-Biće para, biće para,- upada u dnevnu sobu na povratku kući sa fakulteta naš jedinac.
Gledamo ga zbunjeno muž i ja. Ništa nam nije jasno.
-Fakultet nagradjuje studente sa najboljim prosjekom novčanom nagradom,- smješka se
i pojašnjava nam.
A onda uslijedi vječita borba.
-Ljubi ga tajo, pravi tatin sin,- kaže muž.
Samo ga pogledam značajno. Zna on dobro šta znači taj pogled, upoznao ga je još prije
dvadest i dvije godine. No, na njegovo iznenađenje kažem:
-Naravno da je na tebe sav, ti si mu otac.
Smije se. - Pričaj. Šta ti treba?
-Večeras me vodiš u restoran, na večeru,- kažem.
-Otkud sad to?
-Kako otkud? Pa sin ti je najbolji student, red je da častiš,- smijem se
i namignem sinu.
Sin sve gleda, smije se i on, i shvata da sam ovaj put pobijedila ja.
-Eh, šta da radim s vama dvoje,- reče muž i ode u kupatilo da se obrije, jer ne može u
restoran takav neobrijan.
RiadaT.
Gledamo ga zbunjeno muž i ja. Ništa nam nije jasno.
-Fakultet nagradjuje studente sa najboljim prosjekom novčanom nagradom,- smješka se
i pojašnjava nam.
A onda uslijedi vječita borba.
-Ljubi ga tajo, pravi tatin sin,- kaže muž.
Samo ga pogledam značajno. Zna on dobro šta znači taj pogled, upoznao ga je još prije
dvadest i dvije godine. No, na njegovo iznenađenje kažem:
-Naravno da je na tebe sav, ti si mu otac.
Smije se. - Pričaj. Šta ti treba?
-Večeras me vodiš u restoran, na večeru,- kažem.
-Otkud sad to?
-Kako otkud? Pa sin ti je najbolji student, red je da častiš,- smijem se
i namignem sinu.
Sin sve gleda, smije se i on, i shvata da sam ovaj put pobijedila ja.
-Eh, šta da radim s vama dvoje,- reče muž i ode u kupatilo da se obrije, jer ne može u
restoran takav neobrijan.
RiadaT.