdižu i za sekund su im oči sasvim blizu. I njegov izvinjavajući osmeh i beli zubi koji kažu „Izvini“ i nekakav divan miris koji joj je napunio usta.
On:
Knjiga je odlična, rastegnuće čitanje što duže može. Pred spavanje, pola sata samo i to je to. Hoće da je gustira. (Ruke vraćaju diskove i jabuku u torbu) Ovaj put će podvlačiti grafitnom olovkom sve što mu se bude dopalo, a ne kao prošli put kada je zaboravio i progutao celu knjigu, a posle, kada mu je trebalo da se opet vrati njenim lepim pasažima, nije umeo da ih odmah pronađe (ruka vraća i konzervu sa hranom za psa) „Izvini...“ reče i istovremeno shvata da je konzervu u torbi previše stegnuo te se ova otvorila i prosula granule svuda.
Ona:
Zabija štiklice u asfalt, Telo ponovo zauzima poznato držanje. „Koji je to miris? Ukus?“ U stomaku joj se formirala nekakva olovna kugla. Staje, vadi telefon, privlači ga uvetu i glumi da telefonira. Posmatra okolo. Momak je nestao.
On:
Povlači rajsferšlus od torbe, okreće se preko ramena, odmerava devojku koja sada telefonira. Ne vidi ga. vraća slušalicu u uvo, ulazi u bus.
Ona:
Vrača telefon u tašnu. Šeta. Gleda izloge sa cipelama. Šeta. Kugla je još tu. Smeta joj. Šeta, gleda cipele, ulazi, probava, probava..kupuje par cipela. Šeta, kupuje sladoled. Ulazi u bus.
On:
Stoji na zadnoj platformi autobusa
Ona:
Stoji na prednjoj platformi autobusa
On:
Crveno je. Autobus stoji. gleda kroz musavo staklo u staklo drugog autobusa koji se približava.
Ona:
Baca pogled na kutiju sa cipelama. U grudima joj je ptica. Celo popodne će biti u njima i probavati je u kombinaciji sa ovim i onim. Ali autobus nikako da stigne. Sada još i staje. Gleda kroz musavo staklo prednje platforme u musavo staklo zadnje platforme drugog autobusa. U njega.
On:
Ne može da veruje. Opet ona. Sve je bliže..Staklo u staklo..Oči u oči..Iz slušalica bubnji ritam, čuje njenu pticu u grudima, oseća svoje noge kako se seku na dvoje, na četvoro, kako ih nema više.Oseća u ustima miris, ukus ptice, u očima su njene oči
Autobus kreće.
Prvo njegov, pa njen.
On: čvrsto steže šipku
Ona: čvrsto steže kesu sa cipelama
gledaju se. Znaju.
Ona zna da je on njen. On zna da je ona njegova. Oduvek. Svi njihovi pokreti i nepokreti do tada, bili su potrebni da se njih dvoje sretnu.
Njegov autobus ubrzava, skreće ulevo.
Njen ubrzava i skreće udesno.
I nikad više.
Njeno Nikad i Njegovo Nikad.
(
Malkice varam...Ovo nije iz blogova već s pdf Filozofija...Mislim da nije tako ni važno...Ranjenik inače
nisam video da piše u blogu,a mnogi njegovi komentari su poput Hemingvejevih ili...Kakve veze ima ,ako
su valjani za ovde...


)