Dakle, vratio sam se iz Beograda, u kome nisam bio sedam godina. Ograničiću se na pisanje o knjižarama, iako imam i dosta drugih utisaka. (Beograd je surov grad, neka vrsta velikog darvinovskog eksperimenta koji dokazuje teoriju o opstanku najjačih.)
Slijedeći preporuke sa foruma, krenuo sam od velikih knjižara koje su mi od ranije poznate – Vulkana (bivšeg Mamuta) u Sremskoj i Platoa u Knez Mihajlovoj.
Kod Vulkana nema iznenađenja, šta sam očekivao, to sam i dobio – veliku, dobro snabdjevenu knjižaru sa prodavcima koji su više trgovci nego ljudi od knjige, ali ipak sposobni da ti daju osnovne informacije. Istina, slučajno sam svjedočio ni malo akademskoj diskusiji zaposlenih koja je negdje iz bek ofisa dopirala do mene dok sam razgledao beletristiku na engleskom jeziku. (Jedan je drugom govorio „Bre pushi ****** kurtončino jedna, peezda ti materina...“ i sve tako i u tom stilu. Pri tom, uopšte se nisu svađali, zapravo je neka prijateljska priča bila u pitanju. Tek toliko da se podsjetim nekih specifičnosti beogradskog slenga.)
Kako bilo, Vulkan je dobro snabdjeven recentnom mejnstrim produkcijom i ima kakav-takav izbor knjiga na engleskom. Svakom velikom gradu treba takva knjižara (ili nekoliko njih). Kupio sam od Pištala Sunce ovog dana i Vitraž u sećanju, biografiju Borisa Vijana Kler Žilijar i The Underground Railroad Kolsona Vajtheda.
Potom sam produžio Knez Mihajlovom do Platoa, koji me razočarao, što bi se reklo, na više nivoa. Pamtim ih kao veliku knjižaru organizovanu sa dosta književnog osjećaja, sa odličnom selekcijom naslova na engleskom i upućenim osobljem. Sada su loša kopija Vulkana. Drže istu vrstu literature, ali u manjem obimu i uopšte nemaju knjige na engleskom. Znam da se danas čitaju elektronske knjige, ali ja i dalje povremeno volim da kupim stranu knjigu na papiru, a vjerovatno nisam jedini. Osim toga, tip koji radi djeluje kao konobar iz obližnjeg kafića kog su zamolili da na par minuta pripazi radnju. Ništa kod njih nisam pazario.
Koliko me Plato razočarao, toliko me knjižara Zepter oduševila. Neki su o tome već pisali i, zaista, sigurno se radi o knjižari sa najboljim osobljem u gradu. Siti smo se izrazgovarali, o onom iskasapljenom izdanju Muzila, o drugim izdanjima Čovjeka bez svojstava (ja mislim da sam negdje čuo da Živojinović taj prevod nije dovršio?), o tome kako je Paunović uzeo da prevodi Fineganovo bdijenje (složili smo se da se to ne može prevesti), pa o Zebaldu, o Šulcu... Istina, ona starija gospođa ima stav kojim malo podsjeća na neku strogu profesorku, pa sam poslije petanaestak minuta poželio da je pitam da li je dovoljno za šesticu, ali ipak je bilo vrlo prijatno. Količina knjiga koju drže nije prevelika, ali vidi se da asortiman pažljivo biraju. Kupio sam dvije knjige Srđana Srdića (Satori i Sagorevanje) koje inače nigdje nisam mogao da nađem i Majstora sudnjeg dana Lea Peruca.
Odmah u komšiluku je Deretina knjižara iz koje takođe nosim vrlo prijatne utiske. Koncepcijski, forsiraju svoja izdanja, što je normalno, ali može još dosta toga da se nađe. Osoblje je vrlo pristojno, profesionalno i uslužno. Predložili su mi par svojih izdanja, ali bez nametljvosti. Kod njih sam kupio Satantanga Lasla Krasnohorkaija.
Krenuo sam da se vraćam prema Trgu Republike drugom stranom ulice i navratio u Akademiju, na uglu sa ulicom Đure Jakšića. Knjižara je velika, ali nisam ništa kupio i nisam se mnogo zadržavao. Vidio sam da imaju izdanja Službenog glasnika (recimo Gombrovičev Dnevnik) i neka stara Radova izdanja iz edicija Reč i misao (ne antikvarne knjige).
U antikvarijat Mala akademija nisam ulazio – već sam se umorio, a nisam bio posebno privučen ničim u izlogu – ali zato sam se malo kasnije spustio u Dveri. Definitivno, bio je to odgovarajući završetak mog obilaska beogradskih knjižara. Kad me vlasnik uputio gdje počinje beletristika i kad sam cipele zaglavio u uski prostor između tog brda knjiga iza koga se nazire polica i niza naslaganih umjetničkih slika nepoznate vrijednosti, došlo mi je da se smijem i da plačem. Da se smijem, jer zaista se radi o nekom borhesovskom raju, naoko beskrajnoj količini knjiga koje samo izviru jedna iza druge, a da plačem zbog toga što apsolutni nered i način slaganja (koji se povremeno opire zakonima fizike) onemogućavaju da se pregleda oko 90% sadržaja antikvarijata. Ja nisam neki pedantan tip i ne mislim da knjige moraju biti složene pod konac, ali ono tamo je i za moje standarde malko predaleko otišlo. Oko pola sata sam se s mukom probijao kroz lagume od papira, trudeći se da laktom ne oborim kulu od srpskih nadrealista ili piramidu od klasika naučne fantastike, kopao sam koliko sam mogao, gubio se i snalazio, par puta spustio neku knjigu da bih pogledao nešto drugo i onda je više nisam mogao pronaći. Na kraju sam ne malo iznerviran pokupio dvije knjižice koje mi nisu bile prijeko potrebne (Egziperijev Noćni let i neke Razgovore sa Borhesom) i izašao na svjetlo dana.
Bez šale, Dveri su odlično mjesto ako znaš šta tražiš, pa onda prepustiš onom čovjeku-krtici koji je vlasnik radnje da ti iskopa knjigu koja ti je potrebna. Ovako, za neko neobavezno razgledanje antikvarijat je ipak previše klaustrofobičan i haotičan.
I tako, završio se moj obilazak beogradskih knjižara. Da sam došao na Sajam, ako ništa okoristio bih se od nekih popusta, ali iskreno, ja više volim relativni mir knjižara od one vašarske atmosfere i gužve na Sajmu.
). 
za ovaj pdf 