Pocela sam da citam "Antilopu i Kosca" obozavane M. Atvud.
Ja koja ne volim fantastiku uzivam u ovom romanu koji to po zanrovskom odredjenju jeste.
Ovim potvrdih da Atvudovu volim bez obzira na temu koju obradjuje.
Ona to radi prokleto dobro.
Vizija fiktivne buducnosti, surove, neprijateljske, a opet,
iako izmastana, bliska je citaocu.
Pisana u formi sveznajuceg pripovedaca, bogata cinizmom i oporim humorom,
britka, zadivljujuca.
Svet u kome zvanicno vreme ne postoji, satovi se nose samo kao amajlije.
Gradovi i zemlje progutane naplavinama mora usled globalnog otoplenja.
Snezni, covek zarobljen u grotesknoj realnosti s secanjima na detinjstvo ostavljenim u nasledje.
Citam i uzivam.
Mamu sam zelela iznenaditi romanom Dz. Doneli "Svetlost severa", aktuelan je na Stop akciji.
Procitala je od iste knjizevnice "Cajnu ruzu". Kaze da se odmorila uz taj mirisni, setni roman.
Otuda ideja da joj upravo "Svetlost severa" poklonim.
No, roman je rasprodan.
Umesto njega, izabrah Andrica, "Price o osobenjacima i malim ljudima".
Za Andriceve romane je emotivno vezana, otac joj je usadio tu ljubav.
Kada njenog oca, mog Deke, vise nije bilo,
kada je njegov miris poceo bluditi iz ormana i fioka, u nasledje osta komplet Andricevih romana.
I stara bela pidzama.
Sinoc je zaiskrila suzica u maminom oku.
Srce je puno.