Interesantna mi je ideja da su S|unce i Mesec suprotnosti.
Vražja sila odsvud oklopila;
da je igđe brata u svijetu
da požali, ka da bi pomoga.
Pomrčina nada mnom caruje,
mjesec mi je sunce zastupio.
Uh, što mislim, kud sam zaplivao?
Gorski vijenac
Mesec može da vlada samo u tami, u neznanju. U mraku, on čak nekako i svetli.
Ali ne svetli od sebe, već je samo odraz svetlosti koja od Sunca dolazi.
Zato mi se ne slaže da su to dve suprotnosti Ega. Ego je u mnogome Mesecu
nalik. Sama naša suština nalikuje Suncu.
Suština je samodovoljna. Ego neprestano potvrde traži.
Suština je inteligentna. Ego samo napamet naučeno može da ponavlja.
Suština je izvor energije, života. Ego od te energije zavisi. I baš kao Mesec,
samo može biti odraz svetlosti koja od suštine dolazi.
Sjajno si ovo rekla, naravno da se slažem da je Mesečeva svetlost samo odraz Sunčeve svetlosti. I da nam je Mesec bliži, i stvara u nama emotivne plime i oseke, baš kao što se ego u današnjem društvu opisuje u negativnom kontekstu, kao nešto što nam je jako blisko, blizu, čvrsto uz nas...
Ne bih baš ego tako loše opisivala.
Ali da, ovo što si napisala se slaže sa učenjem Džefrija (evolutivna astrologija duše), da je ego stalno promenljiv, te da ne može nikako biti Sunce koje predstavlja fiksnu energiju.
Drugi astrolozi, tj. tradicionalna astrologija uzima Sunce kao ego, a Mesec kao neko naše unutrašnje biće, naše emocije koje nas nesvesno nagone...
Ali meni taj opis Meseca njihov zaista više zvuči kao prava sujeta i ego.
Međutim, oni se vode time da je prva serija, tj. Ovan - Mars, i peta, tj. Lav - Sunce, zato što je to neka ekspresivna, agresivna, napadna energija, ego, jer nekako bode oči drugima, gura sebe napred i sl... I kada neko ima naglašeno to, taj bi trebalo da je gord i sujetan, egocentrik... Egoista... Tj. te osobine povezuju sa egom.
Ali ja mislim da tu postoji suptilna razlika, i mislim da je Ovan identitet, nešto sa čim pokušavamo da se identifikujemo. Znači da se okarakterišemo, opredelimo. Kod Marsa nema sivo, nego samo crno ili belo, opredeli se, i time dobijaš svoj identitet, nekako se izdvajaš, diferenciraš iz okoline. Mars je korak napred, njime se izdvajaš od gomile, želiš da budeš prepoznat po nečemu. Želiš nešto da uradiš drugačije od drugih, kako bi se izdvojio, i postao prepoznatljiv.
Mislim da se u ovoj kulturi u kojoj živimo to pogrešno shvata kao sujeta i kao nešto negativno. Ne, prosto je u pitanju opredeljivanje, i stvaranje svog identiteta, imena... Ličnosti... (Jer je preko puta Vaga, dvoje, mi, tu nema ti ili ja, nego mi, par, gubi se identitet. Ovan je nasuprot tome, neko ko želi da se izdvoji iz toga, kao individua, ne želi da bude par, nego da se njegovo ime i osobine znaju.)
Sunce je opet neki razigrani deo nas, slobodan, koji želi svima da pokaže svoj sjaj, svoje talente, želi da zapeva i da nekoga time šarmira, dirne... Da inspiriše, jer Sunce je motivacija, inspiracija... Često je kod ljudi koji imaju taj deo naglašen, ta sloboda malo napadno doživljena od strane ljudi koji nisu vaspitani da budu toliko slobodni, nisu toliko razmaženi i sl.
Pa se i to svodi pod sujetu i nešto negativno.
Mesec kao naš emotivni deo, se retko povezuje sa sebičnim halapljivim negativnim delom ega...
Ego i nije nešto negativno, već prosto skup potreba i navika, emotivnih najviše.
Mesec je u astrologiji ženski princip, emotivni, negativni (u smislu upijajući), Sunce je muški, fizički, pozitivni (u smislu ekspresivni).
Mi živimo u patrijarhatu, i ova astrologija je nastala po patrijarhalnim načelima, tako da treba imati u vidu da je sve to predodređeno patrijarhalnim okvirima. Zato je Sunce nasuprot Mesecu i sl. Sunce je pozitivno, Mesec je negativno, mračno i sl. To su već neki proizvodi toga.
Ali je tačno da smo noću skloniji emotivnim i nekim dubljim razmišljanjima, danju moramo da se bavimo svakodnevnicom... Ne mislim da je ijedno od ta dva negativno u smislu loše, i mračno, tj. ne mislim da je mračno loše... Mrak je dobar, i potreban... I čak ga ima i više (tog "mraka")... I isto kao mrak i svetlost, čine jedno, isto kao vidljivo i nevidljivo čine jedno. Tj. mislim da je egu potrebno i fiksno, i promenljivo, jer bez fiksnog dela, ovaj promenljivi deo ne bi imao šta da upija, niti bi se menjao. Mislim da su egu potrebna oba dela... I tzv. muški, i tzv. ženski. I realni, svakodnevni, svesni, i nerealni, noćni, nesvesni...
Htedoh reći gore (pobegla mi misao), da su Ovan i Lav samo ekspresije tog svesnog dela ega, ekspresivnog dela ega... Dok prema Džefriju Lav predstavlja u stvari samo ekspresiju tog unutrašnjeg bića, tj. ega, tj. Meseca. Onog introvertnog dela nas. Ono kad je ego zadojen (Mesec), onda želimo da se izrazimo, da budemo ekspresivni... Da stvaramo srcem, kreiramo, da cvetamo, nekako sebično, baš nas brigajući za to što se to nekome neće sviđati, jer nam je ego zadojen, i zdravi smo, cvetamo zbog toga što ta energija mora negde da izađe... Da nađe ventil.. A ne zato da bismo tražili potvrdu spolja, sa strane.
Ja nekako vučem na miks ta dva, i mislim da je unutrašnjem egu potrebno emotivno milovanje, u kući, u domu, hrana itd. Mesec. Dok je svesnom Sunčevom delu ega potrebna pažnja spolja, potvrda drugih, i aplauz. Jer Sunce kao ekspresivni deo, odašilje, i čeka da mu se energija vrati, čeka odziv (publike)... Koliko se divite mom sjaju? Ego se time hrani.
Ali Mesečev deo ega se ne hrani time, već može čak postati duboko nesrećan ako mu se ne zadovolje emotivne, introvertne potrebe, tj. potrebe koje zadovoljava u svojoj intimi, tišini, mraku. Kad niko ne gleda...
Ali mislim da su oba dela ega egzistencijalna, i čim jedan nije zadovoljen, onda se dešava negativna manifestacija, u vidu agresije... I sl.