Beskrajna pesma

Ali u meni tinja vec danima
da dokaza nece biti,
da ce se pod zemlju skriti,
bacajuci me starim snima,

jedno okno ravno, sjajno -
reklo bi se da u sebi cuva
od strasna doba gluva
cvrsto klupko, trajno.

Klupko davnih tajni
sto ume srce da izbavi
iz krljusti samoce jake
i tamne bede svake.
 
Zato te tražim nedosanjana
da tajnu pretvorim u jasnoću dana
samoću izbijem iz žila mog krvotoka
I gde sam u nedokučivom univerzumu
ako stajna tačka nije u meni
Javi se nedosanjana
Ti koja se ne može ispričati
ponestanu reči
sve se pretvori u mit i legendu
u nekoliko toplih pečenih kestenova
kojim smo grejali promrzle prste
Ne ostavljaj ....
 
Snovi, snovi lepi i šareni
ni java ni dubok san
lebdim između oblaka i horizonta
na tankoj crti plavetnila
čekam hladnu zoru
svakodnevici da me prijavi
na zatvorena vrata da zakucam
maramicom da sakupim vlažnost otisaka
gledam ....
 
jedino što nikada saznati neću
šta je sa druge strane
granice srca tvoga
jer kako ljubav raste i buja
tako je dodir sa tugom sve veći
i onaj što više voli i čuva
sve manje uživa u svojoj sreći
 
Poslednja izmena:
Sve boli kao da me tuga sanja,
kao da sam njena bajka neispricana,
svako slovo,svaka nada bude unistena
dok je jos nerodjena,dok je mlada.
Nadam se tebi,nadam sreco
nadam se ljubavi a ne lutanju vecnom
jer dok me tuga sanja
dok me sumnja mori
dotle cu da ostanem u ovoj soli
sto mi srce jede
i sto mi oci krade
jer ne mogu preplakati sve svoje jade..
 
Poslednja izmena:
Jesi li videla jaz sto deli predvece
od noci,dan od svitanja?
Jesi li osetila miris svakog dana
kao onoga davno proslog
ili si necujno kroz zivot skitala?
Nemo po svemu hodila,
parcala granit pod svojim dugim nogama?
Jesi li sve zaboravila,
kao neko dete sto sada raduje se novim otkricima,pobedama,
ili me osecas kroz nalete vetra sa svim mirisima nadanja ?
Reci mi draga moja,dok jos ove stare ruke mogu pisati,
da li se secas dana kada smo u ovom zivotu bili samo mi?
 
Poslednja izmena:
Мој драги, једини драги...
Тако је лако сакривати,
Магичним велом успомене,
Сву тугу наше садашњице,
Све наше снове изгубљене,
Кад си за трагом моје косе,
У Тартар хтео пратити ме...
А сад... Само празнина остала је....
Мислиш слепа сам и не видим,
Да ми на лицу пребрајаш боре,
Којих се и ја сама стидим?
А с осмехом си чекао зоре,
Док бејах млада крај тебе ја...
Мој драги, једини драги...
Још волиш ону из прошлости...
Ал' мене данас презрео си...
 
Mozda sam upao u sudbinski preplet,
pa sam samom sebi strah i trepet, O.o
Mozda gresim,mozda sam u pravu,
pa o masonima razbijam glavu,
O teoriji zavere,o tajnama sveta,
na ivici stojim,o sudbinu kleta!
o bezdusni robe,ustvo nesretna,
ti dusu mi robis,dok telo mi propada...
 
Savesti moja
sto me dalje nosis
na ovom jedinom talasu zivota,
naletu snage
sto me ispunjava bojazni,
lutam pustinjom zelja
a nikako da nadjem
ono mome srcu drago
sto ce mi dati kap vode
da ne presahnem
na ovom pesku samoce.
Savesti moja
ne daj da me plima ponese
ka pucini gde nikada necu
sagledati svoje snove,
gde ce njegovo ime
biti samo sum,
a njegovo lice
obicna iluzija
od kapljica vode
i zarke surovosti sunca.
 
али не могу, спутаваш ме,
савести моја, зашто ми не даш,
да сав свет узмем без кајања,
због чега мене спутала си,
ланцима правде и обзира
 

Back
Top