
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
ATROFIJA DUHA
Snaga duha je kada iako ranjenih krila taj duh lepeće njima i trči sa željom da opet poleti.
I ne trči bilo gde…a ne…spotičući se o sopstvenu nemoć trči u susret nečem lepom, u ljubav, bliskost, topao zagrljaj prijatelja, u lepotu u oku, u predivno sećanje, u pozitivu, u susret zdravim, živim duhovima, u stvaranje, u život, u bilo šta što pomaže da zaboravi bol u krilima i ne dozvoli im da atrofiraju.
Boli…pa šta…to samo znači da sam još živ....pomisli duh kroz bolnu grimasu.
Slobodan i snažan duh je jedini koji leti od želje za letom. Jedini on stvara a ne razara. Svim ostalim duhovima je potrebno neko leteće sredstvo, te ako ga nemaju, poleteti nigde ne mogu.
Da li je taj duh lud?
Možda….zavisi ko se pita, neko ko sme da trčeći lepeće bolnim krilima ili neko, takodje bolan, kome je malo to što su mu krila potkresana nego još sedeći u negativnosti i samosažaljenju čeka na totalnu atrofiju duha. Početnu dijagnozu je sam sebi odredio čim je seo.
Malobrojna publika kojoj je duh zdrav aplaudira i skandira ludom duhu. Onog drugog ovi zdravi i ne vide. On sedi u dalekom ćošku u društvu sličnih atrofiranih duhova pijući tablete negativizma kako od koga čuje za nešto, kritikujući sadašnje, brinući o prošlom a zaboravljajući na buduće.
Lično nas dotiče atrofija duha pojedinca. Pogubna je atrofija duha naroda. Naš narod od toga boluje. Stanje pacijenta je vrlo teško.
Šta može pojedinac? Da ne dozvoli atrofiju sopstvenog duha. A narod čine pojedinci...bolesni i zdravi. Od njihovog procenta zavisi stepen oboljenja naroda. Pojedinac je i bolest i lek, pojedincu i narodu.
PS Dobro vam jutro....



