parangal50
Početnik
- Poruka
- 4
Prostrana obala od Igala do Kamenara, sa mnogobrojnim pitomim uvalicama, kitnjastim mjestima, zaseocima i vrtovima, sa punim pravom, naziva se Hercegnovska rivijera. U tom blistavom lancu, koji odiše miomirisom maslina, lovora i mimoza, gdje palme svojim cipkastim granama pozdravljaju umornog putnika, smjestili su se BAOSICI. Baosici je naselje u opstini Herceg Novi u Crnoj Gori. Prema popisu iz 2003. bilo je 1473 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 779 stanovnika). Nalazi se u zalivu Boka Kotorska, 8 kilometara južno od Herceg Novog, prema Kotoru i Tivtu.
U Baosicima postoji hotel, nekoliko vila i pansiona, odmaralista, nekoliko autokampova i brojne privatne kuce u kojima vlasnici izdaju sobe i apartmane za odmor. U mjestu djeluje Ribarska zadruga, Vaterpolo klub "Bokelj", Jedrilicarski klub i Drustvo za podvodne aktivnosti. Ima dovoljno kafe barova, restorana i trgovinskih radnji. Kako je u mjestu bujna suptropska vegetacija, kao i na drugim djelovima Novske rivijere, a plaze pjeskovite, to se gostima pruza mogucnost ugodnog odmora. U ovom pitomom mjestu odrzava se svakog februara centralna svecanost Praznika mimoze. Tada se duz obale okupi nekolko desetina hiljada turista iz zemlje i inostranstva, koje se vesele i uzivaju, jeduci prženu ribu i pijucu cuvena crnogorska vina.Riba se przi na samoj plazi, a vino se toci iz velikih i malih bacvica i demizana.
fotografija Baošića iz 1957.g.
En souvenir de Pierre Loti
Ispod ribarskih mreza, uz treperenje fenjera, ribari cesto pricaju o velikoj ljubavi izmedju Lotija i male Paskvale, pastirice iz Baosica.
Pierre Loti u Baosice nije dosao kao pustolov ni kao turista, vec kao pomorski oficir na engleskom ratnom brodu "Temereru", koji je u oktobru 1880. godine uplovio u Bokokotorski zaliv. Brod je bio usidren ispred Baosica.
- Proslo je vec osam dana kako smo ovdje. Malo po malo oko se navikava na ove strasne kamene mase koje se dizu u nebo, na ove sume, na ove predjele, na divan izgled ovoga kutka na zemlji. Ova slovenska zemlja ima fantastican izgled. Oko zaliva koji je zatvoren kao jezero, dizu se visoke divlje planine po kojima su razbacana mala seoca. A dalje iznad svega toga nesto strasno kao gigantski bedem, penje se u nebo: to su sumorne crnogorske planine osjecene kao uzasni ostaci haosa - pise Loti u svom dnevniku.
Za vrijeme svog jednomjesecnog boravka u Baosicima Pierre Loti se upoznao sa lijepom pastiricom Pskvalom Ivanovic. To je po svemu sudeci bilo prilikom prvog izlaska Lotievog u Baosicima. Za ovo kratko vrijeme rodila se velika ljubav izmedju dvoje mladih. Od toga dana redovno su se sastajali u maslinjaku kod crkvice. Uspomena na Pjerre Lotija u Baosicima ostala je sacuvana i godine je nisu otrgle u zaborav. Po njegovom pisanju Paskvala je bila prava ljepotica. Godine svoje Paskvala mu je pokazala pomocu prstiju. Bilo joj je devetnaest godina. Njezina ljepota, mladost i cednost ocarali su Pierre Lotija iz daleke Francuske. Od davnina mjestani sa podozrenjem gledaju na stranca kada je u pitanju djevojka. Ni prijetnje Paskvalinog brata Jova nisu pomogle da se razbije ova velika ljubav. Jovo je bio brodar i svojim lakim camcem prevozio je putnike zalivom. Nerado gledajuci na ljubav svoje sestre Paskvale i Lotija on je kaze Loti jednom iznenada dosao u krcmu na obali i bacio na mene neobuzdan pogled pun mrznje i nepovjerenja.
Jadnica, pise Loti, ja od nje nista ne trazim, samo da je gledam kao sto se gleda rijedak cvijet koji nice ovdje u sumi. Od peraskog kamena Grci su klesali mlade djevojke koje su bile gradjene kao Paskvala Ivanovic. Nemoguce je da je to sve samo divno salivena materija. Mora da one imaju u srcu takodje necega zdravog i cistog. Sive oci te male Paskvale imaju u sebi neceg neodredjenog, maglovitog, sjevernjackog, sto je svojstveno njenoj rasi i sto daje čar nekim ruskim očima. Njeni obrazi se zute na suncu kao zrele breskve, a njena vrlo plava kosa je jos svjetlija pored potamnjelih obraza.
Kod nje ima naivnosti i drskosti malog djeteta.
- Jedini ja od svih oficira idem na kopno svake veceri. U pocetku za vrijeme lijepih jesenjih dana, jos je to bilo i razumljivo, ali sada kada su noci tako hladne, more ponekad uzburkano, a vrijeme kisovito, ljudi se pitaju sto trazim u tom selu, gdje je mracnije nego kod djavola i nista ne shvataju.
Ima trenutaka kad Loti zali sto je doslo do ove velike ljubavi a ima trenutaka kada zeli da ostane. Bojao se rastanka sa svojom malom Paskvalom,. koji se neizbjezno priblizavao.
- Kasnije cu dugo zaliti ovo vrijeme ljubavi i tu zemlju koju nikada necu vidjeti, zabiljezio je Loti u svom dnevniku.
- Ja poznajem gotovo sve ljude u ovom selu. Kad prolazim ulicom pozdravljaju me sa "Buona sera" ili "Buon Giorno".
Rastanak Lotija i Paskvale dosao je iznenada. Dosao je rastanak koga se Loti bojao najvise. Otici ce, a ostace voljena djevojka. Nece je vise nikad vidjeti, a pozeljece je hiljadama puta. Uoci odlaska dvoje mladih su se sastali, ne znajuci da ce im to biti poslednji
sastanak. Kad se Loti vratio na brod saznao je za naredbu da treba da isplove iz zaliva. Namjeravao je iste veceri da to saopsti voljenoj Paskvali, ali je vec bila prosla ponoc. Loti je po svemu sudeci proveo strasnu noc. Cim je svanulo, camcem se otisnuo ka obali. Zelio je jos jednom da vidi malu Paskvalu. Nije je nasao, ali prije polaska "Temerera" na pola sata sa radoscu je vidio camac i u njemu Paskvalu sa bratom. Pozvao je Jova u svoju kabinu i predao mu za Paskvalu svoju sliku i jednu ikonu. "Temerer" je zatim digao sidro i zaplovio prema pucini. S krme Loti je poslao poslednje pozdrave voljenoj djevojci, koja mu je suznih ociju i sa bolom u srcu odpozdravljala sve dok se brod nije izgubio iz vidika.
Najzad se taj duboki zaliv koji vise nece vidjeti polako skrio iza planina. Nikad crnogorske planine nisu bile tako lijepe kao tog jutra. Sve je svrseno...
Godine 1934 Drustvo prijatelja Francuske postavilo je spomen plocu u Baosicima u znak sjecanja na Pierre Lotia i na njegov boravak u Baosicima.
U Baosicima postoji hotel, nekoliko vila i pansiona, odmaralista, nekoliko autokampova i brojne privatne kuce u kojima vlasnici izdaju sobe i apartmane za odmor. U mjestu djeluje Ribarska zadruga, Vaterpolo klub "Bokelj", Jedrilicarski klub i Drustvo za podvodne aktivnosti. Ima dovoljno kafe barova, restorana i trgovinskih radnji. Kako je u mjestu bujna suptropska vegetacija, kao i na drugim djelovima Novske rivijere, a plaze pjeskovite, to se gostima pruza mogucnost ugodnog odmora. U ovom pitomom mjestu odrzava se svakog februara centralna svecanost Praznika mimoze. Tada se duz obale okupi nekolko desetina hiljada turista iz zemlje i inostranstva, koje se vesele i uzivaju, jeduci prženu ribu i pijucu cuvena crnogorska vina.Riba se przi na samoj plazi, a vino se toci iz velikih i malih bacvica i demizana.
fotografija Baošića iz 1957.g.
En souvenir de Pierre Loti
Ispod ribarskih mreza, uz treperenje fenjera, ribari cesto pricaju o velikoj ljubavi izmedju Lotija i male Paskvale, pastirice iz Baosica.
Pierre Loti u Baosice nije dosao kao pustolov ni kao turista, vec kao pomorski oficir na engleskom ratnom brodu "Temereru", koji je u oktobru 1880. godine uplovio u Bokokotorski zaliv. Brod je bio usidren ispred Baosica.
- Proslo je vec osam dana kako smo ovdje. Malo po malo oko se navikava na ove strasne kamene mase koje se dizu u nebo, na ove sume, na ove predjele, na divan izgled ovoga kutka na zemlji. Ova slovenska zemlja ima fantastican izgled. Oko zaliva koji je zatvoren kao jezero, dizu se visoke divlje planine po kojima su razbacana mala seoca. A dalje iznad svega toga nesto strasno kao gigantski bedem, penje se u nebo: to su sumorne crnogorske planine osjecene kao uzasni ostaci haosa - pise Loti u svom dnevniku.
Za vrijeme svog jednomjesecnog boravka u Baosicima Pierre Loti se upoznao sa lijepom pastiricom Pskvalom Ivanovic. To je po svemu sudeci bilo prilikom prvog izlaska Lotievog u Baosicima. Za ovo kratko vrijeme rodila se velika ljubav izmedju dvoje mladih. Od toga dana redovno su se sastajali u maslinjaku kod crkvice. Uspomena na Pjerre Lotija u Baosicima ostala je sacuvana i godine je nisu otrgle u zaborav. Po njegovom pisanju Paskvala je bila prava ljepotica. Godine svoje Paskvala mu je pokazala pomocu prstiju. Bilo joj je devetnaest godina. Njezina ljepota, mladost i cednost ocarali su Pierre Lotija iz daleke Francuske. Od davnina mjestani sa podozrenjem gledaju na stranca kada je u pitanju djevojka. Ni prijetnje Paskvalinog brata Jova nisu pomogle da se razbije ova velika ljubav. Jovo je bio brodar i svojim lakim camcem prevozio je putnike zalivom. Nerado gledajuci na ljubav svoje sestre Paskvale i Lotija on je kaze Loti jednom iznenada dosao u krcmu na obali i bacio na mene neobuzdan pogled pun mrznje i nepovjerenja.
Jadnica, pise Loti, ja od nje nista ne trazim, samo da je gledam kao sto se gleda rijedak cvijet koji nice ovdje u sumi. Od peraskog kamena Grci su klesali mlade djevojke koje su bile gradjene kao Paskvala Ivanovic. Nemoguce je da je to sve samo divno salivena materija. Mora da one imaju u srcu takodje necega zdravog i cistog. Sive oci te male Paskvale imaju u sebi neceg neodredjenog, maglovitog, sjevernjackog, sto je svojstveno njenoj rasi i sto daje čar nekim ruskim očima. Njeni obrazi se zute na suncu kao zrele breskve, a njena vrlo plava kosa je jos svjetlija pored potamnjelih obraza.
Kod nje ima naivnosti i drskosti malog djeteta.
- Jedini ja od svih oficira idem na kopno svake veceri. U pocetku za vrijeme lijepih jesenjih dana, jos je to bilo i razumljivo, ali sada kada su noci tako hladne, more ponekad uzburkano, a vrijeme kisovito, ljudi se pitaju sto trazim u tom selu, gdje je mracnije nego kod djavola i nista ne shvataju.
Ima trenutaka kad Loti zali sto je doslo do ove velike ljubavi a ima trenutaka kada zeli da ostane. Bojao se rastanka sa svojom malom Paskvalom,. koji se neizbjezno priblizavao.
- Kasnije cu dugo zaliti ovo vrijeme ljubavi i tu zemlju koju nikada necu vidjeti, zabiljezio je Loti u svom dnevniku.
- Ja poznajem gotovo sve ljude u ovom selu. Kad prolazim ulicom pozdravljaju me sa "Buona sera" ili "Buon Giorno".
Rastanak Lotija i Paskvale dosao je iznenada. Dosao je rastanak koga se Loti bojao najvise. Otici ce, a ostace voljena djevojka. Nece je vise nikad vidjeti, a pozeljece je hiljadama puta. Uoci odlaska dvoje mladih su se sastali, ne znajuci da ce im to biti poslednji
sastanak. Kad se Loti vratio na brod saznao je za naredbu da treba da isplove iz zaliva. Namjeravao je iste veceri da to saopsti voljenoj Paskvali, ali je vec bila prosla ponoc. Loti je po svemu sudeci proveo strasnu noc. Cim je svanulo, camcem se otisnuo ka obali. Zelio je jos jednom da vidi malu Paskvalu. Nije je nasao, ali prije polaska "Temerera" na pola sata sa radoscu je vidio camac i u njemu Paskvalu sa bratom. Pozvao je Jova u svoju kabinu i predao mu za Paskvalu svoju sliku i jednu ikonu. "Temerer" je zatim digao sidro i zaplovio prema pucini. S krme Loti je poslao poslednje pozdrave voljenoj djevojci, koja mu je suznih ociju i sa bolom u srcu odpozdravljala sve dok se brod nije izgubio iz vidika.
Najzad se taj duboki zaliv koji vise nece vidjeti polako skrio iza planina. Nikad crnogorske planine nisu bile tako lijepe kao tog jutra. Sve je svrseno...
Godine 1934 Drustvo prijatelja Francuske postavilo je spomen plocu u Baosicima u znak sjecanja na Pierre Lotia i na njegov boravak u Baosicima.
Poslednja izmena: