Sveti Franjo rođen je u italijanskome gradu Asizu, oko godine 1182. kao sin Pjetra Bernardonea i Pike de Burlemont, o kojoj se malo zna sem da je bila plemkinja iz Provanse. Ime Frančesko dobio je zbog toga što mu je otac puno poslovao s Francuskom. Pjetro Bernardone bio je uspješan trgovac suknom i pripadnik italijanskoga poslovnog sloja koji se u srednjovjekovnoj Italiji nalazio u usponu te je svojoj porodici omogućio prilično ugodan život. Sanjao je o tome kako će Franjo nastaviti obiteljski posao i uzdići se na visoki položaj u njihovome gradu. Stoga je oduševljeno opremio Franju opremom potrebnom za služenje u vojsci i za odlazak u rat.
Franjina je vojna karijera bila kratka vijeka, jer je uskoro zarobljen te je gotovo godinu dana proveo kao ratni zarobljenik. Vratio se u Asizi vrlo slab, ali i kao promijenjen čovjek. Prisilna ga je samoća navela na postavljanje pitanja o sopstvenoj budućnosti, kojima se nastavio baviti i za oporavka kod kuće. Jednoga se dana godine 1205. zaustavio kako bi razmislio i pomolio se u trošnoj kapeli sv. Damjana, na putu koji se spušta iz Asiza. Ondje je u mističnome iskustvu čuo kako mu Hristos progovara sa Krsta: “Franjo, pođi popraviti moju kuću, jer vidiš kako se ruši!” On je taj poziv shvatio doslovce te stao obnavljati samu zgradu u kojoj se molio. Takvo ponašanje naišlo je na neodobravanje njegova oca, koje se potom pretvorilo u bijes, kada je Franjo prodao očevo sukno kako bi došao do sredstava za neophodne popravke. Kada ga je otac odvukao pred episkops, Franjo je izjavio kako mu je jedini Otac Bog te se povjerio u episkopove ruke.
Takvo neobično ponašanje toga omiljena asiškoga sina izazvalo je brojne podsmjehe i izrugivanja. No, jednako je tako privuklo i druge iz grada i iz susjednoga područja, koji su cijenili ono što je ovaj plemeniti mladić pokušavao učiniti. Pridružili su mu se u popravljanju crkava i polako shvatili kako bi se njihova služba trebala proširiti i na osobe s osobitim potrebama, poput gubavaca, prepuštenih sebi samima.
Kako je družina brojčano rasla, Franjo je mudro spoznao kako su brojne takve skupine otpale od Crkve i predale se jeretičkim učenjima. Zato se 1210. sa svojim sljedbenicima uputio u Rim, kako bi od rimskog pape zatražio odobrenje za jednostavni način života na koji su se odlučili. Papa je takođ imao svoja dvoumčjenja, no predanje kaže kako je jedan san papi Inokentiju III pomogao da shvati kako je takav način života doslovno slijeđenje jevanđelja i kako će Franjo biti “potporanj” čitavoj Crkvi.
Tako je način života što ga je Franjo osmislio godine 1210. primio usmeno papino odobrenje. Već je iduće godine došlo do nevjerovatnog rasta, kada su se doslovno hiljade muškaraca i žena pridruživale pokretu, još za Franjinog života.
Franjo i njegova braća u malim su grupama putovali i propovijedali pokajanje, a svima koje bi susretali željeli su “mir i dobro” i naviještali im Radosnu vijest Isusa Hrista. Nakon određenog vremena bi se vraćali na utvrđeno mjesto moliti, razmjenjivati iskustva i obnavljati odabrani način življenja. U početnom su razdoblju postojale i poneke misijske inicijative, tako da je Franjo otišao i propovijedati pred sultanom s Istoka. To je razdoblje Redu donijelo i prve mučenike, poput sv. Berarda i njegovih drugova, koji su stradali u Maroku. Upravo je to iskustvo poslužilo kao nadahnuće sv. Antunu (Antoniju, Anti) Padovanskome da se pridruži fratrima.
Veoma je rano Klara, mlada djevojka iz imućne asiške porodice, takođe odlučila slijediti ovakav način života, u čemu ju je Franjo podržao. Klara i njezine sestre dobile su obnovljenu kapelu sv. Damjana, kako bi ondje provodile život u razmišljanju. To je postao Drugi red svetoga Franje, poznat pod nazivom klarise. Naposljetku, prepoznavši kako brojni muškarci i žene sa porodičnim obavezama žele živjeti određene vidove franjevačkog života, Franjo je napisao drugo Pravilo za one koji pripadaju Trećem redu svetoga Franje, odnosno Franjevačkom svjetovnom redu. Ti su se načini života zadržali sve do 21. vijeka.
Mnogi su vidovi Franjinog života dobro poznati. Franjo je želio da svi iskuse Božju ljubav koju je on očitovao poslavši Svoga Sina na svijet te je izradio ono što je poznato kao prve božićne jaslice, godine 1223. u gradu Grečo (Greccio), kako bi zajednica stekla bolju predodžbu o vitlejemskom čudu. Godine 1224. moleći na brdu La Verna, Franjo je primio biljege muke Gospodnje na rukama, nogama i na boku, što predstavlja čudo poznato pod nazivom “stigme”. Svoju je ljubav prema svemu stvorenome Franjo 1225. pretočio u “Pjesmu stvorova”, prepoznajući u njoj Božju dobrotu u “bratu Suncu”, “bratu Mjesecu” i čitavoj prirodi.
Franjin se ovozemaljski život okončao uveče 3. oktobra 1226. Nakon velikoga trpljenja, zatražio je da ga polože na golo tlo pred crkvicom svete Marije Anđeoske, ispod asiškoga brda. Ondje je svoju dušu predao Nebeskom Ocu. Franjo je proglašen svetim samo dvije godine kasnije, 1228. te su iste godine započeli radovi na izgradnji njegova groba u Asizu. Godine 1230. zemni ostaci sv. Franje preneseni su u crkvu danas u svijetu poznatu kao Bazilika sv. Franje. Ona je postala jednim od najpopularnijih hodočasničkih odredišta na svijetu.
Tau
Franjo je, nakon zadatka što ga je primio podno Raspetoga u Sv. Damjanu, izabrao kao svoj znak najstariji simbol otkupljenja: Tau.
U ono je vrijeme grčki prijevod Staroga zavjeta zadnje slovo hebrejskog alfabeta – tau pisao kao T. Stilizirani krst Taua, prefigurisan u zadnjem slovu hebrejskog alfabeta, predstavljao je sredstvo kojim je Hristos uništio neposlušnost staroga Adama, i postao novi Adam, naš Spasitelj.
Vidimo u rimskim katakombama kako su hrišćani, vrlo brzo, prihvatili ovaj znak jer ih je on podsjećao na krst na kojem je bio raspet naš Spasitelj.
Hronologija života
Rođenje sv. Franje
1182.
Bitka kod Kolestrade protiv Peruđe
1202.
Franjo zarobljenik u Peruđi
1202.-1203.
Povratak iz ropstva, teška bolest
1203.
Oporavak, prvi znakovi obraćenja
oko 1204.
Put u Apuliju, povratak preko Spoleta gdje čuje Glas koji ga poziva na obraćenje. Započinje vrijeme koje će on sam nazvati “Obraćenje”
1205.
Hodočašće u Rim. Jednom siromahu daruje svoj plašt. Po povratku u Asizi započinje pomagati siromahe. U crkvici svetog Damjana čuje glas s Križa koji ga poziva: Franjo, idi i popravi moju kuću…
oko 1206.
Izvlaštenje pred asiškim episkopom. Odriče se svega pa čak i odijela koje nosio na sebi. Objavljuje: Od sada mogu mirno govoriti: Oče, koji si na nebesima, a ne oče moj Pjetro Bernardone. Uzima kao stalno mjesto boravka crkvicu Sveta Marija Anđeoska (Porcijunkula, Porziuncula).
1207.
Popravlja tri kapele: Sv. Damjan, sv. Petar i sv. Marija Anđeoska.
1208.
Na praznik sv. Mateje, nakon što je molio sveštenika da mu protumači odlomak Matejeva evanđelja (10:1-13) o poslanju apostola, radosno usklikne: Ovo želim činiti svim srcem svojim. Franjin primjer slijede i neki drugi mladići iz Asiza. Polagano se rađa franjevačko bratstvo.
1209. (24. II)
U aprilu 1210, zajedno sa ostalom jedanaestoricom braće odlazi u Rim k papi Inokentiju III od kojega dobija usmena potvrdu Pravila. April 1210.
Obraćenje sv. Klare. Klara oblači siromašni habit i tako se rađa i drugi Red, kasnije nazvan po njoj Klarise.
1211.
U Rimu upoznaje gospođu Giacominu di Settesoli koja je prisutna u trenutku njegove smrti.
Sastavlja Pravilo života za one koji žive u svijetu. Treći Red.
1212.
Misijsko putovanje u Siriju, iskrcavanje u Dalmaciji.
1212.
Propovijeda u raznim gradovima diljem Italije.
Šalje braću na misijska putovanja u Euvopu, Maroko i Siriju.
Svake godine sakuplja braću na Kapitul.
1213-1218.
Kapitul o Duhovima u Porcijunkuli, podjela Reda na provincije
1217.
Susret kardinala Hugolina s Franjom u Firenzi
1217.
U želji za mučeničkom smrću Franjo putuje na Istok, dolazi u Da miettu, pred sultana, koji mu dopušta da može posjetiti sveta mjesta u Palestini i preporuča se u njegove molitve.
1219.
Prvi mučenici u Maroku
1220. (16. I)
Kapitul o Duhovima u Porcijunkuli, Petar Katanski, Svečev vikar
1220. (17. V)
U Redu se uvodi novicijat
1220. (22. IX)
Susret sv. Franje i sv. Dominika kod kardinala Hugolina u Rimu
Jesen 1220.
Smrt Petra Katanskoga, naslijedio ga brat Ilija
1221. (10. III)
Kapitul o Duhovima u Porcijunkuli, Nepotvrđeno Pravilo
1221. (30. V)
Konačno, potvrđeno Pravilo
1223. (29. XI)
Božićne jaslice u Greču (Grecciu)
1223.
Stigmatizacija na al Verni
1224.
Sastavlja Pjesmu stvorenja
1225.
U crkvici sveta Marija anđeoska, u predveče 3. X, pohodila ga je “Sestrica smrt”
1226.
Pogrebenje u crkvi sv. Đorđa
1226. (4. X)
Kanonizacija sv. Franje
1228. (16. VII)
Prijenos tijela sv. Franje u crkvu San Frančesko
1230. (25. V)
Pronalazi svečeva groba
1818. (12. XII)
Sahrana u novoj kripti
1824. (4. X)
