Daleko smo još od toga. Ali, čak i ako jednog dana bude moguće, pitanje je da li bi mozak, svestan nedostatka tela, mogao da ima iste misli. Lišen čula, i oslonjen isključivo na sećanja i dotadašnja iskustva, mogao bi da misli samo o onome što je spoznao do trenutka smrti tela.
Zamislimo nesreću tog mozga kad ustanovi da je ostao bez unutrašnjih organa, nogu, ruku, i ostalih udova.

Ostali samo dugmići ... tj. vijuge. Pa poželeo bi da se ubije (a ne bi mogao)!

Morao bi biti kljukan antidepresivima da bi uopšte funkcionisao.
p.s. Inače, uvek mi je bio problematičan izraz "odliv mozgova". Sačuvaj bože kako to zvuči ...