Beskrajna pesma

da ce doci putevima vijetrova .
Svijetove jave posuti prahovima svijetova nasih snova .
Da nikada vise necemo zivjeti onako kako drugi zele .
Da zelja za slobodom vise nece vladati nasim srcima.
Javi se andjele ,
oslobodi duse zlih okova .
Vrati na prave puteve osobe koje koracaju djavoljim stopama ...... AP.
 
Poslednja izmena:
Gde da se okrenem
da ne vidim haos
Da li da se okacim na njega
na njegovu sumornu privlacnost
ili da se samo opruzim
na krevetu, u toploti i sigurnom
zagrljaju tako poznatih stvari...
O da li da se pokrenem
da li da ponovo izgradim
svest o mocnijima od mene
ili da sebe postavim iznad?
Reci mi odmah, brzo se
kopni kad si u neverici
na kisi samosvesti...
 
ne daj mi da sanjam
volecu te jos vise
pusti me da spavam
ako te moj dah stisce
pevaj mi uspavanke
i balalajku u antikvarnici nadji
to ti je jedini put da se odupres kradji
ja ne mogu nista ovoj divljoj puti
i da se raspadne na tebe nece da se ljuti
verujem ti da je to ko da te neko ukleo
verujem ti da je vruc kamen na koji si seo
i jedina ti je sansa da mi kupis veo
da mi pevas sve ono sto nikom nisi smeo
mozda se smirim na koji cas
mozda i zaspem a ne sanjam nas
 
Ali...
ti si sad zamracio oci.
Ti gledas srcem.
Pa gledaj kad si lud!
Gledaj kako u tvome paklu cvetaju jorgovani,
kako padaju ruzine latice i pokrivaju nas.
Gledaj kako smejemo se, od srece ludi.
I nemoj da otvoris oci.
Ali, ko ce ti pomoci?
Ko ce ih onda otvoriti?
Ja ne umem.
 
Jer ako ih otvoris,
Ako iz ociju tvojih isteras san
I u njih uneses jedan potpuno novi dan
Sve ce da iscuri
Kao sto iz oblaka cure kise,
U mojim ocima za tebe
Mesta sigurno biti nece vise

Tvoje ce srce poceti da place,
Isto kao i tuzno nebo
Kada nam Bog kisu salje
Ne nemoj gledati u moje oci
Tamo nicega vise nema dalje.

Pusti me da spavam,
Da budem sa sobom sam
San je moj tezak jako
Kao i bez ociju tvojih svaki dan...
I svaki udah kao da je prazan
I svaki pogled iz ociju tih praznih
Ovaj zivot je tezak
Ovaj zivot je lazan!
 
I mnogi govore
kako doci ce bolje sutra;
neki, pak, prekinu
ovu smesnu lazu...
I pametni su kada kazu
da nestaju sva svetla jutra.
Ovaj svetovni haos
uzeo je previse maha;
bojim se,
ubrzo,
ostavice nas bez daha.
 
Poslednja izmena:
Ipak
Koracacu tiho ali bez straha
Svaka moja stopa dace lice njihovim ocima
Svaki moj korak ubice ravninu lica
Svaki pokret mesa svetlost sa senkom
I premesta vas nas njih mene
Sve
Svi ste u meni
Iako mogu da stanem
U kap prasine
 
I briga me sta drugi kazu
stagod neko mislio ili ne
neka kaze, neka iznese
tuzne oci neke, sagledace vec
dali je u pravu ili ne
ovaj put bez kraja, posut trnjem
po kojem hodamo bosi
sve dok nas bol iz stopala ne obori
sve dok nas duh nosi
sve dok imamo i malo snage
sve dok smo tu
sve dok je nas...
bice nam tesko
ali i to je nesto, bolje i tako nego
bez, povucen i sam
tuzan je ovaj dan
a i rastanak sa snom
znam da nije lak...

Blago zivima
reci su necije, vec izgovorene
niti zelim da vidim,
niti zelim da znam
bol beskonacna na tom trnovitom putu
nije samo nasa, iako je bila...
 
Sve te glave iste
koje su nas nekada gledale
ne misleci da se sazale
da puste po koju suzu
za nama, koji eto
nemamo srece vise,
osim nas samih

O zivote teski,
kada o tebi drugi odlucuju
kao da to sami ne mozemo
ili ne znamo... boli,
ali kako god bilo na kraju
kao god zavrsice se
i taj uzas mracni
padace ponovo nevine glave
padace ponovo posto
nama ni po suzu nisu dale...
 
ljubavi moja beskorisna
tabani slatki izgrebani
umori se vise
ljubavi moja nasmejana
divljako neotesana
sedni bar jednom
i klimni glavom
pojedi kifle sa kimom
i kiselom pavlakom
ocesljaj se
i daj da ti vidim prste
ne mozes tako do veka
pravis me ruglom od coveka
 
Dozvoli da i ja ponekad
isto onako kao i ti
sa suzom u ocima
pogledam to tvoje lice
lice puno patnje
lice puno bola...

O to silno licemerje
sto nas je izbacilo na
obalu na koju smo se nasukali
sve te prazne reci
koje si gledala
ocima punim suza
kao da dusa tvoja tone
u beskrajnu dubinu mora
kao da to nismo mi
kao da to tako biti mora

I svemu jednom dodje kraj...
 
Ali,
ja za to ne mraim.
Hiljade i hiljade
ljudi
vec je pevalo o tome;
ja zelim nesto novo,
nesto bolje,
ne zelim pevati o kraju
svome,
jer,
on ce sigurno doci,
i moje reci ga nece promeniti.
Samo ce uciniti
da zloslutno i mnogo
mislim o tome.
 
Moja jedina zelja
je da dodirnem travke
proleca mirnom glavom
i utopim zedne oci
u Suncu.
Da gledam kako
rascepkani oblaci
po nebu crtaju,
dozivaju zelene vile
da nam skroje lepse
ogledalo
za ovo prolece.
Mnogo smo ruzni,
gore.
A kako i ne bismo bili
kad je to upravo
nas odraz,
nas odsjaj?
 

Back
Top