Lakuna – Barbara Kingsolver
Lakuna kao praznina u knjizi, deo koji nedostaje.
Lakuna kao eskapizam.
Barbara je u svom novom romanu dosegla cudesnu lepotu zamahom pera.
Kakva divna, ziva, goruca poetika!
Sjajno profilisani likovi, pocev od nosioca radnje, Harisona Separda, introvertnog, nadarenog mladica, pesnika, do Fride, divlje i gorde, u raskosnim dugim suknjama jarkih boja i bluzama s naborima, s pregrstima perli oko vrata, Fride koja izliva sebe na platna, Fride – malene astecke kraljice.
Istorijski okvir je osetan, vazan za razvoj radnje ali u isti mah dovoljno decentan;
dugogodisnji otpor Lava Trockog nad Staljinovom stegom, komunizam i trockizam,
vihor II svetskog rata.
Separd je nadareni pisac ispunjen bojaznima:
(pismo Fridi)
„
Sve te reci napisane su u mracnim, tihim sobama.
Kako se mogu suociti s blistavim, bucnim svetom?
Ti sigurno znas. Ti otvaras svoju sobu i sipas sebe na platno.
A onda pustas kustose da kace tvoju utrobu svud po dvoranama,
da javnost o njoj urnebesno toroce. Moze li se to preziveti?“ (285 str.)
Roman u kome likovi nose zoru u dzepu, milosrdje u cipelama,
gde pesme su zive pod pazuhom, gde ljudi traju sjedinjeni u bezglasnoj ekstazi,
gde svod od istina potkrada dehidrirana srca dok blago jutro ramenima klizi, obavija ih u flanel.
Svakako cu ga jednom iznova procitati.