Beogradjanin,pisac prve srpske naučne fantastike

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
388.920
Dragutin J.Ilić

epitaf na njegovom spomeniku na Novom groblju :
„Zao udes rušio mi snove
ja uporno zidao sam nove“

Clipilic.jpg


Ovaj svestrani pregalac pisane reči ogledao se u gotovo svim književnim žanrovima pa je, između ostalog, smatran rodonačelnikom građanskog romana, radio kao urednik i saradnik brojnik književnih časopisa (Zastava, Letopis Matice Srpske, Velika Srbija, Brankovo Kolo, Bosanska Vila, Stražilovo, Otadžbina)
Njegova drama „Posle milijon godina“, objavljena 1889. godine, smatra se prvom dramom sa elementima distopije i naučne fantastike na svetu.

Dragutin J. Ilić je rođen 2. februara 1858. godine u Beogradu, u tadašnjoj Vidinskoj ulici. Tačnije, kuća porodice Ilić nalazila se na uglu današnjih ulica Palmotićeve i Džorža Vašingtona, u beogradskom naselju Palilula.Kuća Ilića sagrađena je 1864. godine a srušena, kako stoji u pojedinim izvorima, krajem tridesetih godina XX. veka i danas, na mestu gde se nalazila ova čuvena kuća, nema nikakvog spomen obeležja.

Beograd je u to vreme brojao jedva nešto preko 20.000 stanovnika, i predstavljao je siromašnu palanku bogate prošlosti i neizvesne budućnosti. Prepun naherenih kućeraka i dućana od nepečene cigle prekrivenih ćerpičima, Beograd se sredinom XIX veka tek pomaljao iz orijentalnog blata, pokušavajući da uhvati svoj evropski i svetski orijentir.
Godinu rođenja Dragutina Ilića obeležiće značajni događaji, poput zasedanja Svetoandrejske skupštine (na kojoj je posao sekretara obavljao upravo Dragutinov otac Jovan), kao i svrgavanje Aleksandra Karađorđevića sa vlasti, te dolazak kneza Miloša Obrenovića.

Upravo će predstavnici ove dinastije, a najviše prvi srpski kralj obnovljene Srbije – Milan Obrenović, brojnim progonima i kaznama doprineti neizvesnoj sudbini Dragutina Ilića. Šest godina po Dragutinovom rođenju, Jovan Ilić je u dvorištu dozidao novu kuću, koja će naredne četiri decenije predstavljati prvi književni salon ondašnjeg Beograda, i na čijem se pragu, po rečima Branislava Nušića: razvijao proces prelaza, romantizma u realizam.Interesantan je i podatak, da je Nušić, upravo, svoju prvu komediju Narodni poslanik, pročitao baš u dvorištu pomenute kuće, porodice Ilić, u kojoj je, po sopstvenom priznanju, nekoliko puta i živeo.

Deo svog života Dragutin Ilić radi kao činovnik, najpre u Vranju 1881. godine, zatim u Beogradu i u Zaječaru, gde je bio postavljen za sekretara prekog suda na kome se sudilo učesnicima Timočke bune. Svoje utiske sa suđenja objavio je pod nazivom Zaječarska buna. Iz tog perioda potiče i njegovo sve otvorenije protivljenje politici kralja Milana, zbog koje je često bio proganjan.

Tokom 1888. godine objavljuje brošuru pod nazivom Baroni u Srbiji a zatim, maja meseca iste godine, i burlesku Karaveštac, u kojoj je napravio jasne aluzije na vladu kralja Milana i predsednika vlade Nikole Hristića.U svojim kasnijim beleškama Ilić će napisati kako je ovaj njegov rad protiv vlasti, ujedno, bio i njegov zao duh, a sličnu sudbinu imao je i Dragutinov politički sapatnik Branislav Nušić, nakon objavljivanja čuvene pesme Pogreb dva raba.

Ni privatni život Dragutina Ilića nije bio manje buran od javnog. On se, na zaprepašćenje ondašnje beogradske javnosti, 1895. godine oženio svojom bliskom rođakom Jelom.Iako je gotovo sva rodbina bila protiv njihovog venčanja, oni su čitav život ostali zajedno. Zahvaljujući Jeli, sređena je i sačuvana Dragutinova rukopisna zaostavština, koja još uvek nije objavljena u vidu sabranih dela, ali koja predstavlja vredan materijal za proučavanje političkih prilika u književnosti na razmeđi XIX i XX veka.

Početkom prošlog veka, tačnije 1902. godine, vraća se iz Bukurešta, gde je proveo jedan deo svog progonstva, u Beograd, gde živi i radi narednih desetak godina. Pretpostavlja se da je u ovom periodu, u Vrnjačkoj Banji izgrađena i velelepna Vila Jela, koja je predstavljala svojevrsni nastavak tradicije književnog salona, koji je nekada predstavljala Dragutiniva rodna kuća.

Najveći deo Prvog svetskog rata, Dragutin i Jela provode u Rusiji i Francuskoj, obavljajući svojevrsnu diplomatsku misiju za potrebe srpske vlade. Nakon povratka iz Pariza u Beograd, Dragutin se zapošljava na mestu upravnika biblioteke Narodne skupštine, na kome ostaje sve do svoje smrti prvog marta 1926. god.

Autor: Mladen Milosavljević
 
Dragutin J.Ilić

epitaf na njegovom spomeniku na Novom groblju :
„Zao udes rušio mi snove
ja uporno zidao sam nove“

Pogledajte prilog 940806

Ovaj svestrani pregalac pisane reči ogledao se u gotovo svim književnim žanrovima pa je, između ostalog, smatran rodonačelnikom građanskog romana, radio kao urednik i saradnik brojnik književnih časopisa (Zastava, Letopis Matice Srpske, Velika Srbija, Brankovo Kolo, Bosanska Vila, Stražilovo, Otadžbina)
Njegova drama „Posle milijon godina“, objavljena 1889. godine, smatra se prvom dramom sa elementima distopije i naučne fantastike na svetu.

Dragutin J. Ilić je rođen 2. februara 1858. godine u Beogradu, u tadašnjoj Vidinskoj ulici. Tačnije, kuća porodice Ilić nalazila se na uglu današnjih ulica Palmotićeve i Džorža Vašingtona, u beogradskom naselju Palilula.Kuća Ilića sagrađena je 1864. godine a srušena, kako stoji u pojedinim izvorima, krajem tridesetih godina XX. veka i danas, na mestu gde se nalazila ova čuvena kuća, nema nikakvog spomen obeležja.

Beograd je u to vreme brojao jedva nešto preko 20.000 stanovnika, i predstavljao je siromašnu palanku bogate prošlosti i neizvesne budućnosti. Prepun naherenih kućeraka i dućana od nepečene cigle prekrivenih ćerpičima, Beograd se sredinom XIX veka tek pomaljao iz orijentalnog blata, pokušavajući da uhvati svoj evropski i svetski orijentir.
Godinu rođenja Dragutina Ilića obeležiće značajni događaji, poput zasedanja Svetoandrejske skupštine (na kojoj je posao sekretara obavljao upravo Dragutinov otac Jovan), kao i svrgavanje Aleksandra Karađorđevića sa vlasti, te dolazak kneza Miloša Obrenovića.

Upravo će predstavnici ove dinastije, a najviše prvi srpski kralj obnovljene Srbije – Milan Obrenović, brojnim progonima i kaznama doprineti neizvesnoj sudbini Dragutina Ilića. Šest godina po Dragutinovom rođenju, Jovan Ilić je u dvorištu dozidao novu kuću, koja će naredne četiri decenije predstavljati prvi književni salon ondašnjeg Beograda, i na čijem se pragu, po rečima Branislava Nušića: razvijao proces prelaza, romantizma u realizam.Interesantan je i podatak, da je Nušić, upravo, svoju prvu komediju Narodni poslanik, pročitao baš u dvorištu pomenute kuće, porodice Ilić, u kojoj je, po sopstvenom priznanju, nekoliko puta i živeo.

Deo svog života Dragutin Ilić radi kao činovnik, najpre u Vranju 1881. godine, zatim u Beogradu i u Zaječaru, gde je bio postavljen za sekretara prekog suda na kome se sudilo učesnicima Timočke bune. Svoje utiske sa suđenja objavio je pod nazivom Zaječarska buna. Iz tog perioda potiče i njegovo sve otvorenije protivljenje politici kralja Milana, zbog koje je često bio proganjan.

Tokom 1888. godine objavljuje brošuru pod nazivom Baroni u Srbiji a zatim, maja meseca iste godine, i burlesku Karaveštac, u kojoj je napravio jasne aluzije na vladu kralja Milana i predsednika vlade Nikole Hristića.U svojim kasnijim beleškama Ilić će napisati kako je ovaj njegov rad protiv vlasti, ujedno, bio i njegov zao duh, a sličnu sudbinu imao je i Dragutinov politički sapatnik Branislav Nušić, nakon objavljivanja čuvene pesme Pogreb dva raba.

Ni privatni život Dragutina Ilića nije bio manje buran od javnog. On se, na zaprepašćenje ondašnje beogradske javnosti, 1895. godine oženio svojom bliskom rođakom Jelom.Iako je gotovo sva rodbina bila protiv njihovog venčanja, oni su čitav život ostali zajedno. Zahvaljujući Jeli, sređena je i sačuvana Dragutinova rukopisna zaostavština, koja još uvek nije objavljena u vidu sabranih dela, ali koja predstavlja vredan materijal za proučavanje političkih prilika u književnosti na razmeđi XIX i XX veka.

Početkom prošlog veka, tačnije 1902. godine, vraća se iz Bukurešta, gde je proveo jedan deo svog progonstva, u Beograd, gde živi i radi narednih desetak godina. Pretpostavlja se da je u ovom periodu, u Vrnjačkoj Banji izgrađena i velelepna Vila Jela, koja je predstavljala svojevrsni nastavak tradicije književnog salona, koji je nekada predstavljala Dragutiniva rodna kuća.

Najveći deo Prvog svetskog rata, Dragutin i Jela provode u Rusiji i Francuskoj, obavljajući svojevrsnu diplomatsku misiju za potrebe srpske vlade. Nakon povratka iz Pariza u Beograd, Dragutin se zapošljava na mestu upravnika biblioteke Narodne skupštine, na kome ostaje sve do svoje smrti prvog marta 1926. god.

Autor: Mladen Milosavljević
Manje je poznato da je Dragutin J. Ilić autor dve i danas poznate pesme

STOJANKE, BELA VRANJANKE

Stojanke, mori, Stojanke,
Stojanke bela Vranjanke!
Koga te majka rodila
na što je okom vodila:
da li na sunce sjajano
ili jablanče tanano?

Bre gidi, džanum, Stojanke,
Stojanke, bela Vranjanke!

Jas li te gledam kroz ma'le
u tija džanfez šalvare
gde tijo mineš u dvore,
kako 'elenče kroz gore.

Ne znajem ništa za sebe,
bre, lele, lele, momiče,
momiče, zumbul devojče,
pogiboh, dušo, za tebe!

Bre, gidi džanum, Stojanke,
Stojanke bela Vranjanke!

Koga ti vidim dve oči,
dve tavne oči, dve noći
kali sam mnogo na tebe,
jas da te vodim za sebe!

Bre gidi džanum, Stojanke,
Stojanke bela Vranjanke,
Stojanke, Stojanke,
bela Vranjanke!


ŠANO, DUŠO

Šano, dušo, Šano mori
otvori mi vrata.
Otvori mi, Šano, vrata
da ti dam dukata.

Of, lele, lele, pogibo' za tebe,
izgore mi, džanum Šano,
srce za tebe.

Tvoje lice belo, Šano,
sneg je sa planina,
tvoje čelo, gidi, Šano,
kako mesečina.

Ona usta tvoja, Šano,
kako rujne zore,
ono oko, dušo moja,
mene me izgore.

Noć mi hodi, tamna, Šano,
ja si tuga vijem.
Ubavinja tvoja, Šano,
ne da mi da spijem.

Šano, dušo, Šano mori,
otvori mi vrata,
će ti davam, džanum Šano,
đerdan od dukata.
 

Back
Top