Srboskizborim
Veoma poznat
- Poruka
- 10.581
Autorska.
Bakir Izetbegović i njegov rat.
U posljednje vrijeme na izjave čelnika Republike Srpske o mirnom razdruživanju iz državne zajednice Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, čelnik SDA sin Alije Izetbegovića odgovara na način da Republici Srpskoj, u vezi s tim prijeti ratom.
Koliko su te prijetnje Bakira Izetbegovića realne ili koliko Bakir Izetbegović ima ili nema potencijala da prijetnje ratom i ostvari i koliko iste mogu biti efektivne? Pokušaću da nešto napišem o tome.
Mislim, da je politika Bakira Izetbegovića a prethodno i njegova biološkog i političkog oca Alije Izetbegovića definitivno "izgubila Republiku Srpsku" i da je nikada neće "vratiti" pod svoju efektivnu vlast i kontrolu, bez obzira što je Republika Srpska ustavno-pravno sastavni dio Bosne i Hercegovine, što postoje nadležnosti Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj, ali stvarna situacija u Republici Srpskoj je takva da Bakir Izetbegović i njegova politika tu nema nikakve ili gotovo nikakve vlasti a ni kontrole.
Dalje, prijetnje Bakira Izetbegovića ratom koliko su realne i moguće da na taj način nešto promjeni u vezi sa statusom Republike Srpske ka nekoj vrsti "unitarizacije" ili samog ugrožavanja Republike Srpske?
Mislim da Bakir Izetbegović na tom "polju" nema ama baš nikakve šanse.
Mnogo je razloga za to a pokušati ću napisati neke od njih.
Republika Srpsku Bakir Izetbegović i njegov otac Alija Izetbegović nisu izgubili u ratu tokom 1992 do 1995 godine, već poslije rata , na način što nije izvršen povrat "svih na svoje" ili nije sproveden "Anex 7" Dejtonskg mirovnog sporazuma ili je proces u tom smjeru u najvećoj mjeri "podbacio", posebno uzevši u obzir poslijeratni proces "prodaje i zamjene imovine", kada se "zacementirao" i žemljišno knjižni ili zemljišno - pravno status Republike Srpske kao "srpske zemlje" ili zemlje u vlasništvu Srba , jer su Srbi nešto kupoprodajom a nešto zamjenom imovine sa Bošnjacima u Federaciji BiH, uspjeli da postanu u zemljišnim knjigama vlasnici Republike Srpske i to preko 90 odsto. U vezi s tim posebno je bitno da se u "istočnu Bosnu" ili istočnu Republiku Srpsku ili "Podrinje" nije vratilo ni približno stanje u demografskoj i zemljišno vlasničkoj strukturi stanovništva od prije 1992 godine, tako da je i u tom "strateškom dijelu" Republika Srpska u preko 90 odsto "srpska zemlja" gdje Bakir Izetbegović i njegova politika nemaju šta da traže.
Dalje narodi već 30 godina žive odvojeno, ne jedni sa drugima, već jedni pokraj drugih i ne trebaju nikakve "vidljive granice" da se u "vazduhu osjeti" gdje je teritorija Republike Srpske i šta je čije, konkretno šta je srpsko. Čak da na tu činjenicu i ne upozoravaju table sa natpisom "Dobro došli u Republiku Srpsku".
Dalje, Bakir Izetbegović i njegova politika nemaju nikakve šanse za bilo koji vid samostalne vojne opcije kontra Republike Srpske.
Prvo motivacija?
Politika njegova oca i njegova su toliko izvarali vlastiti narod, da je upitno koliko bi uopšte imali odziva na eventualni poziv na vojnu mobilizaciju.
Ljudi vide kako su poniženi bivši borci, koliko je nepravde učinjeno nakon rata, od 1996 godine na ovamo , kroz raznorazne sistemske nepravde, tipa kriminalne privatizacije, pljačke i dr, koje su odvele privredu u propast narod u iseljeništvo, i to ono ono poslijeratno, ekonomsko iseljeništvo, što bi se narodski reklo "trbuhom za kruhom" ili "stomakom za hljebom", tako da s te strane i danas dani sve je veći trend iseljavanja i pitanje "ko će ostati" da se eventualno odazove na poziv Bakira Izetbegovića. Mislim, jako malo ili niko?
Dalje, demografski sunovrat? Sve se manje rađa ljudi, sve je veći mortalitet a natalitet ni blizu pozitivnom.
Dalje, Bakir Izetbegović i njegova politika su uništili gotovo sve vojne efektive , imaju nešto u policijskim snagama, ali u pogledu vojne spremnosti gotovo ništa, jer gotovo sve su "istopili" i uništili kroz raznorazne sistemske "reforme vojske" i "oslobađanja od viškova naoružanja" a nema više ni milijardi na računima velikih privrednih subjekata / giganata , tipa "Energoinvest", "Željezara Zenica" i dr, da se finansira kupovina oružja, kao što se činilo 1992 godine.
Dalje, sam položaj unutar Evrope i svjetska politička klima?
Evropa i Zapad ne samo da ne bi pomogli Bakiru Izetbegoviću i njegovoj eventualnoj ratnoj politici već bi bili mnogo više neprijateljski nastrojeni nego što su bili i prema njegovom ocu Aliji Izetbegoviću, bez obzira na svu tadašnju "verbalnu podršku" istom, situacija na terenu je pokazivala nešto sasvim drugo.
Dalje, ljudi su shvatili da je bolje zarađivati evre, neko za nečije političke ciljeve gubiti i zdravlje i život u nekim smrdljivim rovovima, tranšeima , gudurama, brdima i planinama, jer to im je pokazalo iskustvo od 1992 s posebno nakon 1995 godine i tadašnje opšte amnestije za sve ratne dezertere i "pobjegulje" koji su se u međuvremenu "snašli", postali gazde, poslodavci , dobro situirani građani Evropske unije, kojima bivši borci, učesnici rata i njihova djeca i unuci svo vrijeme poslije rata a i danas dani dolaze kao radna snaga i najamnici.
Sve u svemu Republika Srpska nema šta da brine u vezi sa prijetnjama ratom od strane Bakira Izetbegovića, jer isti nema ni resurse a ni sljedbenike koji bi mu se odazvali.
I kao što čelnici Republike Srpske imaju običaj da kažu Republika Srpska je trajna kategorija, kojoj Bakir Izetbegović i njegova politika ne mogu ama baš ništa naškoditi, posebno ne eventualnom ratnom opcijom koju pominje Bakir Izetbegović.
Bakir Izetbegović i njegov rat.
U posljednje vrijeme na izjave čelnika Republike Srpske o mirnom razdruživanju iz državne zajednice Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, čelnik SDA sin Alije Izetbegovića odgovara na način da Republici Srpskoj, u vezi s tim prijeti ratom.
Koliko su te prijetnje Bakira Izetbegovića realne ili koliko Bakir Izetbegović ima ili nema potencijala da prijetnje ratom i ostvari i koliko iste mogu biti efektivne? Pokušaću da nešto napišem o tome.
Mislim, da je politika Bakira Izetbegovića a prethodno i njegova biološkog i političkog oca Alije Izetbegovića definitivno "izgubila Republiku Srpsku" i da je nikada neće "vratiti" pod svoju efektivnu vlast i kontrolu, bez obzira što je Republika Srpska ustavno-pravno sastavni dio Bosne i Hercegovine, što postoje nadležnosti Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj, ali stvarna situacija u Republici Srpskoj je takva da Bakir Izetbegović i njegova politika tu nema nikakve ili gotovo nikakve vlasti a ni kontrole.
Dalje, prijetnje Bakira Izetbegovića ratom koliko su realne i moguće da na taj način nešto promjeni u vezi sa statusom Republike Srpske ka nekoj vrsti "unitarizacije" ili samog ugrožavanja Republike Srpske?
Mislim da Bakir Izetbegović na tom "polju" nema ama baš nikakve šanse.
Mnogo je razloga za to a pokušati ću napisati neke od njih.
Republika Srpsku Bakir Izetbegović i njegov otac Alija Izetbegović nisu izgubili u ratu tokom 1992 do 1995 godine, već poslije rata , na način što nije izvršen povrat "svih na svoje" ili nije sproveden "Anex 7" Dejtonskg mirovnog sporazuma ili je proces u tom smjeru u najvećoj mjeri "podbacio", posebno uzevši u obzir poslijeratni proces "prodaje i zamjene imovine", kada se "zacementirao" i žemljišno knjižni ili zemljišno - pravno status Republike Srpske kao "srpske zemlje" ili zemlje u vlasništvu Srba , jer su Srbi nešto kupoprodajom a nešto zamjenom imovine sa Bošnjacima u Federaciji BiH, uspjeli da postanu u zemljišnim knjigama vlasnici Republike Srpske i to preko 90 odsto. U vezi s tim posebno je bitno da se u "istočnu Bosnu" ili istočnu Republiku Srpsku ili "Podrinje" nije vratilo ni približno stanje u demografskoj i zemljišno vlasničkoj strukturi stanovništva od prije 1992 godine, tako da je i u tom "strateškom dijelu" Republika Srpska u preko 90 odsto "srpska zemlja" gdje Bakir Izetbegović i njegova politika nemaju šta da traže.
Dalje narodi već 30 godina žive odvojeno, ne jedni sa drugima, već jedni pokraj drugih i ne trebaju nikakve "vidljive granice" da se u "vazduhu osjeti" gdje je teritorija Republike Srpske i šta je čije, konkretno šta je srpsko. Čak da na tu činjenicu i ne upozoravaju table sa natpisom "Dobro došli u Republiku Srpsku".
Dalje, Bakir Izetbegović i njegova politika nemaju nikakve šanse za bilo koji vid samostalne vojne opcije kontra Republike Srpske.
Prvo motivacija?
Politika njegova oca i njegova su toliko izvarali vlastiti narod, da je upitno koliko bi uopšte imali odziva na eventualni poziv na vojnu mobilizaciju.
Ljudi vide kako su poniženi bivši borci, koliko je nepravde učinjeno nakon rata, od 1996 godine na ovamo , kroz raznorazne sistemske nepravde, tipa kriminalne privatizacije, pljačke i dr, koje su odvele privredu u propast narod u iseljeništvo, i to ono ono poslijeratno, ekonomsko iseljeništvo, što bi se narodski reklo "trbuhom za kruhom" ili "stomakom za hljebom", tako da s te strane i danas dani sve je veći trend iseljavanja i pitanje "ko će ostati" da se eventualno odazove na poziv Bakira Izetbegovića. Mislim, jako malo ili niko?
Dalje, demografski sunovrat? Sve se manje rađa ljudi, sve je veći mortalitet a natalitet ni blizu pozitivnom.
Dalje, Bakir Izetbegović i njegova politika su uništili gotovo sve vojne efektive , imaju nešto u policijskim snagama, ali u pogledu vojne spremnosti gotovo ništa, jer gotovo sve su "istopili" i uništili kroz raznorazne sistemske "reforme vojske" i "oslobađanja od viškova naoružanja" a nema više ni milijardi na računima velikih privrednih subjekata / giganata , tipa "Energoinvest", "Željezara Zenica" i dr, da se finansira kupovina oružja, kao što se činilo 1992 godine.
Dalje, sam položaj unutar Evrope i svjetska politička klima?
Evropa i Zapad ne samo da ne bi pomogli Bakiru Izetbegoviću i njegovoj eventualnoj ratnoj politici već bi bili mnogo više neprijateljski nastrojeni nego što su bili i prema njegovom ocu Aliji Izetbegoviću, bez obzira na svu tadašnju "verbalnu podršku" istom, situacija na terenu je pokazivala nešto sasvim drugo.
Dalje, ljudi su shvatili da je bolje zarađivati evre, neko za nečije političke ciljeve gubiti i zdravlje i život u nekim smrdljivim rovovima, tranšeima , gudurama, brdima i planinama, jer to im je pokazalo iskustvo od 1992 s posebno nakon 1995 godine i tadašnje opšte amnestije za sve ratne dezertere i "pobjegulje" koji su se u međuvremenu "snašli", postali gazde, poslodavci , dobro situirani građani Evropske unije, kojima bivši borci, učesnici rata i njihova djeca i unuci svo vrijeme poslije rata a i danas dani dolaze kao radna snaga i najamnici.
Sve u svemu Republika Srpska nema šta da brine u vezi sa prijetnjama ratom od strane Bakira Izetbegovića, jer isti nema ni resurse a ni sljedbenike koji bi mu se odazvali.
I kao što čelnici Republike Srpske imaju običaj da kažu Republika Srpska je trajna kategorija, kojoj Bakir Izetbegović i njegova politika ne mogu ama baš ništa naškoditi, posebno ne eventualnom ratnom opcijom koju pominje Bakir Izetbegović.
