Bez poštenog radnog naslova

Odlicna tema :super:
Cesto cujem da mi se prijatelji oba pola jadaju kako su voleli svoje bivse ali da to nisu imali hrabrosti da im kazu ili pokazu i da se kaju i krivo im je .......a ja im onako ljutito kazem pa bre jeste li vi normalni :evil: ?

Pa vama da je istinski bilo stalo do tih bivsih ne biste dozvolili da ih izgubite.
Naravno oni za to imaju 1000 glupih opravdanja , a ja im opet na isti nacin pa sta radis ovde kod mene , idi pronadji je i rodi mecku ako je ona/on nesto najlepse sto ti se u zivotu dogodilo :ok:

Ja sam uvek bila ta koja je u vezi cinila sve sto je moguce da je spasim i odrzim jer sam svesna da kada je budemo presekli povratka vise nema.
X puta mi se desilo da me posle nekog vremena traze, mole ubedjuju da sam ljubav njihovog zivota, jedan je cak pred svima rekao kako sam ja bila i ostala njegova ljubav i da ni zena ni dete koje je dobio ne mogu to da promene nikad. SStrrraaasnnoooo :dash::dash:
Ja se smejem dok se tako ponizavaju jer odavno prema njima vise nista ne osecam i pitam ih cinicno pa sto si me onda tako lako prepustio drugome? A oni ce kao hteli su da me promene i mislili su da ako me ostave i ponasaju se ravnodusno da cu ja da shvatim sta sam izgubila i ja juriti njih jer su oni na to navikli :dash: :thumbdown:

.........ali da me nikada nisu preboleli i da sam ja ljubav njihovog zivota ....

samo ih iskuliram i kazem zao mi je moj zivot nije stao onog momenta kada smo se rastali.
Ranije sam u vezi bila dosta tolerantna i trpela ovakvo cudno ispoljavanje ljubavi jer sam mislila da je svi drugacije ispoljavamo ali to je samo gubljene vremena , jer ako se neko ne bori hrabro za svoju ljubav on nije iskreno zaljubljen i to je to.
 
Za početak da iskopiram post sa trenutnih, mnogo mi je mrsko da nanovo sastavljam.. :)

'Ajde mi sad lepo i iskreno recite nešto... mislim, evo, razmišljam još od sinoćke o tome..
Ko je zapravo hrabar? Onaj ko pokuša da sreću okuša (ehehehe ) nebitno o čemu se radi, ali dok još ima šta da izgubi.. znači, da uleti onako, ok, proračunao je rizik i zaključio da ako dobije dobija daleko više nego što će izgubiti.. i zaključi da je vredno toga... Ili onaj ko ni ne proba dok ne dođe u situaciju da nema šta da izgubi? Mislim, nije mi jasno... znam kojoj grupi ja pripadam i ubite me ako se ikad promenim i upadnem u ovu grupu što igra na sigurno..
Ne kapiram, gde je tu onda draž igre?
A i, zašto su ljudi spremni da se bore za nešto tek kad to izgube? Bzvz...

Situacije su razne i svuda oko nas... ali, primetila sam u zadnje vreme (zbog izvesnih okolnosti i situacija (hehe:)) u koje dolazim) da su ljudi (eventualno) spremni da se bore za nešto tek kad su to nešto izgubili i/ili nemaju šta da izgube...

Zašto je to tako? Meni nije jasno..
Verujem i da postoji strah od nepoznatog i novog i sve... ali opet..
Zar je tako teško napraviti taj korak u nepoznato? :)

Meni nije tesko da napravim korak u nepoznato, cak mislim da to olako shvatam...da sam i glupa ponekad zbog toga...imam nekad tremu od nepoznatog, ali ipak zakoracim...
 
Ma ne mislim tačno ni na šta, a opet i na mnoge situacije..
Npr.: veza u trajanju nekoliko godina, ona uložila celu sebe, nije ni on bio loš, krenulo po zlu, ona još više zapela da sredi stvari, on samo sleže ramenima i kaže 'ne znam kako, ne mogu ti pomoći'... ona se posle određenog vremena umori, raskine i krene u potragu za srećom, svojom, ličnom, bez igde ikoga, uspe u tome, sama nađe mir i sama sredi sve svoje probleme i najzad je sve sreća ,sreća,
Šta znači "uložila celu sebe"?
Šta je ona to uradila,koja su to dela,odricanja,žrtve?
Šta je krenulo po zlu?
Kako je ona zapela,šta je bila spremna da uradi,šta je uradila?
 
Za početak da iskopiram post sa trenutnih, mnogo mi je mrsko da nanovo sastavljam.. :)

'Ajde mi sad lepo i iskreno recite nešto... mislim, evo, razmišljam još od sinoćke o tome..
Ko je zapravo hrabar? Onaj ko pokuša da sreću okuša (ehehehe ) nebitno o čemu se radi, ali dok još ima šta da izgubi.. znači, da uleti onako, ok, proračunao je rizik i zaključio da ako dobije dobija daleko više nego što će izgubiti.. i zaključi da je vredno toga... Ili onaj ko ni ne proba dok ne dođe u situaciju da nema šta da izgubi? Mislim, nije mi jasno... znam kojoj grupi ja pripadam i ubite me ako se ikad promenim i upadnem u ovu grupu što igra na sigurno..
Ne kapiram, gde je tu onda draž igre?
A i, zašto su ljudi spremni da se bore za nešto tek kad to izgube? Bzvz...

Situacije su razne i svuda oko nas... ali, primetila sam u zadnje vreme (zbog izvesnih okolnosti i situacija (hehe:)) u koje dolazim) da su ljudi (eventualno) spremni da se bore za nešto tek kad su to nešto izgubili i/ili nemaju šta da izgube...

Zašto je to tako? Meni nije jasno..
Verujem i da postoji strah od nepoznatog i novog i sve... ali opet..
Zar je tako teško napraviti taj korak u nepoznato? :)

mrzim ljude koji cuvaju patike :mrgreen:

proracunati ljudi nemaju smisla za avanturu uopste

after all it s only life
 

Back
Top