Milosav ili Miki, sin Branka, unuk Milosava i praunuk Borivoja zvanog Pusti, bio je jedini muški potomak nekada brojne varoške porodice koja je pre drugog rata posedovala više od pola zemlje na kojoj se prostirala Varoš. Kako se gomilalo njihovo bogatstvo, tako im se krv tanjila. Neki kažu da je to zbog ženidbi i udadbi u okviru ne tako dalekog srodstva, a drugi, opet, veruju da je to zbog kletve koju je na oca Borivoja Pustog bacila neka čergarka kojoj nije hteo da plati usluge. Kakve su to usluge bile – niko sa sigurnošću nije mogao da kaže. Činjenica je da se u njihovoj porodici nakon toga rađalo po jedno jedino muško dete i gomila ženskadije, a to muško dete je bilo kao od boga blagosloveno, stasom naočito, pameću obdareno, ali i svakolikim drugim talentima. Od muških i od ženskih voljeno i poštovano, neprijatelja nije imalo, do svoje plahovite naravi i usuda da ne trpi nikakvu nepravdu. Tako bi se nešto moglo reći i za Mikija. Najstariji žitelji varoši su tvrdili da je ličio na svog pradedu Boru „kao jaje jajetu”. Osmeh koji je razoružavao, crne vragolaste oči i crna kosa koja se nije dala počešljati, kao griva nekog vranca. Životinje su ga volele, bez straha je prilazio najoštrijem šarovu, kome ni gazde nisu uvek smele da priđu, i najprgavijem gusanu, koji je jadom „zabavio” pola Varoši.
Kuća im je bila starinska, jaka, sa podrumom dopola ukopanim u zemlju, u kome je i po najvećoj vrućini bilo hladno, i gde su stajale bačve za rakiju i vino, kao i zimnica, koje je kod njih bilo u izobilju. Iznad podruma je bio doksat, sakriven krošnjom lipe koja je bila stara koliko i sama kuća, takoreći njen sastavni deo. Ispred kuće je bio mali voćnjak, o kojem se starao Mikijev otac, a kad je malo poodrastao – i Miki. Iza kuće, bila je bašta, o kojoj su brigu vodile Mikijeve sestre i majka Marija. Majka mu je bila pravi stub kuće. Krupna, simpatična plavuša koju niko nikada nije video da nije u poslu. Bila je potomak prečanskih Srba, a Mikijev otac ju je, valjda zbog plave kose i pega, zvao „moja Švabica”. Pravila je čudesne kolače čudnih imena, koje su deca obožavala, i tome je naučila svaku varošanku koja je to poželela. Sa njima je živeo Mikijev ujak, Konstantin, ali su mu Varošani skratili ime u Koča. Veseli bonvivan, koji ceo život ništa nije radio, u Varoš je došao pre svoje sestre, za nekom od svojih ljubavi, koje se više nije ni sećao. Bez osećaja za odgovornost, bio je neko kome se sve praštalo zbog njegovog osmeha, pred kojim je padala cela Varoš. Tako je bilo sve do poslednjeg rata. Neka iz gomile žena koje su se lepile za njega rekla mu je da mu uniforma lepo stoji, i Koča bez razmišljanja stupi u SDK. Sve je bilo dobro dok je Koča jahao belog konja i šepurio se pred ženama varoškim, ali kada su krenula ratna dejstva i borbe sa partizanima, Koča je shvatio da je vrag odneo šalu, ekspresno je dezertirao i pobegao na šurakovo imanje, u zemunicu Bore Pustog, gde je proveo ceo rat. Na svetlo dana je izašao odmah nakon oslobođenja Varoši, izbegavši streljanje na Keju. Jedan od prevarenih muževa se tada prisetio uniforme, beloga konja, neverne žene, pa ga je prijavio. Odrapili su mu nesrazmerno dugu kaznu naspram njegove uloge u ratu, ali je tamo imao vremena da nauči sto zanata i da zamrzi komuniste, što je Mikiju ponavljao svaki dan.
Mikijevi, osim toga, nisu imali većih problema sa komunistima, valjda i zato što je njegov deda, po kome je dobio ime, bio Kikin saborac, a kažu i neprežaljena ljubav. Jeste da su im oduzeli skoro celo imanje, one trešnje kod Doma zdravlja i plac na kome je sagrađena „Plava zgrada”, ali je ostalo dovoljno za normalan život u ono vreme. Miki je zdravo odrastao, na sreću svojih roditelja. Upoznao je nove drugare. Nekako se sve dovodilo u normalu.
Godine koje su nastupale, iz današnje perspektive, ličile su na jedan veliki raspust. Varoš je cvetala. Okolna brda su ubrzano počele da krase vikendice važnih i poznatih ličnosti. Sasvim normalno je bilo da na pijaci ili u prodavnici dok kupujete hleb nabasate na glumca koga ste sinoć gledali na televiziji ili na pevačicu čije ste ploče čuvali kao oči u glavi. Političari su bili manje strašni kada ih vidite u dubokim čizmama, bez kravata i odela, kako izvoze svoje čamce na reku. Varošani su počeli da se osećaju kao deo sveta. Čak je i Drug Stari lično dolazio u Restoran. Ništa od svega toga nije doticalo tri drugara. Malu Esmu nije bilo briga što je Aleksandar pod hitno morao da ode u Nemačku da rešava problem ubistva konzula, ona je bila presrećna što je sa tog puta doneo kasetofon, koji je odmah postao zajednička imovina. Ilija i Aleksandar su vodili sve duže i duže razgovore.
„Šta se to zapravo dogodilo u Nemačkoj, Aleksandre?”, pitao je Ilija.
„Ne znam ni sam, voleo bih da mogu da ti kažem da su ga ubile ustaše zato što mrze Jugoslaviju, ali bojim se da to nije cela istina”, odgovori natmureni Aleksandar.
„Sve više i više naših se ponaša kao da su im funkcija i mesto zagarantovani a lično bogatstvo i raskoš se podrazumeva. Revoluciju krčmimo na buržujskim tezgama, obiće nam se to o glavu. Ovo je bio moj završni posao i od danas sam u penziji, ali se jako bojim za budućnost – kad Stari ode, sve će ovo otići do vraga zajedno sa njim.”
„Esma, milo dete, zar mora ovoliko jako?”, zavapi Emi iz kuhinje, negodujući zbog glasne muzike.
„Mora, mamiceeeeee moja najmilija i najdraža!”, umiljavao se plavokosi đavolak.
„Ma pusti je, Emi, brzo će je proći”, pokušaše muškarci da je oraspolože, ali na njihovu, a i žalost svih drugih stanara, „mučenje” se nije završilo ni tada, a ni narednih mesec dana, sve dok Aleksandar, pod Eminom pretnjom da će dovesti svoju majku na „produženi vikend” od par meseci, nije uzeo stvar u svoje ruke i oduzeo od Esme inkriminisani „kasetaš” marke „Soni”. Trojka je žalila sve ukupno ne duže od pet minuta, i onda odjezdila niz stepenice u dvorište. Da obraduje Malu Esmu, Miki je odnekle doneo malo slatko žensko štene kome su, na Jugoslavov predlog, dali ime Lidija – po jednoj divnoj bakici koja im je davala bombone svaki put kada ih je sretala u nekoj od njihovih avantura. Mala Esma je odmah podelila zaduženja. Ona će okupati Lidiju, jer malkice smrdi, a onda će napraviti ogrlicu... Podrazumevalo se da će to u stvari da uradi Emi. Miki je bio zadužen za hranu i obaveštavanje svih drugara da se sakupe i požele dobrodošlicu Lidiji, a Jugoslav je trebalo da sklepa kućicu, jer je Mala Esma bila ubeđena da njen brat može sve da napravi. Rečeno – urađeno. Jugoslav je napravio kućicu koja je više ličila na obojenu gajbicu za voće. Miki je doveo i postrojio celu bulumentu drugara a Emi na brzinu napravila ogrlicu od nekog starog kaiša na koji je zalepila rasparene đinđuve. Mala Esma je, sva ponosna, iznela štene na prvo gledanje. Lidija je bila toliko uplašena od kupanja i sređivanja da se šćućurila, ne ispuštajući ni glas od sebe. Toga dana im je palo na pamet da je prošetaju ulicama Varoši, te sa sigurnošću možemo da tvrdimo da su to prvi koraci u razvoju kinologije u Varoši. Pre ovoga, psi su Varošanima služili za lov i da čuvaju kuće. Lidija je, htela to ili ne, postala pravi pseći avanturista. Sa ovom trojkom je svakodnevno upadala u nevolje, počev od toga što su ukradenim čamcem starog deda Spase odlazili na obližnju Adu, gde je Lidija po potrebi glumila sve od geparda do nosoroga. Pokušali su da je maskiraju u žirafu, ali nikako nisu uspevali da joj navuku štule, bežala je kao oparena. Posećivali su i deda Borinu čuvenu zemunicu, u koju Lidija ni po koju cenu nije želela da uđe. Bila im je verni sučesnik kada su upadali u tuđe voćnjake da kradu voće. Hrabro je trčala za decom, ne oglašavajući se kada ih pojure vlasnici voća. Lidija je bila verni navijač Male Esme, kad god bi se igrao fudbal u dvorištu „Plave zgrade”. Podrazumevalo se da je Esma igrala fudbal barabar sa dečacima, a Lidija je uskakala kad god Esma izgubi loptu, i hvatala protivničkog igrača za nogu. Kraj utakmice je obično propuštala, jer su morali da je vežu ili zatvore u podrum.
S jeseni su se selili u Mikijevo dvorište i odatle se nisu micali do proleća. Učestvovali su sa njegovima u branju grožđa, teta Marija ih je učila kako se pravi zimnica... Onda su krenule slave, i kućom se širio opojan miris vanilica koje je ona pravila nenadmašno. Pomagala je samo Esma, dok su Jugoslav i Miki pravili džumbus i bivali isterani, da bi se vraćali tačno u momentu kada su vreli kolači posipani prah šećerom. Kao da su imali urođene radare podešene za otkrivanje slatkiša. Ilija se bunio što Jugoslav ide na slavu. Još Bogu nije mogao da oprosti Esmin gubitak.
„Pusti dete da se raduje; ako smo mi morali da prođemo sve one muke, on ne mora. Neka nauči da postoje razlike, neka nauči da ih poštuje, postaće bolji čovek. Kada si ga poslednji put slao u ujčevinu?“, izdeklamovala je Emi, a sa njom nije bilo rasprave.
Ilija promumla sebi u bradu nešto što bi moglo da zvuči kao: „Nisam. Hoću ove godine.”
Zima je nosila i svinjokolje. Decu su slali da se sankaju dok se klanje i šurenje ne završi. Vraćali su ih na ručak a Mikijev ujak Koča ih je naučio da parčiće mesa nataknu na zašiljeno i očišćeno drvce, da peku pored vatre. Tjko je bio njihov prvi dodir sa kulinarstvom, do duše malo neslan, malo više pregoreo, ali najslađi na svetu. Teta Marija se krstila levom i desnom kako neko može tako nešto da jede pored njenog gulaša, ali nije mogla da zadrži osmeh dok ih je posmatrala onako srećne, zadovoljne i umazane. Tako je prolazila poslednja zima pre njihovog polaska u školu. Sa dolaskom proleća, trio se rastao. Ilija je Jugoslava odveo u rodno mesto svoje majke, a Emi je malu Esmu pod pretnjom odvela kod svoje. Činilo joj se da je Esma previše muškobanjasta – vreme je bilo da prođe kurs kod svoje bake.
Esma je molila i obećavala da će biti mirna i dobra, ali ništa nije moglo da poremeti Eninu rešenost, čak ni Aleksandrove molbe. Emi ga je presekla pogledom, a on je samo žalosno slegnuo ramenima pogledavši ka razočaranoj Esmi.
Tog leta završilo je njihovo detinjstvo a da toga nisu bili ni svesni, i sve je odjednom postalo drugačije.
Kuća im je bila starinska, jaka, sa podrumom dopola ukopanim u zemlju, u kome je i po najvećoj vrućini bilo hladno, i gde su stajale bačve za rakiju i vino, kao i zimnica, koje je kod njih bilo u izobilju. Iznad podruma je bio doksat, sakriven krošnjom lipe koja je bila stara koliko i sama kuća, takoreći njen sastavni deo. Ispred kuće je bio mali voćnjak, o kojem se starao Mikijev otac, a kad je malo poodrastao – i Miki. Iza kuće, bila je bašta, o kojoj su brigu vodile Mikijeve sestre i majka Marija. Majka mu je bila pravi stub kuće. Krupna, simpatična plavuša koju niko nikada nije video da nije u poslu. Bila je potomak prečanskih Srba, a Mikijev otac ju je, valjda zbog plave kose i pega, zvao „moja Švabica”. Pravila je čudesne kolače čudnih imena, koje su deca obožavala, i tome je naučila svaku varošanku koja je to poželela. Sa njima je živeo Mikijev ujak, Konstantin, ali su mu Varošani skratili ime u Koča. Veseli bonvivan, koji ceo život ništa nije radio, u Varoš je došao pre svoje sestre, za nekom od svojih ljubavi, koje se više nije ni sećao. Bez osećaja za odgovornost, bio je neko kome se sve praštalo zbog njegovog osmeha, pred kojim je padala cela Varoš. Tako je bilo sve do poslednjeg rata. Neka iz gomile žena koje su se lepile za njega rekla mu je da mu uniforma lepo stoji, i Koča bez razmišljanja stupi u SDK. Sve je bilo dobro dok je Koča jahao belog konja i šepurio se pred ženama varoškim, ali kada su krenula ratna dejstva i borbe sa partizanima, Koča je shvatio da je vrag odneo šalu, ekspresno je dezertirao i pobegao na šurakovo imanje, u zemunicu Bore Pustog, gde je proveo ceo rat. Na svetlo dana je izašao odmah nakon oslobođenja Varoši, izbegavši streljanje na Keju. Jedan od prevarenih muževa se tada prisetio uniforme, beloga konja, neverne žene, pa ga je prijavio. Odrapili su mu nesrazmerno dugu kaznu naspram njegove uloge u ratu, ali je tamo imao vremena da nauči sto zanata i da zamrzi komuniste, što je Mikiju ponavljao svaki dan.
Mikijevi, osim toga, nisu imali većih problema sa komunistima, valjda i zato što je njegov deda, po kome je dobio ime, bio Kikin saborac, a kažu i neprežaljena ljubav. Jeste da su im oduzeli skoro celo imanje, one trešnje kod Doma zdravlja i plac na kome je sagrađena „Plava zgrada”, ali je ostalo dovoljno za normalan život u ono vreme. Miki je zdravo odrastao, na sreću svojih roditelja. Upoznao je nove drugare. Nekako se sve dovodilo u normalu.
Godine koje su nastupale, iz današnje perspektive, ličile su na jedan veliki raspust. Varoš je cvetala. Okolna brda su ubrzano počele da krase vikendice važnih i poznatih ličnosti. Sasvim normalno je bilo da na pijaci ili u prodavnici dok kupujete hleb nabasate na glumca koga ste sinoć gledali na televiziji ili na pevačicu čije ste ploče čuvali kao oči u glavi. Političari su bili manje strašni kada ih vidite u dubokim čizmama, bez kravata i odela, kako izvoze svoje čamce na reku. Varošani su počeli da se osećaju kao deo sveta. Čak je i Drug Stari lično dolazio u Restoran. Ništa od svega toga nije doticalo tri drugara. Malu Esmu nije bilo briga što je Aleksandar pod hitno morao da ode u Nemačku da rešava problem ubistva konzula, ona je bila presrećna što je sa tog puta doneo kasetofon, koji je odmah postao zajednička imovina. Ilija i Aleksandar su vodili sve duže i duže razgovore.
„Šta se to zapravo dogodilo u Nemačkoj, Aleksandre?”, pitao je Ilija.
„Ne znam ni sam, voleo bih da mogu da ti kažem da su ga ubile ustaše zato što mrze Jugoslaviju, ali bojim se da to nije cela istina”, odgovori natmureni Aleksandar.
„Sve više i više naših se ponaša kao da su im funkcija i mesto zagarantovani a lično bogatstvo i raskoš se podrazumeva. Revoluciju krčmimo na buržujskim tezgama, obiće nam se to o glavu. Ovo je bio moj završni posao i od danas sam u penziji, ali se jako bojim za budućnost – kad Stari ode, sve će ovo otići do vraga zajedno sa njim.”
„Esma, milo dete, zar mora ovoliko jako?”, zavapi Emi iz kuhinje, negodujući zbog glasne muzike.
„Mora, mamiceeeeee moja najmilija i najdraža!”, umiljavao se plavokosi đavolak.
„Ma pusti je, Emi, brzo će je proći”, pokušaše muškarci da je oraspolože, ali na njihovu, a i žalost svih drugih stanara, „mučenje” se nije završilo ni tada, a ni narednih mesec dana, sve dok Aleksandar, pod Eminom pretnjom da će dovesti svoju majku na „produženi vikend” od par meseci, nije uzeo stvar u svoje ruke i oduzeo od Esme inkriminisani „kasetaš” marke „Soni”. Trojka je žalila sve ukupno ne duže od pet minuta, i onda odjezdila niz stepenice u dvorište. Da obraduje Malu Esmu, Miki je odnekle doneo malo slatko žensko štene kome su, na Jugoslavov predlog, dali ime Lidija – po jednoj divnoj bakici koja im je davala bombone svaki put kada ih je sretala u nekoj od njihovih avantura. Mala Esma je odmah podelila zaduženja. Ona će okupati Lidiju, jer malkice smrdi, a onda će napraviti ogrlicu... Podrazumevalo se da će to u stvari da uradi Emi. Miki je bio zadužen za hranu i obaveštavanje svih drugara da se sakupe i požele dobrodošlicu Lidiji, a Jugoslav je trebalo da sklepa kućicu, jer je Mala Esma bila ubeđena da njen brat može sve da napravi. Rečeno – urađeno. Jugoslav je napravio kućicu koja je više ličila na obojenu gajbicu za voće. Miki je doveo i postrojio celu bulumentu drugara a Emi na brzinu napravila ogrlicu od nekog starog kaiša na koji je zalepila rasparene đinđuve. Mala Esma je, sva ponosna, iznela štene na prvo gledanje. Lidija je bila toliko uplašena od kupanja i sređivanja da se šćućurila, ne ispuštajući ni glas od sebe. Toga dana im je palo na pamet da je prošetaju ulicama Varoši, te sa sigurnošću možemo da tvrdimo da su to prvi koraci u razvoju kinologije u Varoši. Pre ovoga, psi su Varošanima služili za lov i da čuvaju kuće. Lidija je, htela to ili ne, postala pravi pseći avanturista. Sa ovom trojkom je svakodnevno upadala u nevolje, počev od toga što su ukradenim čamcem starog deda Spase odlazili na obližnju Adu, gde je Lidija po potrebi glumila sve od geparda do nosoroga. Pokušali su da je maskiraju u žirafu, ali nikako nisu uspevali da joj navuku štule, bežala je kao oparena. Posećivali su i deda Borinu čuvenu zemunicu, u koju Lidija ni po koju cenu nije želela da uđe. Bila im je verni sučesnik kada su upadali u tuđe voćnjake da kradu voće. Hrabro je trčala za decom, ne oglašavajući se kada ih pojure vlasnici voća. Lidija je bila verni navijač Male Esme, kad god bi se igrao fudbal u dvorištu „Plave zgrade”. Podrazumevalo se da je Esma igrala fudbal barabar sa dečacima, a Lidija je uskakala kad god Esma izgubi loptu, i hvatala protivničkog igrača za nogu. Kraj utakmice je obično propuštala, jer su morali da je vežu ili zatvore u podrum.
S jeseni su se selili u Mikijevo dvorište i odatle se nisu micali do proleća. Učestvovali su sa njegovima u branju grožđa, teta Marija ih je učila kako se pravi zimnica... Onda su krenule slave, i kućom se širio opojan miris vanilica koje je ona pravila nenadmašno. Pomagala je samo Esma, dok su Jugoslav i Miki pravili džumbus i bivali isterani, da bi se vraćali tačno u momentu kada su vreli kolači posipani prah šećerom. Kao da su imali urođene radare podešene za otkrivanje slatkiša. Ilija se bunio što Jugoslav ide na slavu. Još Bogu nije mogao da oprosti Esmin gubitak.
„Pusti dete da se raduje; ako smo mi morali da prođemo sve one muke, on ne mora. Neka nauči da postoje razlike, neka nauči da ih poštuje, postaće bolji čovek. Kada si ga poslednji put slao u ujčevinu?“, izdeklamovala je Emi, a sa njom nije bilo rasprave.
Ilija promumla sebi u bradu nešto što bi moglo da zvuči kao: „Nisam. Hoću ove godine.”
Zima je nosila i svinjokolje. Decu su slali da se sankaju dok se klanje i šurenje ne završi. Vraćali su ih na ručak a Mikijev ujak Koča ih je naučio da parčiće mesa nataknu na zašiljeno i očišćeno drvce, da peku pored vatre. Tjko je bio njihov prvi dodir sa kulinarstvom, do duše malo neslan, malo više pregoreo, ali najslađi na svetu. Teta Marija se krstila levom i desnom kako neko može tako nešto da jede pored njenog gulaša, ali nije mogla da zadrži osmeh dok ih je posmatrala onako srećne, zadovoljne i umazane. Tako je prolazila poslednja zima pre njihovog polaska u školu. Sa dolaskom proleća, trio se rastao. Ilija je Jugoslava odveo u rodno mesto svoje majke, a Emi je malu Esmu pod pretnjom odvela kod svoje. Činilo joj se da je Esma previše muškobanjasta – vreme je bilo da prođe kurs kod svoje bake.
Esma je molila i obećavala da će biti mirna i dobra, ali ništa nije moglo da poremeti Eninu rešenost, čak ni Aleksandrove molbe. Emi ga je presekla pogledom, a on je samo žalosno slegnuo ramenima pogledavši ka razočaranoj Esmi.
Tog leta završilo je njihovo detinjstvo a da toga nisu bili ni svesni, i sve je odjednom postalo drugačije.