I sama sam se odomacila u stanovima stare zgrade, gotovo sam mogla osetiti tajanstvenu tamu Elspetinog stana, opor miris drveta, lavande mozda, reski miris plesni zaboravljenih kutaka. Stan od knjiga i starog barsuna.
Gotovo sam se i sama gubila u lavirintu Martinovih kutija, disala tesko u stanu bez suncevog svetla.
Roman neosporno poseduje nekakvu romanticnu, ubogu atmosferu.
Veoma su mi se svideli opisi groblja.
Zamisljala sam ga gordog, nepreglednog, lepog u uzvisenoj opskurnosti.
Kao jedno od onih mesta koje uliva strahopostovanje i ujedno utehu.
Kasnije sam potrazila fotografije Hajgejta i zaista, tuzno je i lepo to zdanje.
No, takva osecanja imaju direktnu vezu s mojim bicem.
Od kako je na jednom dalekom groblju clan moje porodice, smatram ih velicanstvenim.
Stoga, epizode koje se odigravaju na Hajgejt groblju smatrala sam veoma efektnim.
Nije mi se svideo Robert! Šonja!
Svaka njegova rec, odluka, reakcija izuzetno mi je smetala.
Pocev od dolaska bliznakinja i njegovog sumanutog ponasanja i odsustva hrabrosti da se predstavi (koji se zreo covek tako ponasa!?), do bolecive slabosti i naklonosti ka Elspet koja nije odavala ljubav, vec nekakvu naviku, konstantu zivota, sigurnost.
Ipak, daleko najuzasnija stvar koju je ucinio - potpuna ravnodusnost nakon sto je Valentina izrazila zelju za smrcu.
On se bez ikakvih osecanja prepustio grotesknoj ideji samo zato sto je Elspet razmatrala takvu opciju.
Zelela sam da citam o njegovoj borbi protiv takve ideje, o zucnom suprotstavljanju Elspet koja ga, i nakon smrti, drzi u svojoj celicnoj kandzi.
Zelela sam da, zarad ljubavi, nove ljubavi, zacetka drugacijeg zivota, prkosi svemu nezivom i nedobrom.
No, on je pokorno izvrsio svaku Elspetinu ideju, kao da je ljustura bez slobodne volje.
Jako me nervirala upravo takva Valentinina zelja za odvajanjem od ekstrovertne sestre.
Kukavno je srljati u smrt, da bi te neko kasnije navodno vratio u zivot, te da bi nastavila tajni bitak bez osobe koja te ne ispunjava.
Kako je u Valentini narastala zelja za samospoznajom, za zivotom koji bi nazivala samo svojim, zakljucila sam da ce kasnije u romanu biti opisana njena resenost takvog nauma. Borbenost! Neizneveravanje sebe.
Zelela sam je videti kako se snazno zauzima za svoje ideje, misli, za svoju buducnost.
Bedna mi je zelja za smrcu samo da bi kasnije oslobodjena zivela.
Potpuno je neiskren takav postupak, kukavan.
Rasplet radnje je neocekivan.
Valentina ostaje duh zarobljen izmedju svetova,
dok Elspet nakon gnusnog cina zadrzava Valentinino telo i nastavlja zivot u culnom svetu.
Dopada mi se takav svrsetak jer nije
happy end.
Dopada mi se sto je Valentina konacno oslobodjena stega koje su joj krojile sudbu.
Sada, laka i rasterecena, sama stvara svoj usud.
Ali s druge strane, ne dopada mi se sto je oslobodjenje nasla u smrti.
Zelela sam za nju zivot, sareni zivot istkan od cudesa, tuga i radosti.
Elspet je jos jedan meni omrazen lik.
Toliko sebicnosti i kamena srca, toliko praznine...
Smatram da je namerno preuzela Valentinino telo.
Pomno je kovala svoj mizerni plan.
Upravo to je porazavajuca cinjenica u romanu - zivot vlastite kceri olako zrtvovati zarad vlastite srece!
Iskreno, najsimpaticniji bio mi je Martin, iako je vazio za najludjeg.

Divila sam se njegovoj snazi.
Uspeo je da pobedi sve bojazni koje su ga okovale, sakupio se kao bice i zakoracio u dan.
Koga od likova nisi volela? Ko ti je prirastao k srcu?
